PRIJE 11 godina Dinamov krvnik bio je Poljak Ireneusz Jeleń. Modri su tada ispali od Auxerrea i bio je to posljednji put da momčad s Maksimira nije uspjela izboriti grupnu fazu nekog od europskih natjecanja.

 

Sve do jučer. Albanija slavi, navijači Skenderbeua su u euforiji, a ono malo preostalih iskrenih navijača hrvatskog doprvaka, ovaj put zaista nema zbog čega žaliti. Štoviše, mogu biti sretni što je jedna ovakva momčad izbjegla plasman u skupine drugog po snazi europskog nogometnog natjecanja, jer s ovim što u svlačionici trenutačno ima Mario Cvitanović, izgledno je da bi Dinamo nastavio niz negativnih rekorda, po čemu je najpoznatiji u europskom nogometu.

 

 

Francuzi su prije 11 godina bili puno bolja momčad od Dinama -  premda su za hrvatskog prvaka tada igrali Modrić, Eduardo, Vugrinec, Ćorluka, pa čak i mlađi Mamić – i sasvim su zasluženo prošli. Jučer u Elbasanu krvnik Dinama nije bio niti jedan igrač Skenderbeua. Modri su digli ruku sami na sebe.  Albanci su već u Zagrebu trebali izvući puno bolji rezultat. U Zagrebu su Modri imali više sreće nego pameti jer Albanci su dugo vodili, u ranoj fazi utakmice poništen im je čisti gol, a pogodak za 1:1 Dinamo je zabio uz puno sreće u sudačkoj završnici utakmice.

 

 

Dinamo je u Zagrebu odigrao blijedo, no u Elbasanu je to bilo još gore. U prvih 45 minuta gledali smo antipropagandu nogometa. Ako kažemo da Dinamo u prvih 45 minuta nije uputio niti jedan udarac u okvir, onda smo objasnili kako je hrvatski doprvak izgledao. Bezidejno, sterilno, jadno i tužno – sukus je to Dinamovog dvomeča s albanskim predstavnikom. Ni Albanci nisu igrali ništa bolje, štoviše, u dobrom dijelu susreta obje momčadi natjecale su se tko će više griješiti, a nesretnici poput mene koji su po službenom zadatku morali gledati tu antipropagandu nogometa često nisu bili sigurni gledaju li nogometnu utakmicu, ragbi, australski nogomet ili pak neku novu igru čija pravila su tek u povojima.

 

 

Ali, Albanci su iz Zagreba imali pozitivan rezultat, njima se nikud nije žurilo, a na Dinamu je bio zadatak da nametne svoju igru, da krene ambiciozno i napadački te da opravda ulogu favorita, nametnutu mu u mnogim domaćim medijima. Međutim, po prikazanom u 180 minuta igre, Dinamo ni po čemu nije bolja momčad od Skenderbeua. Za europske pojmove ispodprosječna momčad Skenderbeua držala je sve konce utakmice u svojim nogama, u obrani je držala dinamovce daleko od svojih vrata bez previše panike, a da nije bilo onog zicera Olma s početka drugog poluvremena, vratar Orges Shehi ostao bi neocijenjen.

 

Uoči utakmice trener Dinama Mario Cvitanović, želeći valjda nabrijati svoje ''ratnike'', kazao je da u Elbasanu moraju odigrati mušku utakmicu i pokazati muda za u kontroverznim okolnostima ranjenog Zdravka Mamića. Nakon odgledanih 90 minuta iz Albanije, mogu zaključiti da se Mamić sigurno ne osjeća presretno kad je vidio kako su njegovi junaci ginuli za njega. Jer ako je ono prije osam dana u Maksimiru bila najgora utakmica sezone, ova jučer odigrana konkurira za jednu od najgorih ikad. Barem za autora ovih redaka.

 

Soudani, godinama najbolji igrač HNL-a na utakmicu se došao svađati sa svima – s protivnicima, sa suigračima, sa sucima, sam sa sobom. Očito je Alžircu puna kapa i Dinama i Zagreba te se ne bih čudio da mu je laknulo nakon što je mađarski sudac odsvirao kraj utakmice. Sad napokon ima alibi za odlazak iz Maksimira. Josip Pivarić bio je vječni pedro ove momčadi, ali nakon što smo vidjeli mogućnosti Čeha Jana Lecjaksa na poziciji lijevog beka, njegovo konstantno plivanje u obranu, bezbroj netočnih dodavanja, lutanja po terenu, dojma smo da će maksimirski kibici vrlo brzo žaliti za P(l)ivarićem. Petar Stojanović na desnom beku posebna je priča. Primjer onoga što je Slovenac odigrao dogodio se sredinom prvog poluvremena. Stojanović je sam kao duh stajao s loptom na svojoj prirodnoj desnoj strani i ''pola sata'' se namještao za centaršut, a onda je loptu poslao u nebu pod oblake. 

 

Sredine terena nije bilo, a i igra Modrih svodila se na bezvezna nabijanja svijeća prema Fernandesu, Soudaniju i zaboravljenom Henriquezu koji kad bi i uspjeli primiriti jednu od takvih lopti, ne bi znali što će s njom. Bila je to razina trećeligaškog nogometa, a tko je za to kriv, pitanje je za milijun kuna. Mario Cvitanović možda nije kapacitet za trenera nekad slavnog kluba, ali teško da bi i među trenerskom kremom pronašli genijalca koji bi uspio od međusobno posvađanih igrača složiti kompaktnu cjelinu koja ima glavu i rep, cilj i ideju kako do tog cilja doći. Cvitanović je neiskusan trener, no on je najmanje kriv za ovo što se sinoć dogodilo u Elbasanu jer ne postoji trener koji bi uspio složiti onakvu igru koja to zapravo nije ni bila. Otkako pratim nogomet, a ima tome jako dugo, ovo je najgori Dinamo ikad, a od sramotne igre i rezultata gori samo je pristup igrača. A to je ono najporaznije za klub za koji je nekoć navijalo gotovo polovica Hrvatske.

 

 

Dinamu sad ostaje hrvatsko prvenstvo i Kup, a Modri će tu imati puno motiva. Rijeka im je nakon 11 titula prvaka zaredom (ima neke simbolike u broju 11) uzela naslov, a onda i Kup. Dinamo će željeti osvetu, no u realnim okolnostima, ovakav Dinamo čak i pokraj oslabljene Rijeke (pod pretpostavkom da Mišković posluša apele svog trenera) te sve boljeg Hajduka ne bi imao šanse. 

Međutim, u hrvatskom nogometu sve je moguće i sad tek shvaćamo kako zlokobno zvuče riječi Zdravka Mamića izgovorene nakon što je Rijeka postala prvak:

 

''Ovo ste sad gledali i nećete nikad više.''

 

Bojim se da je savjetnik Dinama u pravu. Jer što god da se dogodi do kraja prijelaznog roka, a od Modrih nismo navikli na neka spektakularna iznenađenja u tom aspektu poslovanja kluba, svima nam je jasno da će, bude li trebalo, Dinamo znati do kraja prvenstva izvući pokojeg džokera iz rukava. 

 

Na to smo se već, nažalost, navikli.