Tekst: Tibor Toromanović
Foto: AFP

SVJETSKO prvenstvo u SAD-u 1994. bilo je posebno po tome što su dva igrača osvojila Zlatnu kopačku. Rus Oleg Saljenko i Bugarin Hristo Stoičkov bili su laureati, a osim tog naslova, njih su dvojica imali dijametralno različite karijere.

Dok je Stoičkov najbolji bugarski napadač u povijesti, te je u velikoj karijeri bio simbol Barcelone, Saljenko nije zabio za Rusiju niti prije, niti poslije tog prvenstva. Nabolji strijelac postao je zahvaljujući pet golova u jednoj utakmici, što je dan danas rekord za utakmice u skupinama, a ZND su tad ispale prije eliminacijske faze. Stoičkovu za sustizanje Saljenka trebale četiri utakmice više.

Bugarska je u SAD-u 1994. završila četvrta, dan danas za to ostvarenje zahvale idu na račun Stoičkova. Najbolji bugarski nogometaš u povijesti rođen je u Plovdivu 8. veljače 1966., a ljubav za nogometom usadio mu je otac, u to vrijeme golman  lokalnog Spartaka. Stoičkov je počeo trenirati u Hebrosu, gdje je za dvije sezone zaslužio poziv najboljeg bugarskog kluba CSKA iz Sofije. U 119 nastupa zabio je 81 gol za momčad iz prijestolnice, čime je zainteresirao mnoge europske klubove.

Bugarski blagoslov za najveći uspjeh nacije

Najbrži je tada bio Johann Cruyff, koji ga je silno želio dovesti u Barcelonu. Već kao osvajač titule najboljeg europskog strijelca s 38 golova, 24-godišnji Stoičkov nije ostao imun na takav poziv, te je krenuo u veliku europsku avanturu. Svojim golovima pomogao je Barceloni u njeno zlatno doba, Primeru su osvajali četiri puta u nizu, 1992. podigli su Europski kup. Tijekom svog boravka u Barceloni, unatoč svom naglom karakteru, Stoičkov je postao jedan od najomiljenijih igrača u očima navijača. U Bugarskoj obožavatelji su ga zvali "Naš blagoslov".

Kad se Stoičkov već četiri godine uspješno nastupao za pobjedničku Barcelonu, na red je došlo SP 1994. Bugarska je tada imala sjajnu generaciju i vjerovali su da će s Hristom moći pokoriti svijet. No, nije sve krenulo prema planu. U otvaranju prvenstva izgubili su od Nigerije 3:0, te se činilo da je sve velika utopija. Pred Bugarima su stajale Grčka i Argentina, no u Bugarskoj se sve manje vjerovalo. Iako su torpedrali Grčku s 4:0, Stoičkov je zabio prva dva gola iz penala, strahovali su od Argentine.

Hristov šok Argentini i Njemačkoj

Tad je Hristova inspiracija pridonijela da Bugarska odigra jednu od najboljih utakmica ikad. Iako je bilo mnogo prilka s obje strane, mreže se do 61. minute nisu tresle, a Stoičkov je prvim golom iz igre natjerao navijače na delirij. Sirakov je u sudačkoj nadoknadi zabio za prolazak i eliminaciju Argentine. Bugarski timski duh ponovno je bio na nivou potrebnom za SP, prepuni samopouzdanja kreuli su po medalju. Uslijedila je teška utakmica s Meksikom, Stoičkov je zabio u šestoj, no Aspe iz penala izjednačio u 18. minuti. U trileru su do kraja izdržale obje momčadi, sve je završilo lutrijom penala. Zanimljivo, Stoičkov nije stigao pucati, jer je bio određen za petog strijelca. Meksikanci su promašili tri nakon prvog, točnije Mihajlov je sjajno branio sva tri.

Nova drama uslijedila je u četvrtfinalu, Nijemci su vodili golom Matthausa iz penala od 47. minute, a Bugare je opet izvukao Stoičkov. Prekrasnim golom u 75. minuti šokirao je Nijemce, tri minute kasnije Lečkov je potpuno preokrenuo. Bugarska je bila u euforiji, te su sve više pričali o onom što potajno žele, a to je jedna od medalja. Ipak, dalje od polufinala nisu mogli, iako su očekivali da će nakon Njemačke svladati Italiju. Dva gola Roberta Baggija do 25. minute odagnala su bugarske snove, koje je Stoičkov uspio tek kratko vratiti penalom u 44. minuti.

Tog puta nije uspjelo, a Bugari se do utakmice za treće mjesto nisu uspjeli konsolidirati. Nakon uvjerljivog poraza 4:0 preostala im je drvena medalja, no dan danas najveći uspjeh bugarskog nogometa. Bez Stoičkova to ostvarenje ne bi bilo moguće. Napadač poznat po naglom karakteru i čestim svađama sa sucima i protivnicima, poslije prvenstva ostao je još dvije godine u Barceloni, pa prešao u Parmu. No tad se već bližio zenit njegove karijere, u kojoj je igrao još za Al Nassr, Kashiwa Reysol, Chicago Fire i D.C. United. Aktualni je trener Mamelodi Sundownsa u Južnoj Africi, a prije toga vodio je Celtu iz Viga i bugarsku reprezentaciju.

Saljenkov put od slave u SAD-u do prodaje Zlatne Kopačke

Oleg Saljenko rođen je u St. Petersburgu 25. listopada 1969. godine. Karijeru je počeo u Zenitu Lenjingrad, a 1988. doveo ga je Dinamo Kijev. Najbolji period karijere mu je sezona kad je igrao za Logorones, baš pred SP 1994. Zabio je tad 23 gola u 47 utakmica i zaslužio ponudu Valencije. Nakon epske utakmice i pet golova Kamerunu, čime je postavio rekord po broju golova u jednoj utakmici skupine, Saljenko je u sljedećoj iz penala zabio Švedskoj. To je sve što je ikad napravio za Rusiju, ukupno je uknjižio 8 nastupa. Nije to bila njegova prva reprezentacija, 1992. jedanput je nastupio za Ukrajinu. Nakon SP-a, Saljenko se nije najbolje snašao u Valenciji.

Zabio je samo sedam golova u sezoni isprepletenoj ozljedama, potom je prodan u Rangerse, a igrao je još za Cordobu i Istanbulspor. Karijera mu je definitivno završena nakon neuspjelog pokušaja povratka na travnjak u Pogonu Szczecin. Odigrao je jednu utakmicu, pa se umirovio. Saljenko je jedno vrijeme bio izbornik ruske reprezentacije u nogometu na pijesku, a početkom godine objavio je kako prodaje Zlatnu kopačku zbog neimaštine.