U KVALIFIKACIJAMA za SP 1998. u Splitu su 2. travnja 1997. igrale Hrvatska i Slovenija, a do te večeri većina u Hrvatskoj nije znala tko je Primož Gliha. Čovjek koji je u predvečerje rata bio član zagrebačkog Dinama preko noći je postao junak Slovenije, a njegovo ime i nakon 26 godina od te bizarne poljudske večeri poznato je svim ljubiteljima nogometa u Hrvatskoj.

Hrvatska se tada šokantnim remijem 3:3 dovela u gotovo bezizlaznu situaciju, a sva tri gola za Slovence zabio je naš sugovornik Primož Gliha.

Gliha je danas izbornik Kosova, a s njim smo razgovarali o aktualnom stanju u hrvatskom nogometu nakon dva teška poraza od Turske i Walesa. Bivši slovenski napadač, a danas trener objasnio nam je zbog čega ga ne čudi što se Dalićeva momčad dovela u situaciju u kojoj više ne ovisi sama o sebi i zbog čega smatra da je prosula šest bodova u posljednje dvije utakmice. Gliha nam je pričao što misli o novom svjetskom poretku u nogometu, o odličnim rezultatima Slovenije, o porazu Dinama u Prištini te o situaciji u Hajduku.

Jeste li očekivali da će se Hrvatska iz komotne situacije dovesti do toga da joj visi plasman u Njemačku iduće godine?

''Evo, upravo gledam vas Hrvate protiv Turske. U snimci, naravno. Baš je zabio Pašalić. Nisam stigao gledati uživo jer sam imao svoje utakmice, ali sve što ne pogledam u izravnom prijenosu, nastojim vidjeti u snimci. Što reći za ova dva poraza Hrvatske? Nogomet je živa materija.

Stalno se mijenja, svaki se dan nešto oduzima i dodaje i ako nisi na 100 posto, bez obzira koliko jak bio, lako može doći do iznenađenja. Najbolji pokazatelj je remi između mog Kosova i Andore. Taj rezultat nam je pokopao ambicije odmah na početku ovih kvalifikacija.

Ne tako davno smo skidali filmove s interneta. I sad vas pitam, jesmo li mogli film pogledati ako se skinuo na 99 posto? Nismo. Upravo tih 1 posto činu tu razliku, tu dodanu vrijednost. To stalno nastojim poručiti svojim igračima da 99 posto ne vrijedi ništa. Samo ako si na maksimumu bez ikakvih kalkulacija, onda ćeš materijalizirati kvalitetu.

Naravno da su ova dva poraza Hrvatske iznenađenje, ali upravo o tome pričam. Očito je da momčad nije dala 100 posto i kad je tako, onda ne treba čuditi ovo što se dogodilo. No, vama Hrvatima se kroz povijest ovakve kvalifikacije stalno događaju. Uvijek patite, pa se provučete i napravite nešto veliko.

Sjećam se dobro onih kvalifikacija za SP 1998. kad sam vam zabio tri gola za remi na Poljudu. U obje utakmice ste se mučili s Grčkom, izgubili ste 3:1 od Danske. Na kraju ste se ipak nekako provukli i što se dogodilo? Bili ste treći na svijetu. Uvijek ste hodali po rubu. Ima nešto u vašem mentalitetu da se znate dignuti kad je stvarno teško. Evo, sad će biti po tko zna koji put da ćete morati pokazati taj vaš mentalitet. 

Kako to mislite? 

Današnji nogomet je takav, očito više nema lakih protivnika i ako nisi na 100 posto, svatko ti može napraviti problem. Andora je uzela bodove nama, pa Bjelorusiji, pa je ista ta Bjelorusija uzela bodove Švicarskoj... Sve je u tom jednom postotku. Na nekoliko posljednjih natjecanja uvijek ste imali taj 1 posto i zato ste imali rezultate. Protiv Turske i Walesa to vam je falilo. Ništa neobično.

To je sva suština. Znate tko može danas uspjeti? Samo izuzetno ambiciozan sportaš. Živimo u vremenu koje više ne dozvoljava opuštanje. Nekad su samo Nijemci imali sposobnost da se vraćaju iz mrtvih u 90. minuti. Danas ti svatko može nauditi u zadnjim sekundama.

Prije 20 godina Luksemburg nije postojao na nogometnoj karti. Danas ima 11 bodova i ispred je Islanda i BiH. Iskreno, u karijeri sam kao izbornik mlade reprezentacije Slovenije pobjeđivao svjetske prvake Srbe, remizirao sam protiv Francuza ili Portugalaca, a znate koja mi je bila najteža utakmica u životu?

Sad ova protiv Andore koju smo dobili 3:0. Upravo zato što sam se plašio reakcije svojih igrača. Ne njihovih, nego svojih. Bojao sam se hoćemo li imati onaj 1 posto o kojem pričam čitavo vrijeme.

Sve je otišlo naprijed, pa tako i nogomet. Nekad smo imali engleski, brazilski, njemački, talijanski ili nizozemski stil. Danas svi jednako igraju. Sad ideš u šoping-centar, vidjet ćeš da su svi isti, i onaj u Prištini i onaj u Ljubljani. Nema nikakve razlike. Sve je postalo globalno, trenira se globalno.

Svi treniraju na isti način, a svi imaju iste probleme. Aktualni prvaci Europe i višestruki prvaci svijeta Talijani nisu bili na zadnja dva SP-a, a vidimo da im visi i ovaj Euro. Njemačka, o kojoj smo maloprije pričali, na zadnja dva Mundijala nije prošla grupu. Jedna Njemačka. Nezamislivo.

Vi Hrvati imate nešto te talijanske krvi, niste dali taj jedan posto i sad imate problem. Jednostavno. Nema više veze kakvu momčad imaš, koliku kvalitetu posjeduješ, ako nisi maksimalan, nema te. Danas ako u utakmicu uđeš maksimalno, onda si samim tim u velikoj početnoj prednosti u odnosu na protivnika.

Zato što se sve promijenilo. Nema više pravih driblera, nestalo je situacija u kojima bi te netko mogao drastično iznenaditi. Budimo realni, koliko je nekad bilo vrhunskih driblera, klasnih pojedinaca, a koliko ih je danas. Sve je više-manje predvidljivo. Sve je više-manje na istom nivou. Nitko više ne odskače.

Koliko jednog Brazila nema u samom vrhu? Island je u jednom trenutku bio fantastičan, sad ga nema nigdje. Nijemci, Talijani, Nizozemci... Što se događa Hrvatskoj? Isto ono što se događa sa svim tim velikim reprezentacijama. Ništa gore i ništa dramatičnije.

Vaša Slovenija je na korak do plasmana na Euro. 

Dobra grupa i, ono što je najvažnije, odmah na početku je pao Kazahstan, a ta je pobjeda Sloveniji dala zamah. Danska je neuvjerljiva, a napokon smo i dočekali izbornika nakon pet godina. Vrlo jednostavno, ali u nogometu je sve vrlo jednostavno. 

Jeste li gledali nedavni Dinamov debakl u Prištini?

Naravno i za mene to nije nikakvo iznenađenje. I prije utakmice sam govorio da će Dinamo imati velikih problema. Upravo zbog tog famoznog 1 posto koji spominjem cijelo vrijeme. Čim danas podcijeniš protivnika, gotov si. Dinamo više nema Bobana ili Prosinečkog pa da su mogli otići tamo i reći da će lako dobiti utakmicu.

Imaju momčad tek nešto višu od prosjeka. Teško danas možeš pronaći igrača koji će riješiti utakmicu sam. Nogomet se danas više ne trenira kao nekad, individualno. Po meni je najveća greška današnjeg nogometa da se igrači više ne treniraju za pojedine pozicije kao nekad i da im se guši individualnost i pojedinačna klasa.

Sve se radi grupno i doveli smo se u situaciju da je sve manje vrhunskih igrača koji sami na klasu mogu riješiti utakmicu. Takvih igrača je danas premalo, doslovce ih možemo nabrojati na prste jedne ruke.

Trenerski posao je danas postao nešto što nikako ne mogu shvatiti. Više se vjeruje umjetnoj inteligenciji nego onome što se događa na terenu. Nažalost, nogomet je postao računalna igrica koju ćemo možda ubrzo igrati joystickom.

Kako komentirate činjenicu da Hajduk punih 18 godina ne može do naslova prvaka?

Delikatno pitanje, ali odgovor je zapravo jako jednostavan. Sve je u hijerarhiji. Da bi u kontinuitetu klub ostvarivao rezultate, mora se znati hijerarhija i svatko u njoj, od dna do vrha, mora znati raditi svoj posao. Čim toga nema, posljedice se vide na terenu. Travnjak je jedino mjerilo i jedina prava istina. Od tamo sve polazi i tu sve završava.

Najviše mi je žao zbog Torcide i brazilske atmosfere koju ona prikazuje, a koja je daleko iznad kvalitete igrača na terenu. Upornost tih ljudi koji navijaju za Hajduk, tih navijača... Ma, nisu to ni navijači... Hajduk je za njih svetinja. Prekrasno je vidjeti s kolikom ljubavi oni prate svoj klub. Mislim da nigdje na svijetu ne postoji tolika razlika između onoga što navijači pružaju na tribinama i onoga što igrači rade na terenu.