U SPEKTAKLU na Anfieldu Liverpool je svladao Barcelonu 4:0 i plasirao se u drugo uzastopno finale Lige prvaka. Bila je to istovremeno odlična realizacija sjajnog Kloppovog plana i tužan sudar sa stvarnošću Blaugrane.

Pomaknuta stvarnost

Klopp je bio potpuno u pravu kada je nakon prve utakmice na Camp Nouu rekao da nije siguran može li njegova ekipa odigrati bolje od onoga što su prikazali. I bio je apsolutno u pravu - prednost Barcelone iz prve utakmice više je bio splet nevjerojatnog Messija, sjajnog Ter Stegena i niza okolnosti nego stvarna dominacija španjolskog prvaka. Liverpool, koliko god to nastrano zvučalo, nije tada odigrao nevjerojatnu utakmicu, kao što ni sinoć nije odigrao savršenu utakmicu. Da je zabio barem polovicu onog što je morao, na Anfieldu bi lovio mnogo manju prednost i samim time bi utakmica prešla iz sfere znanstvene fantastike u najobičniji nogometni duel. Ali da je nogomet takav, nikad se njime ne bismo toliko zarazili. Pomaknuta stvarnost u nogometu ono je što nas iz godine u godinu opija i zakucava na tribine ili za male ekrane. A nitko nije gospodar pomaknute stvarnosti kao Liverpool. Češće na tugu nego na radost svojih navijača. Ali ovo nije bila takva noć, a za to ogromne zasluge pripadaju Nijemcu na njihovoj klupi.

Jednostavan i dosljedan domaćin udara ondje gdje Barcelone nema

Liverpoolov plan u napadu bio je prilično jednostavan, ali iznimno efikasan. Barcelona jako teško stvara presing na krilima, što nije neobično s obzirom na to da se vezna linija mora skupljati u sredinu kako bi odigrala obranu koju Messi i Suarez ne igraju. I to je Liverpool itekako koristio. Na lijevoj strani Milner, a na desnoj Henderson, ovisno preko koje strane se otvara napad, izvukli bi se sasvim na bok. U trenutku kada bi primili loptu, "iskakanje" skupljene Barcelonine vezne linije trajalo je predugo, što je bilo sasvim dovoljno za pas iza leđa Busquetsu i Rakitiću koji su opet ogroman dio utakmice proveli u ravnini, bez dijagonalnog zatvaranja. Posebno bi od toga profitirao veznjak sa suprotne strane od one na kojoj je lopta koji im se stalno zavlačio iza leđa. Kulminaciju te ideje vidjeli smo u drugom dijelu kada je Wijnaldum točno iz tih zona napao loptu iz drugog plana i postigao dva krucijalna pogotka. Pohvale idu i Liverpoolovoj strpljivosti. Nisu ih ponijeli atmosfera ni ludilo zbog preokreta - osim u prvom dijelu pri rezultatima 0:0 i 1:0 kada je Barcelona imala dvije izgledne šanse, bili su stabilni ostatak susreta i nisu nesmotrenom i ishitrenom igrom poklonili gostu nešto što nije bio sposoban sam izgraditi. To je dovoljno dobar indikator da je Klopp imao sjajan plan. I još važnije, da su ga igrači do kraja slijedili. A koliki je utjecaj pojedina ekipa imala na ritam zbivanja na terenu, najbolje govori struktura presinga.

Barcelona ili Cardiff?

Liverpool je visokim pritiskom konstantno držao Barcelonu na granici gubitka posjeda ili ju je gurao preko nje. Ponovno se vidjelo da Barcelona nema pravog metronoma u ovakvoj postavi i s ovakvim ulogama - osim Messija koji na sebe navlači obranu i čija je kreacija ipak puno više okrenuta samoj završnici, Barcelona nema strukturu, a ni čovjeka koji može razigravanjem i resetiranjem napada spustiti ritam utakmice. O tome koliko je koja ekipa suhom trkom utjecala na nametanje ritma govori, između ostalog, i sljedeći grafički prikaz.

Barcelona koja je godinama osim izuzetne pozicijske igre, imala i najbolji presing na svijetu, nije osvojila ni jednu jedinu loptu u posljednjoj trećini terena. Pročitajte još nekoliko puta tu rečenicu dok vam ne sjedne koliko je to ozbiljan razlog za brigu Ernesta Valverdea i njegovu družinu. A onda si odgovorite na pitanje u čemu se suštinski, osim u iznimnoj kvalitativnoj razlici, takav pristup razlikuje od onog kada Cardiff dolazi na Anfield izvući bod. Liverpool je ukupno osvojio čak 10 lopti više u posljednjih 50-60 Barceloninih metara. To znači da su Redsi imali 10 napada više na barem relativno nepostavljenu obranu, s postavom u sredini terena koja ne nudi dovoljno dobar otpor tranziciji. Razlika u naboju ovih dviju ekipa mogla se očekivati s obzirom na uloge lovca i lovine, ali Barcelona si ne smije dozvoliti da u pasivnoj zoni, s "dva i pol" igrača koji uopće ne igraju obranu, čeka suparnika koji joj sustavno nalazi rupe u formaciji. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog odluke da isprovocira suparničku grešku i napadne visoko s puno igrača, Liverpool je s aspekta poštovanja nogometne igre apsolutno zaslužio proći. 

Valverde nije naučio na greškama

Valverde je i milijunti put u svojem mandatu na klupi Barcelone napravio greške na kojima jednostavno odbija naučiti. Ali ovog puta nije imao dovoljno raspoložene individue koje će to sakriti, učačkati koji gol i na mala vrata se prošvercati u finale najelitnijeg natjecanja na svijetu. Philippe Coutinho ovoj ekipi koncepcijski ne donosi gotovo ništa. Najave o tome da je on Iniestin nasljednik nerazumne su jer je on sasvim drugačiji tip igrača. On je veznjak koji uvijek gleda prema suparničkom golu, a u tom gledanju prečesto odluta daleko od igre. Obrambeno ne donosi ništa, a ofenzivno traži loptu u zonama koje ionako nisu one na koje Barcelona cilja. Koliko god postava sa Semedom umjesto njega izgledala zakržljala, ona je energetski puno primjerenija ovakvom suparniku i ovakvoj utakmici. Inzistiranje na čudnom hibridu između 4-3-3 i 4-4-2 u fazi obrane ostavilo je Barcelonu na ničijoj zemlji. Nisu mogli kvalitetno pritisnuti, Busquets i Rakitić morali su pokrivati prevelik prostor i nisu mogli kontrolirati zbivanja iza svojih leđa, a zadnja linija bila je previše zauzeta brigom protiv Liverpoolovog napadačkog terceta kojem su nedostajale čak dvije poluge. U prvih 20-ak minuta Liverpool je ciljano uspijevao izolirati Manea na Robertu i pronalaziti ga dijagonalama, a Pique je zbog brige oko Origija bio predaleko da na vrijeme duplira. Da je Senegalac bio malo raspoloženiji u tim situacijama, Liverpool je vrlo lagano i na taj način mogao otvoriti svog suparnika. 

 

Klopp nije luzer 

Klopp je još jednom potvrdio da su teze o njemu kao nekakvom luzerskom treneru deplasirane, imaginarne, proizvoljne i jednostavno - netočne. Čovjek je to koji je poremetio dugogodišnji Bayernov monopol u njemačkoj ligi izgradivši od nule Borussiju Dortmund, prije toga odradio je sjajnu dionicu u Mainzu, a svake godine u Liverpoolu i on i ekipa sve su bolji. U otprilike 10 godina otkako je stupio na najveću scenu, ima možda dvije sezone u kojima je podbacio i ispunio manje od očekivanog. Pritom je gubio finala, ali dolaziti stalno u vrh i godinama biti konkurentan neusporedivo je teže nego osvojiti jedan trofej u turnirskom tipu natjecanja. A ako se ne slažete s takvom tvrdnjom, dobro promislite o tome biste li svoj omiljeni klub na pohodu prema trofeju radije povjerili Jürgenu Kloppu ili, primjerice, Robertu di Matteu. Ono što je bizarno, što se nikad u povijesti nije, a možda i neće ponoviti, jest to da bi Liverpool s de facto dva poraza mogao ostati bez dva najvažnija trofeja i jedina koja se "pikaju". Jedan poraz u prvenstvu bit će, lako moguće, dovoljno za treći najbolji rezultat u povijesti lige, ali ne i titulu. Poraz od Barcelone je već nadoknadio (porazi u skupini su s aspekta prolaska dalje irelevantni), a moglo bi mu se dogoditi da nakon produžetaka ili penala izgubi i najsjajniju klupsku nogometnu titulu. 

S druge strane, Ernesta Valverdea ne treba razapinjati na križ jer nije ni veći ni manji krivac za poraz od svojih igrača. Ali opravdano je postaviti pitanje koliko smisla ima da i dogodine bude trener Blaugrane. Protiv Liverpoola se, baš kao i protiv Rome lani, najbolnije i najbolje vidjelo koliko njegov stil igre odudara od "Barcinog DNK". Ekipa koja je godinama živjela od ritma i kontrole zbivanja na terenu, sada bez borbe to prepušta suparniku i čeka Messija. Što je najbolje, ili najgore, ovisno iz kojeg kuta gledate, takva strategija u dovoljno slučajeva uspije njegovu trofejnu vitrinu učiniti sasvim pristojnom, a takav pristup dominantno opravdanim. S tog aspekta, bilo bi neozbiljno i pomalo okrutno njegov dosadašnji mandat proglasiti rezultatskim podbačajem. No činjenica je da je Barcelona izgubila nit igre, da je još više radikalizirala pristup utemeljen na individualnim rješenjima i da se sve više bliži trenutak kada će jedan igrač, ili još bolje - jedan sustav, morati zamijeniti ulogu Lea Messija. To neće biti nimalo lagano, ali taj trenutak dolazi - za godinu, dvije ili četiri. A Ernesto Valverde nije pokazao da je pravi čovjek za tu ulogu.