U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Monika Seleš nije ga fascinirala, nego je njime dominirala, osvojivši sedam od osam prethodnih Grand Slamova na kojima je nastupila, prije napada gledatelja nožem u Hamburgu 1993., koji joj je na više od dvije godine prekinuo karijeru i zauvijek promijenio život.

PRIČA je mogla biti sasvim drukčija. Mogla je dominirati još godinama. Uostalom, čak je i velika Martina Navratilova govorila kako bismo danas o Moniki Seleš govorili kao rekorderki po broju Grand Slam titula da nije bilo tog mučnog proljetnog dana u Hamburgu, kada je na prvu tenisačicu svijeta nasrnuo luđak s nožem.

Monika Seleš bila je čudo od djeteta, već s 15 godina uništavala je najbolje svjetske tenisačice i bila predodređena da postane superzvijezda, čak i daleko izvan okvira sporta kojim se bavi. Snimala je reklame, maštala o glumačkoj karijeri i dospijevala na naslovnice tabloida, čak se i zamjerila britanskoj kraljevskoj obitelji.

Glasnim stenjanjem na terenu izluđivala je i protivnice i gledatelje. Nekima je smetala jer su smatrali da joj je tenis samo odskočna daska da postane celebrity. Tijekom rata u Hrvatskoj i BiH primala je prijetnje smrću zbog svoje nacionalnosti. Mnogi je nisu voljeli, ali je samo jednoj mentalno poremećenoj budali palo na pamet da nešto učini po tom pitanju.

Ubodna rana bila je samo centimetar i pol duboka i zacijelila je za mjesec dana, ali psihičke posljedice bile su kudikamo teže. Uz to što joj se otac borio s rakom, Monika se dugo borila s depresijom te je razvila poremećaj u prehrani, natrpavajući se junk foodom i gomilajući kilograme. 

"Kao što sam nekad bila šampionka u tenisu, tako sam postala šampionka u žderanju čipsa", rekla je. Svoj 21. rođendan provela je sama uz gomilu kolača i suza. Ali nije odustala i nakon više od dvije godine vratila se tenisu, pokazala da bi mogla nastaviti tamo gdje je stala i gomilati Grand Slam titule, kojih je do napada osvojila osam, prije 20. rođendana. Ali zapravo više nikad nije bila ista.

Otac bi joj na lopticu nacrtao miša Jerryja i rekao joj da bude Tom

Monika je rođena 1973. u Novom Sadu u mađarskoj obitelji Szeles. Otac Karolj radio je kao politički karikaturist za jugoslavenske i mađarske medije, ali u mladosti je bio vrlo zapažen sportaš, odličan troskokaš, iako se natjecao bosonog. Žalio je za sportskom karijerom i želio svoje ambicije proživjeti kroz djecu.

Sina Zoltana trenirao je da postane tenisač, ali tada još nije znao da je mlađe dijete ono koje će u tom sportu pokoriti svijet. Monika je imala pet godina kada ih je vidjela kako pakiraju rekete i pitala ih što rade. Rekli su joj da idu igrati tenis. Čula je samo "igrati" i tražila da ide s njima.

Osam godina stariji Zoltan već se u mlađim kategorijama natjecao protiv Borisa Beckera i Stefana Edberga kada je Monika odlučila da ga želi pobijediti. Mama i baka protivile su se tome da bude tenisačica jer to nije baš ženstveno, ali ni ona ni otac nisu marili. 

Karolj je smislio i zgodne načine da joj tenis učini još zabavnijim. Obožavala je crtiće pa je iskoristio svoj umjetnički talent i na loptice joj crtao miša Jerryja, a njoj namijenio ulogu mačka Toma koji ga mora udariti reketom dok joj on pokušava izmaknuti. Kako djeci nije bio dopušten ulaz u lokalni teniski klub, na parkiralištu pokraj zgrade bi joj razvio mrežu između dva automobila, a ona bi gađala kutije u kutevima improviziranog terena.

Otac je plakao dok mu nije obećala da više nikad neće izgubiti

Bila je ljevakinja, ali otac ju je učio da i forhend i bekend igra s obje ruke, zbog čega su njeni udarci bili moćni i razorni već u mladoj dobi. Jugoslavenski mediji pisali su da je "ubija" treninzima kada je zapravo mirovala zbog problema s koljenima uslijed naglog rasta.

"Tata je uvijek bio u pravu pa sam pobjeđivala. Jedanput je valjda nešto pogriješio pa sam izgubila. Morala sam ga tješiti da je tenis samo igra, ali on je plakao dok god mu nisam obećala da više neću gubiti", ispričala je kao 12-godišnjakinja za Tempo. "Tata je kao prijatelj izvanredan, ali kao trener je malo uvrnut, uvijek inzistira na savršenstvu i pobjedi."

S 11 godina otišla je u Floridu i osvojila Junior Orange Bowl, najprestižniji svjetski turnir za mlade, na kojem ju je primijetio legendarni trener Nick Bollettieri te je pozvao u svoj kamp. Iduće godine u pratnji Zoltana, koji je zbog sestre prekinuo svoju tenisku karijeru, preselila se u SAD jer se u Jugoslaviji u tenis ionako nije ulagalo. Do tada, prisjetila se jednom Monika, nije ni znala za ostatak teniskog svijeta.

"U Jugoslaviji nije bilo tenisa na televiziji, sjećam se da sam gledala finale Ronald Garrosa i još s 11 godina mislila da su Chris Evert i Martina Navratilova jedine tenisačice i da svake godine međusobno igraju taj jedan meč", rekla je Seleš u intervjuu za Guardian 2009. godine.

Nije pratila rezultat, nego je svaki poen igrala kao da joj je posljednji

U Bollettierijev kamp je stigla potpuno neupućena u sustav bodovanja jer ju je otac odgajao da ne mari za rezultat i svaki poen igra kao da joj je posljednji. Nije brojala poene i uvijek je pitala brata pobjeđuje li ili gubi. Teniski guru ju je obožavao i govorio da je najveći talent s kojim je ikada radio. 

"Ona ne prihvaća da nešto ne može. Znala je po 50 ili 70 sati raditi na jednom udarcu. Govorio sam joj da joj je stroj za izbacivanje loptica dečko, koliko je vremena provodila s njim. Vrlo je tvrdoglava i vikanje ne pomaže, moraš joj dokazati da si u pravu ako se ne slaže s tobom", govorio je Bollettieri.

Dio Jugoslavije je se odrekao kada je otišla, govoreći kako je postala Amerikanka. Vjerojatno onaj isti dio koji ju je u pobjedama slavio kao Jugoslavenku, a u porazima kudio Mađaricu. No američko državljanstvo uzela je tek 1994., a odlazak u SAD pokazao se kao pun pogodak.

S 15 godina prvu sezonu završila kao šesta na svijetu. Sa 16 joj nitko nije mogao ništa

S 13 godina već je bila najbolje rangirana juniorka svijeta, u konkurenciji cura do 18 godina. S 14 je prvi put nastupila na profesionalnom turniru, a s 15 se u potpunosti priključila Touru. U veljači 1989. je odigrala prvi turnir, a već u svibnju je došla do prvog naslova, pobijedivši u finalu Houstona Chris Evert, ikonu koja je nekoliko mjeseci kasnije otišla u mirovinu.

Mjesec dana poslije debitirala je na Grand Slamu i u Roland Garrosu otišla sve do polufinala, gdje ju je zaustavila buduća najveća rivalka Steffi Graf. Svoju prvu godinu na Touru Seleš je završila na nevjerojatnom šestom mjestu svjetske rang-liste.

Već iduće godine nanizala je 36 pobjeda i u finalu Roland Garrosa uzvratila Graf za lanjski poraz te sa 16 godina i šest mjeseci postala najmlađa prvakinja pariškog Grand Slama u povijesti. U iduće dvije godine osvojila je šest od osam Grand Slamova, samo joj je Wimbledon izmaknuo - 1992. je u finalu izgubila od Graf, a 1991. je otkazala nastup tri dana prije početka turnira.

Tabloidi pisali da je u vezi s Trumpom pa mjerili buku koju proizvodi dok stenje

Nije dala nikakvo objašnjenje, što je razbjesnilo engleske medije i javnost kao nepoštovanje njihova svetog turnira, a javno su joj zamjerili i neki članovi kraljevske obitelji. Rasplamsale su se glasine o bolesti, trudnoći, pa čak i o ljubavnoj vezi s Donaldom Trumpom nakon što je snimljena u njegovu hotelu u Floridi, kamo se obitelj sklonila od paparazza. 

Ali zapravo se radilo o ozljedi, odnosno njenoj prevenciji. Dijagnosticirali su joj problem u stopalu koji bi mogao dovesti do stres-frakture, ali on je uskoro riješen promjenom u dizajnu njenih tenisica. 

Iduće godine britanski su je tabloidi u Wimbledonu dočekali s "grunt-o-meterom", uređajem koji mjeri buku, s očitim ciljem da ukaže koliko je glasno njeno stenjanje pri udarcima, po kojem je postala zloglasna. I zaista, u Wimbledonu su nakon svih tih godina odlučili da je Seleš preglasna i da više ne smije stenjati. Došla je do finala, ali tamo je glatko izgubila od Graf 6:2, 6:1. 

"Radila sam to četiri godine i nitko ništa nigdje nije rekao. Prestala sam, ali to je bila još jedna stvar na koju sam morala paziti u igri. Šteta, mogla sam barem pružiti bolji meč", rekla je nekoliko godina kasnije.

Takav tretman engleskih tabloida samo je bio novi dokaz koliko je Seleš velika postala. Kada je 1991. došla na sam vrh WTA liste, shvatila je kolika je to promjena u odnosu na, recimo, 20. poziciju. Između ostalog, puno je više sponzora i unosniji su. Snimala je reklame i uživala u tome, govoreći kako želi biti glumica.

Foto: Monika i glumac Pierce Brosnan 1988. (Profimedia)

Iako su to bile tek zaigrane maštarije tinejdžerice koju je naglo lupilo blještavilo svjetla velike pozornice, u svijetu tenisa mnogi su joj zamjerili, smatrajući da nije potpuno posvećena sportu i da ga smatra samo odskočnom daskom za veće stvari. Samo, takve je gluposti razoružavala rezultatima, redajući trofej za trofejem.

Započela je 1993. godinu pobjedom protiv Graf u finalu Australian Opena i tako osvojila sedmi od posljednjih devet Grand Slamova. Činilo se da je to godina u kojoj će konačno pasti i Wimbledon i u kojoj će objediniti titule na sva četiri velika turnira. Nepunih mjesec dana prije idućeg Grand Slama, Roland Garrosa, igrala je u Hamburgu na jednom od turnira za zagrijavanje.

Igrom slučaja, bio je to jedan od rijetkih turnira na kojima otac nije bio uz nju jer je bio na liječničkim pregledima. Ostali sudbonosni dani tog tjedna nisu imali veze sa slučajem. Gunter Parche dugo je planirao događaj koji će promijeniti povijest ženskog tenisa.

Htio je pomoći Steffi Graf da se vrati na vrh. I uspio je

Muškarac u kasnim tridesetima već je imao problema jer je uhodio svoju voljenu Steffi Graf, koja posljednjih godina nije znala kako izaći na kraj s pet godina mlađom rivalkom. Njemačka tenisačica imala je 6:4 u međusobnim omjerima, ali tri njene pobjede stigle su u prvoj Monikinoj profesionalnoj sezoni, dok je Seleš tri od četiri ostvarila kad je bilo najvažnije, u Grand Slam finalima. Povrh svega, skinula je Njemicu s vrha WTA liste.

Parche je samo htio pomoći svojoj miljenici da se vrati na vrh pa je iskoristio dolazak Seleš u njihovu zemlju. Tijekom četvrtfinala protiv Magdalene Maleeve, na predahu između gemova, spustio se do prvog reda tribina, odakle ga je od žrtve dijelio samo nepun metar visok reklamni pano. Izvadio je kuhinjski nož i s obje joj ga ruke zario u leđa.

Stadionom je odjeknuo vrisak. Napadača su smjesta svladali, spriječivši ga da napravi još veću štetu, ali i ovo je bilo više nego dovoljno da ispuni svoj cilj i vrati Graf na vrh svjetskog tenisa.

"Osjetila sam snažnu, oštru bol. Odmah sam išla opipati što se dogodilo i vidjela krv na ruci. Okrenula sam se i vidjela tog tipa koji me želi opet ubosti. Nakon toga se sjećam samo brata koji je dotrčao na teren i pokušavao me smiriti", rekla je Seleš nekoliko mjeseci nakon incidenta, o kojem vrlo rijetko govori jer joj vraća bolna sjećanja.

Iako je nožina bila dugačka više od 20 cm, manijak ju je uspio zariti tek centimetar i pol duboko. Da je pogodio malo bliže kralježnici ili plućima, mogao ju je paralizirati ili ubiti. Naposljetku, fizička šteta nije bila velika, rana je zacijelila kroz mjesec dana, ali um nije.

Dok je ležala u bolnici u Hamburgu i pokušavala procesuirati kako joj je nasumični luđak oduzeo ono što najviše voli, shvatila je da gubi i čovjeka koji joj je sve to omogućio. Otac Karolj je na pretragama zbog kojih je propustio turnir saznao da mu je rak trbušne šupljine neizlječiv.

On joj nije bio samo otac nego i trener, mentor i najbolji prijatelj. U svakom pogledu bio je prva osoba kojoj se obraćala za pomoć. "Nisam ga željela dodatno opterećivati, imao je dovoljno svojih briga", rekla je.

Igračice su glasale treba li joj zaštititi renking. Samo jedna nije rekla ne

Novi udarac doživjela je nekoliko dana kasnije kada je teniski svijet razglabao treba li Seleš imati zaštićeni renking dok se ne vrati, a odluka je prepuštena njenim rivalkama. Glasalo je 17 najboljih svjetskih tenisačica, od kojih je 16 reklo "ne", a samo je Gabriela Sabatini ostala suzdržana. 

To je Moniku naučilo lekciju o surovosti profesionalizma te je shvatila da u njemu nema mjesta prijateljstvu ako se radi o osobnim interesima. Graf ju je na par minuta posjetila u bolnici, više iz kurtoazije i možda grižnje savjesti što je napad izvršen u njeno ime. Uostalom, odluka Graf i kolegica iz vrha zapravo je značila da je Parche svoj cilj ispunio. Njemica je opet postala prva tenisačica svijeta.

Očekivalo se da će se Seleš vratiti tenisu do Wimbledona, ali stanka se otegnula. Tabloidi su nudili bogatstvo onome tko je snimi na teniskom terenu, ali to nije bilo moguće. Monika na njega nije izašla mjesecima nakon napada.

Pala je u depresiju i spas tražila u gomilama čipsa

Rana je zarasla, ali Seleš je još osjećala posljedice, trnuli su joj prsti i nije mogla potpuno zamahnuti. S ocem se dogovorila da se neće vratiti treninzima dok se ne bude osjećala potpuno spremno. A bez onog što najviše voli, uz crnu dijagnozu očeve budućnosti, misli su joj bivale sve mračnije, postajala je sve depresivnija.

"Odrasla sam na teniskom terenu, to je bilo moje sigurno mjesto, a tog dana u Hamburgu sve mi je oduzeto - moja nevinost, moj renking, moji prihodi, sponzori, sve je nestalo. A jedina osoba koja me mogla utješiti, koja me mogla istinski razumjeti, borila se sa svojom groznom bolesti", prisjetila se Seleš u intervjuu za Guardian.

Uvijek je voljela jesti i nikad nije ostavljala ništa na tanjuru, pa ni kad se radilo o tipično američki prevelikim porcijama. Dok se oporavljala, tijekom dana je jela normalno, ali noću bi poharala frižider ili praznila vrećice čipsa. "To mi je bila najveća slabost. Kao što sam bila šampionka u tenisu, postala sam šampionka u žderanju čipsa", rekla je.

Pogodilo ju je i to što njen napadač nije dobio adekvatnu kaznu. Sud ga je proglasio neuračunljivim i osudio samo na uvjetnu kaznu uz obvezno psihijatrijsko liječenje. U znak protesta više nikada nije nastupila u Njemačkoj.

Više od dvije godine je prošlo kada se osjetila spremnom za povratak. Naporno je radila da bi se vratila u formu, ali i dalje je bila vidljivo veća nego ranije, s preko 10 kilograma više. Tada je shvatila da su se stvari u svijetu tenisa promijenile.

"Sjećam se komentara tipa: 'Jeste li vidjeli kolika je Monika, što joj se dogodilo?' Moja generacija bila je posljednja koja je marketing bazirala na tenisu, ali kad se pojavila Ana Kurnjikova, odjedanput je samo izgled bio bitan. A tenis ne prašta, kad igraš u kratkim haljinicama i uspoređuju te s klinkama od 16-17 godina...

Nitko mi nije morao ništa reći, dovoljno mi je bilo pogledati se u ogledalo ili isprobavati odjeću. Jako sam se trudila skidati kilograme, s tim sam se mislima budila i s njima gladna odlazila na spavanje. Isprobavala sam razne dijete, izgubila bih težinu, a onda bi se nakon mjeseca sve vratilo, i još više..."

Ondašnja predsjednica WTA Martina Navratilova odlučila je, na nezadovoljstvo drugih igračica iz vrha, da će Seleš nakon povratka imati zaštićeni renking na diobi prvog mjesta sa Steffi Graf. 

Povratnički turnir osvojila uvjerljivije nego itko ikad prije nje, ali problemi nisu nestali

Sad već američka državljanka, službeno bez kvačice u prezimenu, Seles se tenisu vratila u kolovozu 1995. i odmah osvojila turnir u Torontu te postavila njegov rekord izgubivši samo 14 gemova na putu do titule. Na US Openu je uvjerljivo došla do finala izbacivši po putu Anke Huber, Janu Novotnu i Conchitu Martinez bez izgubljenog seta, ali u finalu je Graf bila prejaka. 

U siječnju iduće godine u Melbourneu je osvojila prvi Grand Slam nakon povratka, a deveti u karijeri, nakon spektakularnog preokreta protiv mlade Chande Rubin u polufinalu i pobjede nad Huber u meču za titulu. Ispostavilo se da joj je to bio i posljednji.

Još je godinama ostala u vrhu, ali su je, kako je sama kasnije priznala, prehrambene navike spriječile da učini više. Najgore joj je, kaže, bilo u Wimbledonu, na jedinom Grand Slamu koji nikada nije uspjela osvojiti.

"Kad bih uoči Wimbledona igrala u Eastbourneu, uvijek bi padala kiša. Nisam imala što raditi nego gledati kišu i jesti. Trava mi nikad nije bila omiljena pobjeda, a i tamošnji novinari su uvijek udarali po meni, nekad zbog stenjanja, a onda zbog izgleda. Najgore je bilo 1997., kada mi je otac već bio jako bolestan.

Imala sam 15 kila viška, a morala sam te godine nositi opremu koja nije pomogla. Čitala bih o tome prije mečeva pa kad bi mi protivnica skratila loptu, mislila bih kako bih je stigla da sam mršavija i pitala se je li ona baš zato odigrala taj potez..."

Nedugo nakon očeve smrti posljednji put ušla u Grand Slam finale

Kritike su ju samo još više deprimirale i utjehu je ponovno tražila u junk foodu. Bio je to začarani krug. Ista je priča bila i na ljubavnom planu. Svaki tip s kojim bi izašla prije ili kasnije bi je počeo kritizirati ili omalovažavati zbog debljine.

Posljednji put u finale Grand Slama ušla je na Roland Garrosu 1998., nekoliko tjedana nakon očeve smrti. Po putu je pobijedila prvu tenisačicu svijeta Martinu Hingis, ali na kraju izgubila od Arantxe Sanchez-Vicario u tri seta. Igrala je još pet godina i stalno se držala u vrhu, ali se na njega na WTA razini nikada nije vratila, iako je pomogla američkoj reprezentaciji da osvoji tri Fed Cupa, a uzela je i broncu na Olimpijskim igrama u Sydneyju 2000.

Umirovila se prije 30. rođendana. Ozlijedila je stopalo na proljeće 2003. pa se nedovoljno zaliječena vratila na Roland Garrosu i na startu izgubila od Nadje Petrove, što joj je bio prvi poraz u karijeri u prvom kolu Grand Slama. Nikad poslije nije odigrala službeni meč.

Nije tada još znala da je došao kraj, ali uzela je dugački period odmora i posvetila se samoj sebi, odlučila zaboraviti na dijete i režime i jednostavno se opustiti. Otišla je u Kostariku, isključila telefon, zaboravila na tenis i sve što je moglo biti, počela s jogom, dugim šetnjama i razvila neke zdravije navike do razine da je umjesto raznih sranja željela jesti voće.

"U tim dugim šetnjama polako i tužno sam se pomirila sa životom. Prerano sam izgubila oca, što mi je bilo užasno bolno. Još mi strašno nedostaje i mrzim što znam da ga više nikad neću moći nazvati i ispričati mu kakav mi je bio dan", rekla je u intervjuu iz 2009.

Shvatila je da joj je hrana bila oružje protiv boli, prvo zbog napada u Hamburgu, zatim zbog očeve smrti. Shvatila je da ne postoji čudesna dijeta kojom će se zauvijek riješiti kilograma. Shvatila je i da ni višak ni gubitak kilograma neće ublažiti tu bol, već sasvim suprotno.

"Cijelo vrijeme sam sve pogrešno tumačila. Nije bitno to što ja jedem, nego ono što jede mene."

Što bi bilo kad bi bilo...

Za karijeru je bilo kasno, ali Seles je pet godina nakon posljednjeg meča konačno pronašla mir. Godinu kasnije pronašla je i ljubav u 32 godine starijem milijarderu Tomu Golisanu, za kojeg se u međuvremenu udala, a posljednjih godina radi na podizanju svijesti o poremećajima u prehrani.

Pronašla je svoj mir i sreću, ali mnogi se i danas pitaju "što bi bilo kad bi bilo", koliko je dobra mogla biti da joj s 19 godina luđak s nožem nije zaustavio karijeru usred nevjerojatne dominacije i pokrenuo niz događaja koji su je spriječili da se ikad vrati na tu razinu. Danas bismo je možda pamtili kao najveću svih vremena.

"Osvojila bi još toliko toga... Govorili bismo o njoj kao rekorderki po broju Grand Slam titula. Steffi ih je osvojila 22, ali nije imala protiv koga igrati. Taj tip je bez sumnje promijenio povijest tenisa", rekla je velika Martina Navratilova.

Ona je završila s 18 Grand Slamova, dvostruko više od Seles. Graf je s 22 bila rekorderka Otvorene ere dok ju nije nadmašila Serena Williams s 23. Tko zna na koliko bi se zaustavila Monika...