BIVŠI hrvatski košarkaški izbornik i trofejni trener Neven Spahija ima višegodišnje iskustvo kao pomoćni trener u NBA ligi, a ove sezone u istoj ulozi radi za Memphis Grizzliese. NBA je prošlog tjedna nastavila sezonu na jednoj lokaciji, u "bubbleu" Disney Worlda pokraj Orlanda, a Spahija za Index piše o iskustvima iz nevjerojatnog okruženja koje je NBA stvorila da spasi sezonu nakon četiri i pol mjeseca stanke zbog pandemije koronavirusa.

U AMERIKU SAM se vratio dosta rano, već 1. lipnja, a od 8. srpnja svi smo se preselili u Disney World. Iako smo svi već ranije bili u karanteni tijekom priprema, ovakvo iskustvo još nitko nije imao, nikad nismo bili ovako izolirani, posebno kad ne možeš otići bez da te sankcioniraju.

Na početku je bilo problema s hranom, ali svi su se već naviknuli. Za nas koji nismo igrači to i nije bio problem, ali potrebe samih igrača su drukčije, a ljudi iz kampusa nisu imali iskustva s potrebama kakve ima NBA.

Najveći problem je to što nitko ne može vidjeti bližnje, obitelj i prijatelje, ali sve ostalo je na najvišoj razini i još se popravlja iz dana u dan. Ne vidim da se itko više buni.

Stroga pravila NBA mikrosvijeta

Maske su obvezne posvuda, čak i na otvorenom, a testiranja svakodnevna. Uzimaju se bris grla i dva brisa nosa, po jedan iz svake nosnice, a rezultati su spremni ujutro, ali dobiješ obavijest samo ako su pozitivni. Ako se zaboraviš testirati, moraš ostati u sobi do novog testiranja idućeg dana. Ne smiješ napustiti sobu dok ne ispuniš aplikaciju na My Health od NBA lige, mjere se temperatura i prisustvo kisika u krvi. Imamo narukvice koje treba ovjeriti na ulazu u sale za sastanke, za testiranja i u restoran.

Akreditacije su čipirane i pomoću njih si evidentiran ako izađeš iz bubblea, ali nitko se njima ne opterećuje kao uređajima za praćenje, ipak ne živimo u normalnim uvjetima i to praćenje postoji da bi se zaštitilo druge. Govorilo se o anonimnoj telefonskoj liniji za prijavljivanje onih koji se ne drže propisa, ali ta ideja mi je suluda. Ne znam ni kako izaći da te nitko ne vidi. Osiguranje je stalno na tim linijama, postavljeni su čunjevi i ploče na kojima piše da napuštaš balon. Osiguranje te neće prijaviti, ali kamera te evidentira i čip signalizira da si izašao.

Kamere prate aligatore, a ne ljude

Tu je i videonadzor Disneyjeva osiguranja, ali on je zadužen za druge probleme, na primjer da ne bi izašao kakav aligator.

Ja se ujutro budim između 6 i 6:30 i prvo popijem kavu. Svi smo mogli urediti sobe kako želimo i klub je organizirao šlepere koji su nam prevezli stvari iz Memphisa, pa sam ja tako ponio aparat za kavu.

Zatim idem na brzo hodanje sat vremena, vratim se u sobu, otuširam se, provjerim mejlove i razgovaram s Hrvatskom. Slijedi sastanak s trenerskim stožerom, pa kraći s igračima, a zatim trening. Pomoćni treneri izmjenjuju se u pripremi utakmice pa ako ja pripremam iduću, radni dan potraje i 12 sati. Poslije utakmice je večera, a nakon nje stožer ponovno gleda i analizira utakmicu, pa ako smo igrali u posljednjem terminu, gotovi smo oko dva u noći. Ako igramo u popodnevnom, završimo do 9 ili 10. 

Svi se pridržavaju mjera, čak i najveće zvijezde

Uhvatim svojih 6-7 sati sna, pogotovo jer poslije nemaš kamo. Imamo jedan restoran i bazen s malim barom, ali uglavnom su do 10:30 ili 11 već svi u sobama. Fascinantno mi je kako se svi pridržavaju mjera, čak i najveće zvijezde, a teško je zatvoriti te mlade dečke pune života, bez obzira u kakvom luksuzu su zatvoreni.

Na raspolaganju su nam golf-teren, bazeni, tereni za odbojku na pijesku i slično, ali toliko je obveza da ne stigneš. Kad imamo slobodan dan, svi se rasprše. Neki treneri odu na golf, ali ja ne, nemam kad to učiti. U tim trenucima se povlačim i nadoknađujem propušteno.

Klubovi su smješteni u tri različita resorta i može se ići od jednog do drugog, imamo shuttleove, ali svatko ima sve što mu treba tamo gdje živi. No s našim igračima praktički se još nisam susreo. Šarića i Zupca još nisam ni vidio, s Hezonjom sam se pozdravio prije utakmice, a sa Šamanićem sam se samo mimoišao.

Black Lives Matter, ali svi su koncentrirani na košarku

Osim mjera protiv koronavirusa, jako se osjeća i prisustvo pokreta Black Lives Matter. Svi dolazimo na utakmice u majicama s porukama, svi daju podršku pokretu. Imate mogućnost odlazaka na predavanja, a prije utakmice igrači imaju pastora i molitvu, ali to je i inače praksa u NBA ligi.

Ipak, otkad je sezona krenula, svi su koncentrirani prvenstveno na košarku.

Moji Grizzliesi su na osmome mjestu Zapada, posljednjem koje vodi u play-off, ali čini se da ćemo prije toga morati igrati play-in.

Da nije bilo prekida, Grizzliesi bi sigurno ušli u play-off. Ovako...

Korona nas je jako poremetila jer smo bili u naletu, igrali fenomenalno i imali 3,5 utakmice prednosti nad devetoplasiranim. Bili smo iznenađenje sezone i siguran sam da bismo bez problema ušli u play-off. Za nastavak sezone NBA je odlučila uvesti play-in za osmo mjesto, što je pošteno jer se umjesto 19 igra samo osam utakmica i treba to nekako kompenzirati. Ako budemo imali manje od četiri utakmice prednosti, moramo igrati s devetoplasiranim i pobijediti jedanput u dvije utakmice. Nitko se nije bunio na tu odluku.

Ali u prvoj utakmici smo izgubili od Portlanda i nakon toga je sve teže. Prvo nam se ozlijedio Tyus Jones, pričuvni playmaker koji nam je puno značio, a sinoć i Jaren Jackson Jr., koji nas je vukao s Jaom Morantom. Za njega je sezona gotova, pauzirat će četiri mjeseca.

Ozljede su ključ u NBA ligi. Ako strada igrač koji vuče franšizu, već ste u problemu, a kamoli kad nema dvojice ili trojice, to više nije ista momčad. Nemamo želju koga bismo za protivnika u play-inu, to je potpuno nebitno, bez Jacksona svaki će protivnik biti težak jer nam je on jedan od najboljih igrača.