BERLINSKI derbi između Herthe i Union Berlina jedan je od najčudnijih na svijetu. U vrijeme kada je grad bio podijeljen, to je bio derbi bratskih klubova. Danas se polako pretvara u nešto sasvim drugo i postaje krunski dokaz činjenice da sukobi u nogometu često nemaju podlogu u realnosti.

Berlinski derbi je derbi koji to nije, ali polako postaje. To je derbi sugrađana koji se ne smatraju dijelom istog grada. Berlinski derbi je najčudniji derbi na svijetu. 

Berlin je grad koji je prošao sve 

U dugoj i krvavoj europskoj povijesti ratovi i ideologije u potpunosti su mijenjali identitet i kulturu mnogih gradova, ali vjerojatno nijedan nije prošao sve što je prošao Berlin. Tragična srednjovjekovna povijest grada koji se nalazio u središtu ratova između Pruske, Francuske, Rusije i Poljske kulminirala je Tridesetogodišnjim ratom u kojem je umrlo ili pobijeno 75 posto njegovog stanovništva. 

Promjene koje su u samoj esenciji civilizacije ostavili Prvi i Drugi svjetski rat nitko nije osjetio tako snažno i tako direktno kao Berlin. Najprije sjedište nacističke Njemačke, Berlin 1945. okupiraju Sovjeti, a sporazumom saveznika na kraju rata podijeljen je u okupacijske zone.

Njemačka je podijeljena na Zapadnu i Istočnu, kao i sam grad. Zapadni dio Berlina ustvari je bio enklava Zapadne Njemačke u komunističkoj Istočnoj Njemačkoj. Istočni dio Berlina bio je mnogo slabije razvijen pa je u prvih 10 godina nakon rata preko 3 milijuna ljudi preselilo u zapadni dio.

S obzirom na to da je među njima bio veliki postotak visokoobrazovanog stanovništva poput inženjera i liječnika, grad je 1961. godine i fizički podijeljen zidom. Iz zapadnog dijela bilo je dozvoljeno prijeći u istočni uz vizu, dok prelazak u suprotnom smjeru nije bio dozvoljen ni iz kojeg razloga, a pokušaj bijega uglavnom je završavao rešetanjem nesretnika koji bi se dali u taj pothvat. 

Podjela Berlina vjerojatno je najveća umjetna podjela među ljudima u povijesti. Građani istočnog dijela odgajani su u duhu ideje da su oni iz zapadnog dijela njihov klasni neprijatelj. 

Bilo je jasno da takva podjela ne može trajati zauvijek. Djelomičnom liberalizacijom sovjetskog bloka, uslijed koje je popustila kontrola SSSR-a nad drugim zemljama, diljem Istočne Njemačke započeli su politički prosvjedi koji su za cilj imali ponovno ujedinjenje s ostatkom zemlje. Dvadeset i osam godina nakon što je sagrađen, Berlinski zid je srušen, a grad i Njemačka ujedinjeni.
Embed from Getty Images

Berlin je konačno, nakon gotovo tisućljeća raznih političkih mijena, okupatora i ideologija, bio slobodan i ujedinjen grad. Društvene promjene mijenjale su svaki aspekt života velikom brzinom. Najteže je bilo promijeniti nogomet, duboko utkan u identitet lokalne zajednice.  

Grad nevjerojatno bogate i bizarno neuspješne nogometne kulture 

Glavni grad Njemačke ima nevjerojatno bogatu nogometnu povijest. Dao je čak 24 od ukupno 86 klubova koji su osnovali Njemački nogometni savez i broji puno klubova s jasno izraženim i bogatim identitetom. To je i glavna odlika gotovo svih berlinskih klubova. Oni postoje radi toga da bi predstavljali određenu zajednicu u gradu bogate i nemirne prošlosti i multikulturalne sadašnjosti.

Među manje poznate berlinske klubove spada i Turkiyemspor, klub koji predstavlja mnogobrojnu tursku zajednicu u Berlinu, a neke njihove utakmice u amaterskom rangu znaju prenositi i turske nacionalne televizije. Navijači Tennis Borussije na političkoj mapi spadaju među najradikalniju ljevicu na svijetu, a njihovih 15 tisuća članova ne brine to što im je zadnji zapažen uspjeh klub imao još kad je Franjo Josip bio tinejdžer.

Berlin je nogometno izrazito bogat, ali nevjerojatno neuspješan grad. Od utemeljenja Bundeslige kao profesionalne prve lige 1963. godine, Berlin kao glavni i najveći grad Njemačke nijednom nije imao prvaka. Štoviše, u šest sezona nije imao nijednog prvoligaša, što je apsolutni presedan u europskom nogometu. Nezamislivo je da London, Madrid, Moskva ili Rim nemaju klub koji se može boriti za naslov, a nepostojanje prvoligaša u tim gradovima je u domeni znanstvene fantastike.

Razlozi za to barem dijelom leže u bogatoj ponudi različitih klubova – za razliku od drugih velikih gradova u kojima su se klubovi usred kriza uglavnom fuzirali kako bi stvorili jači klub, berlinski klubovi to nikad nisu radili. Ostali su uvijek vjerni zajednici koju predstavljaju, pod cijenu svakog rezultata. 

Nevjerojatna odanost zajednici najbolje se vidjela u dva primjera. Prvi je onaj kad su navijači u mjesecima volonterskog rada sami sagradili klupski stadion. Drugi je kad su doslovno davali svoju krv za klub. S obzirom na činjenicu da se za davanje krvi u Njemačkoj dobiva kompenzacija, navijači su pokrenuli akciju „Krv za Union“. Tisuće navijača nekoliko puta davale su krv kako bi spasile klub od bankrota.

Činjenica da su se Hertha i Union nekad nalazili u različitim dijelovima grada i države nije razvila animozitet među tim klubovima. Dapače, Hertha i Union bili su u potpunosti bratski klubovi. Predstavljali su zajedničku želju istočnog i zapadnog dijela grada da se jednom opet ujedine i zajednička nevolja i težnje su ih snažno povezivale.

Navijači Uniona su u tisućama dolazili podržati Herthu kad god bi u Europi igrala negdje u Istočnom bloku. Herthini navijači su zauzvrat često dolazili podržati Union protiv njihovog najvećeg rivala, dresdenskog Dynama, a tom prilikom su svojoj istočnoj braći švercali sve blagodati Zapada kojih na Istoku nije bilo.

Deset mjeseci nakon pada Zida odigrali su prijateljsku utakmicu kako bi proslavili kraj 28-godišnje agonije i razdvojenosti. Pun Olimpijski stadion bio je poprište najveće zabave u povijesti Berlina.
Embed from Getty Images

Prvi službeni susret imali su u sezoni 2010./2011. u drugoj ligi, a u istom rangu susreli su se i dvije godine kasnije. Bilo je to i dalje vrijeme velikog prijateljstva i bratstva, s navijačkim udrugama čiji su članovi bili iz oba tabora. Prije dvije godine Union Berlin ušao je u prvu ligu kao tek četvrti klub koji je nekad bio dio Istočne Njemačke. Danas na toj relaciji pušu neki novi vjetrovi. 

Podjela je ostavila traga, a nove generacije donose sasvim novu emociju 

Kada je Hertha prije sedam godina svladala Union u gostima u sklopu utakmice druge lige, domaći igrač Christopher Quiring rekao je: „Povraća mi se kad vidim Zapadnjake da se vesele na našem stadionu.“ 

Ta izjava možda najbolje oslikava sasvim nove i drugačije odnose između ovih klubova. Nove generacije navijača sve češće one druge pogrdno nazivaju po bloku kojem su pripadali, a neka sociološka istraživanja u Njemačkoj pokazuju kako je period „medenog mjeseca“ završio i kako su predrasude temeljene na pripadnosti bloku kod novih generacija jako izražene. Danas su utakmice Herthe i Uniona susreti koji se iščekuju danima, a osiguravaju ih tisuće policajaca.

Na pretposljednjem derbiju smo na obje strane mogli vidjeli transparente i druga obilježja suparničkih navijača koji su oduzeti u obračunima i zapaljeni, a utakmica je bila prekinuta zbog ubacivanja baklji u teren. Reći da se Hertha i Union mrze ili da se mrzi barem većina njihovih navijača, bilo bi pogrešno. Ali izgleda da trend ide u tom smjeru.

Berlinski derbi nije najžešći ni najatraktivniji na svijetu, ali je svakako jedan od najzanimljivijih. Ne toliko iz sportske koliko iz psihološke, filozofske, sociološke i antropološke perspektive. Nestankom zajedničkog neprijatelja koji ih je fizički dijelio, navijači su konstruirali psihičku podjelu koja nadilazi čisto sportsko rivalstvo na terenu. To je još jedan dokaz pomalo iracionalne prirode navijačkog identiteta, ali i činjenice da je podjela jednako efikasno i važno gorivo u nogometu kao i jedinstvo.