DOMAGOJ DROŽĐEK (28) ove sezone postigao je sedam i asistirao za tri pogotka Varaždina, koji je završio na šestome mjestu SuperSport HNL-a. Krilni napadač nakon oporavka od ozljede podizao je formu te je završnicu sezone, kada je zabio po jedan gol u porazu od Dinama (2:1) i slavlju nad Hajdukom na Poljudu (0:1) te dva u pobjedi nad Rijekom (3:1), odradio na najvišoj razini.

U dosadašnjoj karijeri nastupao je za mlađe kategorije nekadašnjeg Varteksa, Dinama i Borussije Dortmund, kao i za seniorske sastave Lokomotive, južnokorejskog Busan IParka i Varaždina. Matičnom varaždinskom klubu vratio se u veljači 2023., a uskoro će mu završiti ugovor te još nije poznato hoće li ostati ili pronaći novu sredinu.

Drožđek je o svemu tome govorio u intervjuu za Index. Komentirao je nedavno završenu sezonu i pljesak koji je dobio na Poljudu nakon što je zabio Hajduku te opisao kako se osjećao kada je trener Mario Kovačević otkrio da boluje od karcinoma pluća.

Također, prisjetio se dječačkih dana koje je na Ugljanu proveo s hrvatskim reprezentativcem Lovrom Majerom, zatim probe u Hajduku 2016. i perioda provedenog u Borussiji Dortmund.

Vidio sam fotografiju na kojoj ste Vi i Lovro Majer, kao dječaci, na Ugljanu igrali nogomet. Je li Vas napucao loptom s obzirom na to da ste stajali u živom zidu?

Ne sjećam se, bilo je to davno, haha. Upoznali smo se kao klinci na Ugljanu. Mjesto je malo, mi ondje imamo stan, a njegov tata dolazi od tamo. Po cijele dane smo igrali nogomet i kupali se u moru. Lovro je oduvijek volio nogomet, bio je živahan, kao što je i danas.

Što kažete na to da Vas zovu legendom Varaždina? Prema Transfermarktu, imate 103 nastupa, 37 golova i sedam asistencija za matični klub.

Lijepo je čuti. Prošao sam puno toga s Varaždinom, od najniže do prve lige, a sada smo u sredini tablice. To je moj klub i puno mi znači. Čast mi je kada me netko tako zove. Varaždin nema financijske mogućnosti kao prva tri-četiri kluba, ali svejedno ostvaruje dobre rezultate. Nadam se da će se još više podići.

Aktualnu sezonu SuperSport HNL-a završili ste na šestome mjestu, devet bodova iza Lokomotive i bod ispred Gorice i Istre. Jeste li zadovoljni ostvarenim?

Naravno da smo zadovoljni. Šesto mjesto je realnost s obzirom na uloženo. Za nešto više potrebno je više novca, odnosno dovesti pojačanja i podići neke stvari na višu razinu. Ispod nas su klubovi koji ulažu možda i više, ali Varaždin je još praktički novi u prvoj ligi, ušao je prije par godina i mislim da je ovo odličan uspjeh.

U studenom prošle godine objavljeno je da trener Mario Kovačević boluje od karcinoma pluća, koji je u međuvremenu operirao i sada se, srećom, uspješno oporavlja. Kako ste reagirali kada Vam je otkrio bolest?

On mi puno znači kao trener i kao čovjek. Bio mi je trener kada smo bili u drugoj ligi, u sezoni u kojoj sam bio najbolji igrač i strijelac, nakon čega sam napravio transfer u Lokomotivu. Stvarno ga cijenim. Naravno da mi nije bilo lako to čuti, no pričao sam s njim prije desetak dana i rekao je da ide nabolje i da se oporavlja.

Gotovo se ništa nije promijenio, u odličnom je stanju, praktički više ni nema taj problem. Koliko mi je bilo teško kada sam čuo da je bolestan, toliko mi je sada bilo drago što sve dobro ide.

Kako je momčad reagirala na vijest o trenerovoj bolesti?

Igrali smo za njega. Ne znam za ostale, ali mene je motivirao, pokušao sam raditi stvari koje nas je učio na terenu.

Vi ste zabili sedam golova i imali tri asistencije, a osobito ste dobri bili u završnici: Dinamu ste u porazu zabili sredinom travnja u zaostalom kolu (2:1), a onda i Hajduku za gostujuću pobjedu (0:1) te Rijeci dva gola pred svojim navijačima (3:1). Kako komentirate svoju formu?

Forma je bila u porastu s obzirom na to da sam prije bio ozlijeđen te me nije bilo četiri mjeseca. Apsolutno sam zadovoljan sezonom, ne mogu biti zadovoljniji uzevši u obzir ozljedu. Potrebno je vrijeme nakon neigranja. Kada sam ulovio formu, polusezona je završila, a kada smo se vratili počeo sam je podizati. Otpočetka sam igrao dobro, ali za top formu mi je trebalo par utakmica.

U karijeri ste proživjeli mnogo toga. Kako ste reagirali na tako dugu pauzu zbog ozljede?

Prvi put sam imao ovako dugu pauzu, dosad sam najviše pauzirao 20 dana. Nisam imao ovakvo iskustvo, ali sam puno toga naučio. Predugo je trajalo da se ne bih naučio ponašati. Znao sam što mi je potrebno za oporavak i što brži ulazak u formu. 

Je li Vas iznenadio pljesak Poljuda?

Je, iznenadio me. No, mislim da to nije bio plod samo pogotka i utakmice, već zbog puno nastupa protiv Hajduka, u kojima sam uvijek dobro igrao, kao i zbog cijele sezone. Nisam očekivao da će se takvo nešto dogoditi, odlično iskustvo. 

Godine 2016. bili ste na probi u Hajduku, kada je trener bio Marijan Pušnik. No, nisu Vas angažirali. Što se dogodilo?

Bio sam tjedan dana na pripremama na Pohorju. Imao sam trening svaki dan, radio sam stvari koje u životu nisam vidio: skok u dalj, skok u vis... To u životu nisam vidio. Nisam htio ići nikamo na probu, tako ni u Hajduk, ali hajde. Prije no što sam došao na probu, rekao sam da će mi to biti prva i zadnja proba.

Odigrao sam utakmicu sa Žalgirisom, nakon koje su mi rekli da bi htjeli da dođem u Split na još dvije utakmice. I tu se vraćam na ovo da prvi i zadnji put idem na probu. Rekao sam da neću više ići.

Kada vas netko želi, dovoljno je da vas gleda dva dana. Kada me Borussia Dortmund vidjela, praktički smo nakon jednog dana pričali o ugovoru. Išao sam protiv sebe, ali od tada više nisam išao niti ću ići na probe.

Ugovor s Varaždinom istječe Vam na kraju sezone. Jeste li dogovorili nastavak suradnje?

Razgovaramo, ali još se nismo dogovorili. To je trenutno tako.

Finale Lige prvaka u subotu igraju Real Madrid i Borussia Dortmund. Što prognozirate kao bivši igrač Borussije?

Nadam se pobjedi Borussije i osvajanju Lige prvaka.

Je li trener Borussije Edin Terzić glavni razlog zbog kojeg navijaš za njih?

Najviše zbog njega, ali i zato što sam bio u klubu.

U mlađim uzrastima Borussije radili ste s Terzićem. Što možete reći o njemu? S obzirom na to da mu je majka Hrvatica, a otac Bošnjak, vjerojatno ste pričali na hrvatskom jeziku.

Naravno, on normalno priča hrvatski. Svi me pitaju, ali ne bih pričao puno o njemu. On je najbolji čovjek i trener na svijetu, vrlo jednostavno.

U Borussiji ste bili od 2012. do 2016. godine. Kako su Nijemci izgovarali Vaše prezime, jesu li se mučili?

Zvali su me Doma, haha. Teško su mi izgovarali prezime, ali znali su reći Drozdek.

Kako je bilo u dortmundskom klubu?

Bio sam u Dortmundu od 2012., ali nisam mogao dobiti papire, pa godinu dana nisam igrao utakmice. Nakon što sam počeo igrati, najgore što mi se moglo dogoditi bio je Edinov odlazak jer je dobio poziv Slavena Bilića iz Bešiktaša. Bio mi je prijatelj, trener i podrška, davao mi je savjete.

Razgovarao je sa mnom na hrvatskom i na početku mi bio prevoditelj. Sve u svemu, stekao sam veliko iskustvo i puno prijatelja s kojima se i sada čujem. S druge strane, nisam zadovoljan zato što sam mogao puno više.

Je li Vaš odlazak bio rezultat ogromnog broja talenata koje Borussia uvijek ima?

Nije to bilo samo do talenata. Cijeli svijet želi onamo doći. Oni mogu platiti gotovog igrača s nekoliko milijuna eura. Jednostavno moraš biti 20 puta bolji od svih da bi ušao u prvu ekipu.

Borussia ima najbolje talente na svijetu. Dinamo, u kojem ste također bili kao mladić, okuplja najbolje mlade igrače iz Hrvatske. Možete li usporediti što ste doživjeli u ta dva kluba?

U Dinamu sam bio mlad, a u Dortmundu sam igrao za kadete i juniore. Velika je razlika prilikom prelaska u starije kadete i juniore, događaju se stvari po kojima se zna jesi li ili nisi. Ne mogu uspoređivati jer sam baš bio na prijelazu.

Je li se osjetilo rivalstvo između toliko talenata u Dortmundu ili ste, zapravo kao djeca, bili opušteni te niste toliko ozbiljno shvaćali karijeru u tom trenutku?

Uh, ovo me nitko nije pitao. Imao sam puno prijatelja u ekipi, s kojima sam se dobro slagao. Osobno, nisam bio zavidan niti sam nekoga gledao kao rivala. Mislim da je atmosfera ipak bila opuštenija.

Sjećate li se igrača koji je iskakao u Borussiji, a da nije ostvario karijeru kakva se očekivala?

Sa mnom u ekipi bili su Atakan Karazor i Pascal Stenzel, koji danas igraju u Stuttgartu, drugom klubu Bundeslige iz prošle sezone. Stenzel je bio jako dobar igrač, pravi veznjak, poput Tonija Kroosa. 

Mohamed El-Bouazzati je bio stoper, jako talentiran igrač s kojim se i danas čujem. Bio je u Ukrajini, vratio se i sada prestao igrati. Najbolji je bio Nils Dietz, kum Kevina Grosskreutza. On je baš bio top talent. Ne čujem se s njim, no susreli smo se prije tri godine u Novalji. I on je bio top, ali danas ne igra nogomet. Bilo ih je dosta.

Poznat je žuti zid, slavna tribina na kojoj se nalaze navijači Dortmunda. Kako ste Vi doživjeli fanove?

Odlični su, podržavaju igrače neovisno o tome pobjeđuje li se ili gubi. Specifični su, baš navijaju za klub, a ne za pobjede. Naravno, ne bi im bilo drago kada bi klub ušao u crnu rupu s nizom izgubljenih utakmica, ali bi i dalje navijali. Pratili su i drugu ekipu, uvijek bi ih bilo 500-600 na utakmici.

Godine 2016. napustili ste Borussiju i vratili se u Varaždin, koji je tada bio u trećem rangu hrvatskog nogometa. Je li Vam kao 20-godišnjaku bilo teško povući takav potez?

Iskreno, nije mi bilo teško zato što su u tom trenutku u Varaždinu bili igrači koje sam gledao kao bogove. Bili su tu Ivan Režić, koji mi je bio uzor i danas prijatelj, zatim Dino Kresinger, Nikola Šafarić, Dario Jertec, Luka Jagačić... Bila mi je čast igrati s njima i to me privuklo, htio sam imati iskustvo igranja s njima.

U nedjelju nas čeka derbi SuperSport Prve NL između Zrinskog i Šibenika, koji će odlučiti o novom članu SHNL-a. S obzirom na to da imate iskustvo igranja u drugoj hrvatskoj ligi, što možete reći o njoj?

Dosta se promijenila otkako sam u njoj igrao prije šest godina. Sigurno je uvijek dobra, bez nje nema ni dobre prve lige. Dobro je što je zanimljiva završnica. 

Imate 28 godina, a izjavili ste da je novac bio razlog Vašeg odlaska u južnokorejskog drugoligaša Busan IPark 2021. godine. Što su Vam sada želje s obzirom na to da imate još puno godina karijere pred sobom?

Pokušat ću izbalansirati sve što mogu. Uskoro ću biti slobodan igrač, a želja mi je pogoditi sa sljedećim klubom, još se bolje razviti i sljedećih šest-sedam godina, koliko još mogu igrati, napraviti što bolju karijeru. Zaslužio sam se barem jednom boriti za titulu, u bilo kojoj zemlji. Probat ću izvući najbolje.