Usporedba utakmica u Barceloni i Vinkovcima, odnosno uloge koju su u kreiranju rezultata imali suci, itekako je na mjestu. Osim ako ste malograđanin i hrvatski nogometni kompleksaš manje vrijednosti koji će impresioniran blještavom kulisom Camp Noua, od tamo progutati ista ona govna na koja će se inače izbljuvati u skromnom okružju Športsko-radničkog centra Lenije.

 

 

Velika većina nogometnih navijača je takva i to je notorna činjenica, a ne uvreda. Jer ako ukazujete na očito, da su krađa i nepravda iste u nogometnoj Slavoniji i Kataloniji, na fejsu će vas proglasiti partibrejkerom što kvari feštu koja je istog trena po golu Sergija Roberta krenula po društvenim mrežama i trajat će danima. Oni uglađeniji koji su se prije nekoliko dana ranije, komentirajući sudačko rušenje Cibalije protiv Dinama, javno "stidjeli što su bili dio nečega što se zove HNL" (iako istom prilikom nismo čuli da se odriču titula ili love od transfera koje su u toj kaljuži uzeli) prišit će vam besmislenu etiketu "hejtera Barcelone".

 

 

Može Mateo Beusan dovijeka prosvjećivati neuki nogometni puk i objašnjavati mu da Draxlerova lopta koju Mascherano odnese forhendom "nije" penal, ali ipak više nego napucima Uefe i Fife ili Oku sokolovu, vjerujem onom vlastitom, jer su to i ono susjedno oko u životu pogledali stotine utakmica i znaju razlikovati nenamjernu sudačku grešku ili previd od neskrivenog igranja za klub kojem se usput sudi. U zadnjoj minuti utakmice, pri rezultatu 4:1 za Barcelonu koji donosi čisti prolazak PSG-u, sudac koji je i do tada sudio tendenciozno za domaćina, daruje Barceloni nepostojeći penal za 5:1.

 

 

Pet minuta kasnije, na kraju sudačke nadoknade, Sergi Roberto postavlja konačnih 6:1 i cijeli nogometni svijet divi se epskom, povijesnom trijumfu momčadi za koju je igrao još jedan Turčin osim Arde Turana. Ako mislite da je ovo preteška kvalifikacija, pogledajte kako je Neymaru oprostio crveni karton kada je kod 3:1 s leđa opalio Marquinhosa. Taj čovjek će kasnije zabiti gol za povratak Barcelone u utakmicu i namjestiti gol za veličanstvenu pobjedu.

 

 

Zapjenjeni, mržnjom i glupošću zadojeni trolovi na forumima i u komentarima ispod tekstova, pa tako i ovog autora koji ukazuje na očito, optužit će još besmislenije da je "realovac". Ne, dragi moji, klub-amblem Francova fašističkog režima, kastiljanskog hegemonizma i vječni simbol za sudačku naklonost, otkako pratim nogomet bio mi je i ostao najmrži.

 

 

Za razliku od toga, za Barcelonu sam od ranog djetinjstva zdušno navijao, dok mi je u drugoj polovici 80-ih, s Linekerom na terenu i Cruyffom na klupi, bila odmah iza Dinama. Samo, dođe tako vrijeme kada čovjek, pa makar bio on Indexov forumaš, progleda i shvati da je sve to isti kurac. I Real i Barcelona. I ovakav Dinamo, to jest "Real i Barcelona za siromašne Hrvate" kojem pomažu Aytekini naši svagdašnji.

 

 

Ova utakmica najbolje je pokazala zašto mene već dulje vremena jednako zaboli za Barcelonu i Real, najveće šuplje priče modernog nogometa koje su loše skrivene iza fraza o "Kraljevskom klubu" i "Više od kluba", tek tvornice novca u službi i dilu s peračnicama novca iz Nyona i Ženeve. One ih zbog toga favoriziraju nauštrb klubova koji s njima igraju u Ligi prvaka. A tamo pak uopće ne igraju prvaci i u natjecanju je sinoć jebena stranka bio klub koji u europskom natjecanju iako je katarski.

 

 

Uostalom, da ste ikada bili na Bernabeuu i Camp Nouu, vidjeli biste da je od ono na što neprestano bacate virtualne drkice i o čemu tragikomično govorite u prvom licu množine ("dobili smo ih u El Clasicu", "razbili smo PSG sinoć"...) tek preskupi amerikanizirani cirkus za bogate kineske, saudijske i ruske turiste sa selfi štapovima i CR-ovim/Neymarovim zurkama. Kojima su isti američki football i europski soccer. Barcelona i New England Patriotsi.

 

A savršen odraz takvih "navijača" je ono što Barcelona na terenu predstavlja: momčad kojoj u Ligi prvaka suci zdušno pomažu, a za nju igraju sjajni nogometaši, ali i prljavi žicari poput Suareza i Neymara koji odvratno nesportski i iritantno bezobrazno, teatralno padaju prilikom svakog dodira sa suparnikom, cinkajući najčešće nedužne protivnike i dobivajući tako penale za dramatične pobjede. Naravno, svaka sličnost s Dinamom i Soudanijem je slučajna.

 

 

Ali svakoj budali njeno veselje. Tako i onima koji povući ću opet paralelu s Dinamovim trijumfom u Vinkovcima, lažu sami sebe, pa će njih dosta "za jednu noć sladostrasti zbog važne pobjede prevariti vlastitu inteligenciju pričom za malu djecu kako je "nebitno tko vodi klub, podržimo dečke na terenu jer to je Dinamo..." Ne, bez obzira na to pobijedio Dinamo bez sudačke pomoći Arsenal u Ligi prvaka ili sramotno slavio uz darovani i penal kod najgore momčadi HNL-a, to ne samo sinoć nego i posljednjih 20-ak godina nije Dinamo, nego njegova negacija i ruganje s njim, ali nikoga ne možeš namagarčiti toliko puta kao "nogometni puk". Sjetimo se samo spomenute pobjede nad Arsenalom. I inače obdaren pamćenjem zlatne ribice, njegov nezahtjevniji dio zaboravio je tada na preoblikovanje kluba u bankomat, dok se na zabavu za jednu obitelj sve manje njih osvrtalo jer dobili "smo" Arsenal i zaradili "smo" milju i pol eura, a malog Pjacu "ćemo" sada još "skuplje prodati..."

 

Potpuno isto je ono što se sinoć događalo u Barceloni, a reakcije na to hrvatskog ili svjetskog ljubitelja nogometa koji za sebe voli misliti da je upućen, pokazuju koliko su ovdašnji ljudi licemjeri koje je lako impresionirati.

 

 

Da, točno je to da su igrači i trener PSG-a sinoć u arenu u kojoj su mogli postati netko i nešto, ušli i igrali kao pičkice. Točno je i to da je Neymar, koliko god bio iritantan, pokazao da ima puno više prava od Freddyja Addua da ga se zove "Novim Peleom". Ali i to da je Suarez gad, a suci šupci. Kako oni kompromitiranog HNS-a, tako i oni "očišćene" UEFA-e i FIFA-e.

 

Tamo  više nema Blattera i Platinija, ali mješači kuglica koji cirkuliraju između dviju velikih nogometnih obitelji nastavljaju njihovom utabanom stazom, pokazuje nam to i sinoćnje dijeljenje "pravde" u Barceloni.