Foto: Getty Images / Guliver Image

CHELSEA je na Emirates stigao s dobrom serijom u međusobnim duelima s Arsenalom i željom da pobjedom protiv top kluba oživi nade kako naslov nije nemogući scenarij za ovu sezonu. Na Stamford Bridge nose lekciju 3:0 i brdo upitnika o svojim snagama.

Veze bez( )veze

Već od samog početka Chelsea je imao problema s nametanjem na terenu, bez obzira na fazu igre. Postavljeni u duboki 4-1-4-1 blok, imali su problema i u obrani i u napadu. Defenzivno se Kante nije mogao sam nositi s fleksibilnim prednjim redom Arsenala, te je često morao izabrati čuvati jednog igrača između dvojice kojima je okružen. Kompaktnost po širini nije postojala – Matić i Fabregas su individualno izlazili u pritisak na Arsenalove veznjake, što bih jednim jednostavnim pasom izbacilo iz igre i Chelsea bi imao igrača manjka protiv suparnika koji je od početka susreta u završnih 30 metara stavio 7 svojih igrača. Najbolji primjer za to desio se pretkraj poluvremena kada je Kante morao izaći do aut linije da zatvori jednu rupu, a Matić je kao najbliži vezni igrač ostao na suprotnoj strani bez da se i pedalj pomaknuo prema sredini, pa je razlika između dva „susjedna“ vezna igrača Chelseaja iznosila 25 metara protiv ekipe koja ima Ozila i Alexisa za operiranje u tom prostoru.

Takva postavka loše je reagirala u trenutku kada bi Chelsea uzeo loptu – Fabregas poludesno, te Willian i Hazard na krilima imali su linearne kretnje, često su se nalazili u istoj liniji čime bi suigrače dublje na terenu ostavljali bez opcija. Još je gore izgledalo kada je Chelsea pokušao graditi napad od golmana – Arsenal je dozvoljavao pas prema boku, Alexis bi stao uz najbližeg stopera onemogućivši da Chelsea preko zadnje linije promijeni stranu, a Iwobi bi pritiskom na Kantea ostavio Chelsea bez ijedne spojke prema naprijed – svi ostali Chelseajevi igrači gurali bi se okomito prema golu, bez imalo čistog kanala preko kojeg bi dobili loptu. Loša igra morala je doći na naplatu, a došla je na jako prošlosezonski način.

Mourinhov duh i dalje živi

Prva dva gola najbolje su oslikala dvije najveće boljke prošlosezonskog Chelseaja, za koje nas je Conte bar nakratko prevario kako ih je već ispravio. Prvi gol je čisti Cahillov poklon – arhaični stoper loš je s loptom u nogama i prespor za dominantnu ekipu koja želi igrati visoku liniju, a fizikalije su mu (sasvim logično) sve slabije. Njega je već Mourinho trebao, u paru s Terryem, poljubiti u obraz i gospodski se zahvaliti na svemu učinjenom za klub. Drugi gol pada nakon dugog pozicijskog napada, i premda je Chelsea duel u sredini koju je čak i solidno osigurao izgubio pomalo nespretno, višak je odigran na Bellerina koji koristi Hazardovo trčkaranje i utakmica je otišla u nepovrat. Hazard je prije dvije sezone izgledao kao legitimni kandidat za Zlatnu loptu u bližoj budućnosti, ali možda je vrijeme da shvati kako nije osvojio 2 Svjetska prvenstva, 10 ligi, 5 ligi Prvaka i 4 Kupa Radivoja Koraća pa da mu svaki korak košta sto milijuna eura. Neigranje obrane si mogu danas dozvoliti samo iznimni igrači visoke klase, u sistemu koji je prilagođen tome jer dovoljno dobiva u ofenzivnoj fazi igre. Hazard to danas ne daje.

Conteove nelogičnosti

Conteov Chelsea i dalje vadi kosture iz ormara, ali to ga ne čini izuzetim od kritike o pogrešno iskorištenim igračima ili o nedovršenoj selekciji. Ako je odlučio igrati sa samo jednim zadnjim veznim, izoliranim „ispod“ ostatka vezne linije, puno bi logičnije bilo zamijeniti mjesta Matiću i Kanteu. Kante nije dovoljno dobar razigravač, lako ga se zatvara, a puno bi iskoristiviji bio da „brani“ prostor ispred Matića, ima puno brže noge za presing i ne mora ga se koristiti kao libera koji pasivno pokriva prostor većinu vremena – za to je Matić idealno krojen. Willian se isprofilirao kao najbitniji, ako ne i najbolji igrač Bluesa – može puno dati u kombinatorici, sjajan je igrač prostora, odlično radi bez lopte i kreira prostor za druge – grijeh je koristiti ga izoliranog kao prosječno i brzo englesko krilo koja za zadaću ima gurnuti loptu pored beka i centrirati. I konačno, Fabregas. Ne tako davno jedan od najplemenitijih veznjaka svijeta, danas izgleda i igra kao čovjek na krivom mjestu u krivo vrijeme. Bez obzira koristi li ga se na „desetki“, na povučenom playmakeru ili dodatnom veznom igraču, to nikada nije dobro. Defenzivno propustan, ofenzivno pokušava s loptom previše zbog čega ih prečesto gubi, a uz Kantea i Matića koji nisu strahovito kreativni igrači premalo radi da se otvori kao spojka za prednju liniju. Jednostavno, vrijeme je za novu adresu.

Jedino donekle pozitivno i produktivno što je davalo natruhe ideje je bila promjena na 3-4-3 sistem, iako očigledno neuigran gotovo čitavo drugo poluvrijeme. Chelsea je time dobio lakši izlazak iz obrane s loptom koji su imali pas prema bočnim veznim igračima, ali princip problema postao je isti – jedina rješenja prema naprijed, Hazard i Willian, bili su i dalje u nemogućnosti za primiti loptu, s obzirom da su ih kao jedince opcije suparnici duplirali.

Wengerove sitne pobjede

Arsenal nije odigrao partiju koja će se prepričavati. Wenger je par potencijalnih mina uspješno i mudro sakrio i naletio na suparnika s velikim imenom i malom igrom. Visoka igra bekova i mnogo igrača u završnici koji su inače smrtna presuda za protunapad sve češće brani s dvojicom dublje postavljenih veznih igrača, umjesto samo jednim kao ranije. I dalje je to pozicijski daleko od idealnog, ali puno bolje nego prije samo godinu dana. Prednja linija bez Girouda dobila je na mobilnosti i možda je jedini način za optimalno koristiti i Sancheza i Ozila kao dva najbolja igrača u ekipi. Jedino problematično u igri Nijemca i upitno je voljni moment, koji se najlakše manifestira u obrani. Wenger je ovdje ekipu postavio ekipu u 4-4-2 zonu gdje je Ozila gurnuo naprijed kao drugog napadača i onemogućio Chelseaju da stvara višak preko krila na kojem on (ne) igra obranu. Arsenal je i ovdje pokazao da je defenzivno vrlo upitna ekipa. Na momentum mogu odigrati dobar presing, ali čim se povuku u zonsku obranu, negdje pukne višak. Dovoljno je jednom okružiti loptom ili resetirati napad, i ponovo se vidi da Arsenal nema definiran obrambeni sustav ili stil – dok prednji dio ekipe pohrli u presing, zadnji ostane duboko i otvaraju se ogromne rupe između linija. To i dalje ostaje najveća boljka ovog Arsenala.

Kuda dalje?

Chelsea je i dalje ekipa u žestokom remontu, s puno dijelova koji tu služe Conteu samo do pronalaska boljih rješenja. Ova sezona trebala bi poslužiti kao selekcijska za dosad nedokazane tipove i snimanje novog prvog stopera i organizatora igre na tržištu. Dovlačenje na silu do boljeg rezultata bez rješavanja ovog problema neće značiti ništa, jer bi se već iduće scene mogao ponoviti Mourinhov scenarij. Za razliku od Juventusa gdje je u kontekstu dominacije imao manje ili više odriješene ruke po pitanju kadra i prinova, ovdje se mora snaći u bari s barem tri jednako velike ribe. Veliki izazov za velikog trenera.

Arsene Wenger uskoro će proslaviti i 20. godišnjicu na klupi Arsenala. Nakon genijalne ere koja je klimaks doživjela 2004., pad u zadnjih nekoliko godina je evidentan. Nagli pad Chelseaja i Manchester Uniteda, te Cityjevo konsolidiranje pod Guardiolom nakon teške sezone ipak ostavljaju nadu da mogu iskoristiti maksimum iz ove situacije. Na kraju krajeva, bez obzira na sve laude na njihov račun, tako je i Leicester postao prvak. Zbog gore spomenutih problema, koje Wenger godinama ne rješava, mislim da su ovakvi derbiji iznimka prije nego pravilo. Danas to nije bitno, ali moglo bi biti već iduće kolo. Na „idućim kolima“, Arsenal ionako i gubi prvenstva. Čak i kada im nije prethodila najgora partija u životu suparničkog trenera.