NA OVAJ ili onaj način, kada se razgovara o sportskim uspjesima, susrest ćete se s jednom od varijanti argumenta - nema vrhunskog sportaša iz dobrostojećeg domaćinstva. Kada se pogledaju nacije koje su najuspješnije, kako na Olimpijskim igrama tako i u sportu općenito, najjednostavnije i potpuno točno bi bilo reći kako je ta izjava jednostavno lažna.

U tom smislu najbolji je dokaz Norveška, zemlja koja je, s populacijom tek nešto većom od pet milijuna stanovnika, ponovo bila najuspješnija nacija na Zimskim olimpijskim igrama, a također je sa 16 osvojenih zlatnih medalja postavila novi rekord. Ujedno je to zemlja koja predvodi svijet po kriteriju Human Development Indexa, što skraćeno znači kako u njoj gotovo da ne postoji siromaštvo.

Da, Norveška ima puno hladnoće, snijega i leda, ali to nije ključ njihovog uspjeha. Puno hladnoće i snijega imaju i druge, višestruko mnogoljudnije nacije poput Rusije, Njemačke ili SAD-a, koje su čak i po investicijama daleko ispred Norveške. Ključ njihovog nije niti u hladnoći niti u veličini investicija, nego u nečem sasvim drugom.

Gledajući sportske uspjehe na najvišoj razini te prilagođavajući to broju stanovnika, Norveška je bila na samom vrhu tijekom četiri od pet posljednjih godina. Zimski sportovi samo su dio njihovog uspjeha, a metodologija je doista fascinantna. 

Svodi se u osnovi na tri stvari: uključivost, zajedništvo i transfere znanja.

Neprikosnoveni na Zimskim olimpijskim igrama

Norveška ne samo da je osvojila 16 zlatnih medalja na netom završenom ZOI-ju nego je i s ukupnih 37 na samom vrhu olimpijske borbe. To je već drugi put zaredom da su njihovi sportašice i sportaši ostvarili takvo postignuće, ali treba zapamtiti da nije baš oduvijek bilo tako. Primjerice, u Calgaryju 1988. nisu osvojili ni jedno zlato te su se vratili kući s tek ukupno pet medalja. Tada su odlučili kako je vrijeme za promjene, i to korjenite.

Prvo na čemu su počeli inzistirati, a danas je to perjanica norveškog sporta, je uključivost. Svi akteri, od profesionalaca preko građanstva do djece, trebaju biti uključeni u sportske procese. Radili su, uz državne poticaje, na komunalnoj sportskoj infrastrukturi i to im se brzo isplatilo.

Tako je to i nakon prošlih Igara objasnio Morten Aasen, bivši olimpijac: "Mi gotovo da niti ne nastupamo u skeletonu ili bobu jer je to za nas preskupo i neisplativo. Građanstvo ne može biti uključeno u te sportove, a nama je, iako smo vrlo bogata zemlja, stalo do socijalne dimenzije cijele stvari. Naš uspjeh dolazi iz napornog rada i zajedništva."

Doista, kada se pogledaju spomenuti sportovi, u njima dominira Njemačka, koja jedina ima adekvatnu ledenu infrastrukturu za najveće uspjehe. Norveška se i u zimskim i svim ostalim sportovima fokusira na uključivost i zajedništvo. Zato njihov najveći uspjeh - kako su uporno ponavljali - nisu sve osvojene medalje, nego činjenica da se čak 93 posto školske djece bavi nekim tipom organiziranog sporta.

U njihove su klubove uključeni i njihovi roditelji i učitelji, čime je integracija značajno lakša. Na taj način Norveška prednjači i s druge strane, pošto im se sportom bavi gotovo 70 posto građana treće dobi. Sve u svemu, svi su uključeni te za sve postoje adekvatni programi. 

Svi redom norveški olimpijci napominju koliko je bilo presudno naučiti se na sport i trening od najranijih dana. Velika većina ih je iskušala nekoliko sportova i svi su redom suglasni kako su im znanja iz jednog pomogla u svakom sljedećem. Uključivost je tolika da sve do tinejdžerske dobi u većini sportova ne postoji klasifikacija na dječake i djevojčice, a ne broji se niti rezultat.

Cilj nije vidjeti tko je i za koliko bolji, nego djeci usaditi ljubav i strast prema sportu, a pritom ih izgraditi i kao bolje ljude učeći ih suradnji i fair playu. Naprosto stvoriti bazu koja je puno šira nego li bi se očekivalo od zemlje od tek nešto više od pet milijuna stanovnika.

Nisu samo Zimske olimpijske igre

Iz hrvatske perspektive, koja je iznimno fokusirana na nogomet te četiri do pet ekipnih loptačkih sportova, Norveška se često percipira kao sportski marginalna zemlja dobra na snijegu. Međutim, koji god da se per capita način obračuna uzme (uspjeh na top razini sporta prema broju stanovnika) oni su na prvom mjestu u posljednjih pet godina. Čak i kada bismo kompletno maknuli zimske sportove, Norveška bi i dalje bila u top 10. Najbolje se to vidi prema Ljetnim olimpijskim igrama, gdje su također osvojili osam medalja, od čega četiri zlata.

Njihovi atletičari - Warholm i Ingebritsen - pobjednici na 400 metara s preponama te 1500 metara, prometnuli su se među najveće zvijezde tijekom OI-ja u Japanu. Norveške rukometašice, iako su na OI-ju osvojile tek broncu, posljednje su desetljeće dominantna sila tog sporta, a imaju i najbolji tandem u odbojci na pijesku.

Osim toga, nogometaš koji bi trebao preuzeti bilo Messijevo ili Ronaldovo mjesto na nogometnom Olimpu je upravo norveški div Erling Braut Haland, koji djeluje kao nestvarni spoj brzine, koordinacije i snage. S njim i Odegaardom zapravo je samo pitanje kada će i nogometna reprezentacija dosegnuti barem one razine iz srednjih 1990-ih. Ali to nije sve…

Ne radi se samo o tome da Norveška ima odlične atletičare, trkače i genetske frikove. Gledajući na drugu stranu, prema umnim sportovima, ponovo su na samom vrhu.

Magnus Carlsen, trenutačno jedan od najprepoznatljivijih svjetskih sportaša, već je devetu godinu zaredom šahovski svjetski prvak, čime je na fascinantan način prekinuo tradiciju dominacije samo najvećih svjetskih nacija, poglavito Rusa. I on sam često govori o tome koliko mu je odrastanje uz sport i različite sportove pomoglo u mentalnom razvoju, od čega koristi ima i danas.

Osim toga, Norveška je prava velesila i u drugom globalnom umnom sportu, bridžu. Aktualni su europski prvaci i trećeplasirana reprezentacija na svjetskom prvenstvu, što su postigli bez vjerojatno najboljeg svjetskog igrača, Geira Helgema. 

Uspjeh u tim sportovima, koji nemaju veze niti s hladnoćom niti s veličinom stanovnika, svjedoči koliko je njihov pristup doista heuristički i inkluzivan u svakom smislu. Samo se potvrđuje koliko je široka mreža norveškog sportskog uspjeha, koji nije vezan uz neke bilo genetičke ili geografske specifičnosti.

Centri izvrsnosti kao šlag na torti

Transferi znanja treći su presudni faktor njihovog uspjeha i onaj vjerojatno najvažniji. U čak devet najvećih gradova, a poglavito u Oslu, Norvežani su napravili sportske centre, tzv. Olympiatoppen, koji su centri sportske izvrsnosti, gdje završavaju oni - poput braće Boe - od kojih se očekuju olimpijske medalje.

Uspjeh ponovno ne znači odvojenost od zajednice i normalnih društvenih tekovina jer čak i na toj razini Norvežani inzistiraju na povezanosti različitih segmenata društva. Treneri i ostali djelatnici na toj najvišoj sportskoj razini vrlo su često upravo sveučilišni profesori ili radnici na nekim od istraživačkih instituta, kako bi napravili uspješne transfere znanja iz znanosti u sport. Nije neuobičajeno vidjeti niti nastavnike ili profesore na nižim razinama koji su također uključeni u cijeli proces. 

Zbog toga ti centri niti ne funkcioniraju kao izdvojene jedinke, već pridonose uključivosti i radu cjelokupnog građanstva. Kada ih pitate, Norvežani su vrlo ponosni na svoj zapravo socijalistički model s ekstremno visokom stopom, kako horizontalne tako i vertikalne inkluzivnosti. 

Što mogu od Norveške naučiti drugi?

Za početak, mogu naučiti kako priče o sportu za sve - od građanstva preko djece do top sportaša - ne treba doživljavati tek kao jeftine političke parole, nego kao modus operandi koji vodi prema boljem društvu. Također, mogu naučiti kako se sportski uspjeh ne mora postići odustajanjem od obrazovnog procesa, nego potpuno suprotno - uz uključivost cijele pedagoške i akademske djelatnosti. Mogu naučiti da čak i kada netko ne postane vrhunski sportaš, vjerojatno će mu lekcije poslužiti da bude bolji i uspješniji čovjek.

Ali u osnovi, svi to načelno već i znaju. Problem je kada je potrebna politička volja te širi politički i društveni konsenzus da bi se tako nešto i postiglo. Jer za to doista nije potrebno norveško bogatstvo, nego način razmišljanja o funkcioniranju zajednice. Nažalost, upravo je to dio koji se velikoj većini drugih, koji nisu poput Norveške i drugih sličnih država, čini kao tek puka apstrakcija. Možda bolje rečeno, kao tek brzopotezno oružje jeftinih političkih pamfleta kada su oni potrebni, prije svega u medijske svrhe.