IGOR JOVIĆEVIĆ više nije trener Dinama. Nakon samo sedam utakmica dobio je otkaz i time postao trener koji je u eri HNL-a najbrže odletio s klupe.

Od osnutka HNL-a samo je Ivan Bedi, u sezoni 1994./95., dobio otkaz nakon sedam utakmica u prvenstvu, ali je Bedi odradio i jednu utakmicu u kupu.

Dinamove igra nakon korona-pauze dale su Upravi opravdanje da ovako postupi, ali priča ima i drugu stranu. Za Dinamovu budućnost nije bitno zašto je Jovićević dobio otkaz. Mnogo je bitnije zašto je uopće postavljen na tu poziciju. 

Jedna od tri Jovićevićeve pobjede na klupi Modrih

Dinamo se s Hajdukom natjecao tko će biti lošiji

U sedam utakmica u kojima je vodio Dinamo Jovićević je ostvario omjer od tri pobjede, dva remija i dva poraza. Svladao je tri momčadi iz donjeg dijela ljestvice, Inter, Istru i Varaždin, remizirao je s Goricom i Osijekom, a izgubio od Lokomotive i Rijeke. Za usporedbu se može navesti podatak kako Dinamo u 26 kola prije Jovićevića ove sezone nije pobijedio u pet susreta. Dakle, u gotovo četiri puta više utakmica imao je tek jedan kiks više.

Od rezultata je bila gora samo Dinamova igra. Nedostatak strukture u izgradnji napada, nemoć u kreiranju šansi i apatija u fazi obrane rezultirale su katastrofalnim nogometom koji je skupio i više bodova nego što je zaslužio. Jedini klub koji je igrao jednako loše u tom periodu bio je Hajduk. Takav trend nije iznimka. Dinamo je i prije Jovićevića posljednju fazu prvenstva odrađivao s vidljivim manjkom motivacije zbog velike bodovne prednosti, ali nije ohrabrujuće tako započeti mandat na Dinamovoj klupi. 

Potez Dinamove Uprave s te je strane bio u potpunosti opravdan. Dinamu cijela sezona ovisi o europskim pretkolima, a Jovićević ničim nije pokazao da je spreman za takav izazov. Trener je bio jako kratko i nije stvorio nikakvu vrijednost koju će klub njegovim odlaskom izgubiti i morati graditi ispočetka. 

Međutim, priča o Jovićeviću, kao i sve drugo u Dinamu, ima i drugu stranu. Njegovim angažmanom Uprava Dinama jasno je dala do znanja da odabir trenera po kriteriju stručnosti može biti samo slučajan. Jovićević je doveden iz sasvim drugog razloga, a to je uspio potvrditi i u ovako kratkom vremenu. 

Trener koji će pognuti glavu i izvršavati naredbe

On je po svakom kriteriju idealan trener za Dinamo. Nedokazan, s Dinamom kao daleko najvećom stepenicom u karijeri i dovoljno bezličan da ga se može smijeniti bez previše pompe. Njegova izjava da je spreman preuzeti Dinamovu prvu momčad dana u trenutku u kojem je klub još uvijek pregovarao s Bjelicom bila je naznaka da nema ni najmanju dozu karaktera potrebnu za takav posao.

Od simpatičnog trenera koji je s mladom momčadi postizao sjajne rezultate Jovićević je postao nebitan čovjek koji je od prvog dana sabotirao sam sebe. Nakon svake utakmice pričao je samo o svojoj ludoj ljubavi prema klubu koju gaji od malih nogu. Pri tome je obavezno naglašavao kako živi svoj san, kao da se svaki dan probudi ne vjerujući da je na Dinamovoj klupi. Ako ni sam ne vjeruje da mu je tu mjesto, onda u to neće povjerovati ni Uprava, ni igrači, ni mediji. 

Vrlo brzo postalo je jasno zašto je na trenersku poziciju još jednom postavljen trener bez ikakvog iskustva. U trenutku velike financijske krize Dinamo se riješio Bjelice, čiji je ugovor bio previsok, a odnos prema Zoranu Mamiću nedovoljno ponizan. Postalo je jasno da će prodaja igrača u periodu pred nama postati još bitnija jer je odgađanjem Europskog prvenstva Dinamo vjerojatno izgubio šansu prodati Livakovića, Oršića i Petkovića za velike iznose.

Jovićević je spremno prihvatio glavnu ulogu svakog Dinamovog trenera, a to je guranje mladih, često i nedoraslih igrača u prvu momčad kako bi im se digla cijena. Gvardiol, Franjić, Hrvoj, Kulenović i Marin u ovih sedam utakmica su ili debitirali ili dobili puno veću minutažu i odgovornost. Dinamova Uprava je preko novog trenera ponovno od kluba napravila isključivo izlog. Pokušaj maskiranja prodaje u narativ o "zagrebačkim fakinima" bio je jasan znak o čemu se zapravo radi. 

Jovićević je dobio otkaz samo zbog toga što je procijenjeno da će taj izlog izgubiti na vrijednosti ako se ne plasira u skupine Lige prvaka. Ta činjenica puno bolje opisuje Dinamo i puno više govori o njegovoj budućnosti nego još jedna promjena trenera. 

Nije ni bitno tko će biti sljedeći trener

Još od Josipa Kužea nijedan Dinamov trener nije uživao status i popularnost kao Nenad Bjelica. To što je Zdravko Mamić otkaz uspio uručiti i njemu razbilo je svaku iluziju o tome tko i dalje upravlja Dinamom. 

Zato nije ni bitno tko će biti sljedeći Dinamov trener. Hoće li to biti bliski suradnik braće Mamić Goce Sedloski, Zoran Mamić ili netko treći, sasvim je svejedno. Trener služi samo da ispoštuje poantu postojanja Dinama, a to je gomilanje profita za one koji njime nelegitimno upravljaju. 

Postoji mala vjerojatnost da Dinamova Uprava iznenadi javnost pa za trenera dovede čovjeka s puno većim profesionalnim renomeom od prethodnika, ali primjer Bjelice je pokazao da će i takav zamišljeni trener prije ili kasnije posustati pred interesom onih koji upravljaju Dinamom. Stručnost i rezultati u Maksimirskoj nisu na cijeni. Dvadeset i pet trenerskih smjena u Mamićevoj eri dokaz su njihove nevažnosti.