POLJUD je u nedjelju ugostio najveći derbi hrvatskog nogometa, u kojem je Hajduk pogotkom Nike Sigura pobijedio Dinamo 1:0 i pobjegao mu na sedam bodova prednosti u SuperSport HNL-u. Istoga dana u dva ranga nižem nogometnom natjecanju igrao se županijski derbi za vrh SuperSport Druge NL.

Susret dvaju najjačih nogometnih klubova Bjelovarsko-bilogorske županije, Bjelovara i Mladosti iz Ždralova, završio je 0:0. Bjelovarčani su time polusezonu završili kao vodeći s 29 bodova, koliko ima i Solin uz slabiju gol-razliku, dok su Ždralovi četvrti sa samo bodom manje.

Jesenski naslov sjajan je seniorski trenerski početak za Tomislava Mikulića (42), nekadašnjeg braniča Osijeka (2001. - 2005.), Genka (2005. - 2008.), Dinama (2008.), Standard Liegea (2008. - 2009.), Germinal Beerschota (2009. - 2013.), Leuvena (2013.), Panthrakikosa (2013. - 2014.), Cracovije (2014. - 2015.), Slaven Belupa (2015. - 2016.) i Gorice (2016.). 

Do ovog ljeta radio je s mladim nogometašima u Dinamovoj akademiji, a u intervjuu za Index govorio je o prvoj trenerskoj polusezoni na klupi seniorske momčadi. Ujedno se prisjetio svog igračkog početka te godina provedenih u Osijeku i Dinamu, s kojim je osvojio dva trofeja i dijelio svlačionicu s Lukom Modrićem, Marijem Mandžukićem, Vedranom Ćorlukom, Ognjenom Vukojevićem...

Sa Standardom je 2009. bio prvak Belgije i osvajač nacionalnog superkupa, pri čemu su mu suigrači bili tada mladi Axel Witsel, Dante i Marouane Fellaini. Na kraju je govorio i o utakmicama odigranim za hrvatsku U-21 reprezentaciju.

Remizirali ste sa Ždralovima i osvojili jesenski naslov SuperSport Druge NL. Kakva je bila utakmica?

Utakmica je bila gledljiva, igralo se otvoreno, obje ekipe su željele tri boda i nisu kalkulirale. Ždralovi su svoje prilike imali u prvom, a mi u drugom poluvremenu. Remi je na kraju najrealniji. Jako sam zadovoljan odnosom s predsjednikom Ivanom Ščrbačićem, koji je bio nogometaš i samim time razumije proces.

U 15 kola je bilo perioda bez pobjede, odnosno nismo slavili u četiri kola. U tom su trenutku bitne stabilnost i vjera u rad. Treba omogućiti kontinuitet i povlačiti crtu nakon šest mjeseci. Moj predsjednik to razumije, pustio nas je da radimo i na kraju se to isplatilo. Zasluženo smo jesenski prvaci.

Moram pohvaliti i mlade suce u našoj ligi, zbilja su korektni. Pogreške se događaju, bitno je da nema namjere, jedino procjena može biti kriva.

U studenom ste trebali igrati protiv Dinama u osmini finala SuperSport Hrvatskog kupa, no utakmica je odgođena zbog loših vremenskih uvjeta. Koliko vam je odgađanje spektakla pred domaćom publikom poremetilo planove?

Trebao je to biti vrhunac polusezone, nagrada dečkima za rad i prilika da se pokažu protiv naše najbolje ekipe koja igra Ligu prvaka. Bio bi to poseban dan u njihovim karijerama. S druge strane, dobro je što je utakmica odgođena. Maksimalno bismo se potrošili i pitanje je bismo li na jednak način izgurali utakmicu s Kustošijom (pobjeda Bjelovara 3:2, op. a).

Teren je bio loš zbog velike količine padalina u kratkom periodu. Nisam se bojao ozljeda koliko fizičke i emocionalne potrošnje. Kao igrač imam iskustvo s time. Normalno je da dođe do pražnjenja ako igrač nije naviknut na ritam utakmica srijeda - subota.

Fokus mentalno bude na toj, nazovimo je važnijom utakmicom. Pitanje je stigne li se igrač mentalno oporaviti i pripremiti za iduću utakmicu ako ona dolazi u kratkom periodu.

Što mislite o ideji da Hrvatski kup nema nositelja u početnim fazama, pa da već u osmini finala možemo, primjerice, imati derbi Dinama i Hajduka. Niželigaši bi tako uz sreću u ždrijebu mogli otići daleko.

OK mi je da se gleda koeficijent i da se po tome sklapaju parovi. Niželigašima bi se teško potrefilo da se do završnice ne susretnu s prvoligašem, trebalo bi puno sreće.

Ljetos ste preuzeli Bjelovar i to Vam je prvi put da vodite seniore. Kako je došlo do toga i što Vas je privuklo?

Stekao sam puno iskustva tijekom sedam godina rada u omladinskoj školi Dinama. Plus mi je što sam bio igrač, pa mogu prepoznati igrača i situaciju. Išao sam redom, nisam preskakao razine. 

Zašto ste se odlučili preuzeti Bjelovar?

Ovo je razvojna liga i samim time bi trebala biti razvojna za trenere. Mi smo među 30-ak klubova u Hrvatskoj, što nije mala stvar. Prošao sam rad od najmanjih uzrasta i B momčadi Dinama dovde. Procijenio sam da je vrijeme za iskorak ako se želim baviti seniorskim nogometom. A želim.

Bjelovar je pokazao interes, predsjednik me kontaktirao i otpočetka su mi se svidjeli zdrava priča i odlični uvjeti za rad, što je najvažnije. Klubovi iz prvog ranga imaju problema s uvjetima i terenima, a mi smo zahvaljujući Gradu Bjelovaru i NK Bjelovaru u velikoj prednosti.

Gradonačelnik Dario Hrebak najavio je nadogradnju stadiona.

To je fenomenalno, da bar svaki grad ima takve projekte i čovjeka koji voli sport, svima bi bilo bolje.

Kakav nogomet želite igrati s Bjelovarom?

Igramo otvoreno, na gol više, volimo se nadigravati. Najefikasnija smo momčad lige. Time što igraš otvoreno, ujedno primaš više golova nego što želiš, ali to je normalno. Dok zabijamo gol više, dobro je.

Što ste sve radili u akademiji Dinama?

Bio sam asistent Tomislavu Rukavini u juniorima, vodio mlađe pionire i pionire pa se vratio juniorima te dvije godine u mladoj momčadi bio asistent Igoru Cvitanoviću i Damiru Krznaru.

Dinamo, osobito na sjeveru Hrvatske, može privući gotovo svakog mladog talenta. Kako je raditi s tako talentiranim igračima i jeste li kao trener ikad bili pod pritiskom roditelja koji imaju velika očekivanja od svoje djece?

Blagodat svakog trenera je imati najkvalitetniju djecu, ali i izazov ukomponirati i učiniti ih boljima. Njih međusobno gura konkurencija. Osobno nikad nisam bio pod pritiskom, Dinamo je dobro zaštitio svoje trenere, stavio je zid između roditelja, djece i njih. Roditelji se ne bi trebali miješati u trenerski posao.

Sve su to talentirana djeca, a mi treneri koji smo bili i igrači znamo da je youth football drugačiji sport u odnosu na seniorski nogomet. Onaj tko preživi B momčad, blizu je tome da nešto napravi. Žao mi je što se B momčad ugasila, ona je bila filter i sada se pokazalo da se dosta igrača izgubi. Cijela Europa to uvodi, a kod nas se ugasilo. Bila je to loša odluka.

Rođeni ste u Vukovaru. Kada ste i kako počeli igrati nogomet?

Kada je počeo nesretni rat, imao sam devet godina. Bili smo u progonstvu, u Španskom, u organiziranom smještaju s ostalim prognanim ljudima. Zapravo je Špansko moj prvi klub jer mi je bio najbliži. Ondje sam proveo pola godine, nakon čega sam se s majkom, bratom i sestrom preselio u Osijek da budem bliže Vukovaru. Od 10. do 23. godine igrao sam za Osijek.

Kako ste kao dijete proživjeli ratne godine?

Za moje mentalno zdravlje bilo je dobro što nisam bio svjestan svega što se događa. Gledao sam kako se igrati i nisam razmišljao o ratu.

Što pamtite iz perioda provedenog u Osijeku?

Osijek je moj matični klub koji me odgojio kao igrača i osobu. Prošao sam kroz ruke nekoliko trenera, a klub je uvijek izbacivao dosta igrača i davao priliku svojoj djeci. Imao sam sreću što sam bio među njima.

Sportski direktor Jose Boto i trener Federico Coppitelli isprva nisu imali veliku podršku, no došli su bolji rezultati. Kako gledate na njih dvojicu?

Danas se sve mjeri rezultatom, to je izraženo i više nego prije. Rezultat kreira mišljenje o igraču, treneru i sportskom direktoru, on je jedini kriterij. Nažalost, igrači i treneri ocjenjuju se nakon svake utakmice. Trener je top ili flop, a to ne bi tako trebalo gledati, već bi se trebao promatrati određeni period nakon kojeg bi se donijela ocjena.

Mađarski kapital je godinama u Osijeku, dok ga tijekom Vašeg razdoblja u klubu nije bilo. Koje je Vaše mišljenje o stranim vlasnicima?

Da smo mi kao igrači tada imali takav budžet, jasno je da bismo bili presretni. Igrači Osijeka danas nisu gladni, plaće su u okvirima koje mi nismo mogli sanjati. S druge strane, izgubio se osječki duh. Puno je stranaca iako nemam ništa protiv njih jer sam i ja bio stranac kada sam igrao vani. Danas je to normalno, s time se moramo pomiriti.

Ako sve zbrojimo i oduzmemo, moramo biti sretni zbog ulaska kapitala u Osijek. Tko zna gdje bi klub bio da nije ušao, niti bi bilo takvog stadiona, jedinog koji u Hrvatskoj na nešto liči, što je naša sramota nakon svih reprezentativnih i Dinamovih uspjeha. Kapital je spasio Osijek od prosječnosti.

Bilo je problema s isplatom plaća u Vašem periodu u Osijeku?

Igrač mora biti zadovoljan da bi trener mogao imati zahtjeve od njega. To znači da mora biti pravovremeno plaćen. U moje vrijeme, pa i prije, znalo se dogoditi da igrač ne dobije plaću po tri, četiri mjeseca. Lakše smo to podnosili mi domaći, koji smo bili pod krovom roditelja. Mogu samo zamisliti kako je bilo onima iz drugih mjesta, koji su morali rješavati egzistenciju, a nisu imali primanja.

Kako ste 2005. završili u Genku? Bili se stalni prvotimac.

U siječnju 2005. otišao sam u Genk, a 2004. smo igrali U-21 Europsko prvenstvo te sam potom imao dobru polusezonu Osijeka, zbog koje sam bio u najboljoj momčadi kao najbolje ocijenjeni branič. Pojavio se interes Genka i potpisao sam na tri i pol godine. Bio je to pravi potez u pravo vrijeme.

Uglavnom sam bio standardan, imali smo dobre rezultate, završavali smo drugi, treći i šesti. Genk je klub s vrha belgijske tablice. Svakom našem igraču preporučio bih da onamo ode ako ima upit.

Život u Belgiji je prekrasan. Država je malena, pa si za sat i pol u svakom njezinom dijelu. Lijepo primaju strance, organizirani su i prava su nogometna nacija. Klubovi su financijski jači i samim time dovode bolje igrače, nogomet je stoga brži i kvalitetniji.

Dinamo Vas je doveo 2007. godine.

Došlo je do zasićenja u Genku. Ušao sam u zadnjih pola godine ugovora i htio sam promjenu. Nisam dugo dvojio kada se javio Dinamo, vratio sam se u Hrvatsku, u naš najbolji klub. Nije bilo velikih pregovora, brzo smo se dogovorili oko uvjeta.

Zdravko Mamić je tada bio u Dinamu. Jeste li imali kontakt s njim i što danas mislite o njemu?

Viđao sam ga u klupskim prostorijama. Dolazio bi nas ohrabriti prije utakmica, a poslije se veseliti s nama. Napravio je dobre stvari za Dinamo. Borio se za klub, što, naravno, nekima nije odgovaralo. Na kraju ga je i doveo na određenu razinu. Dinamo je postao redovni sudionik UEFA-inih natjecanja, za što mu treba skinuti kapu.

U Dinamu ste igrali s Lukom Modrićem, Marijem Mandžukićem, Ognjenom Vukojevićem, Sammirom, Vedranom Ćorlukom, Igorom Bišćanom... i osvojili dva trofeja. Opišite kako je biti dio svlačionice s tako talentiranim suigračima.

Svatko se osjeća najbolje ako je s najboljima. Uz dužno poštovanje ostalima, tada sam bio u najboljem kadru u Hrvatskoj. Bolji igrači i tebe čine boljim. 

Kakav je tada bio Modrić?

Luka je i tada bio vođa, sve se vrtjelo oko njega. Teško je tada bilo prognozirati da će 12 godina provesti u Realu, ali vidjelo se da je spreman za velike stvari. Imao je spoj talenta i rada. Čim bi završila utakmica i Luka došao kući, gledao bi snimku kako bi vidio što je mogao napraviti bolje. Već je tada bio iznimka.

U Dinamo je, kada i Vi, došao Georg Koch. Nažalost, sada se bori s rakom i čini se da mu nije ostalo puno vremena. Kakav je bio tada? Navijači ga jako vole iako se kratko zadržao u klubu.

Pokraj pobjedničkog njemačkog mentaliteta adaptirao se na naše podneblje i bio je među omiljenim suigračima. Žao mi je zbog njegove životne situacije. To je poruka svima nama da moramo cijeniti život i zdravlje.

Mandžukić je poznat po svojoj ustrajnosti, trci, borbenosti, beskompromisnosti. Kako je bilo trenirati s njim?

Ono što ste vidjeli na utakmicama, to je prenosio s treninga. Mi treneri govorimo mlađim igračima da ne mogu dobro igrati ako neće kvalitetno trenirati. Kratkoročno to mogu uspjeti, ali dugoročno je nemoguće.

Mandžukić je na svakom treningu davao cijelog sebe. Bio je veliki radnik, jedan od primjera da se samo radom i trudom mogu postići veliki rezultati. 

S njim je na treningu uvijek bilo nezgodno, bio je prvi koji je branio i maltretirao stalnim pritiskom i agresivnom igrom. Dobro je imati takav podražaj na treningu, on je igrač koji druge gura naprijed.

Najviše godina proveli ste u Belgiji, u Genku, Standardu, Beerschotu i Leuvenu. Zašto baš Belgija?

Bilo je to tržište koje sam poznavao i koje je mene poznavalo. Nisam bio za lige Petice, a nisam bio zainteresiran za istočne zemlje u kojima sam financijski mogao bolje proći. Imao sam miran i lijep život u Belgiji, neke se stvari ne mogu platiti. Mislio sam da ću nastaviti živjeti u Belgiji, ali ipak sam se vratio u Hrvatsku. O tom periodu mogu reći sve najbolje.

U Standardu ste igrali s Axelom Witselom, Danteom, Marouaneom Fellainijem, Christianom Bentekeom...

Bili su to igrači pobjednici, talentirani, ali i radišni. Stvorila se dobra ekipa koja je dvije godine zaredom bila prva u Belgiji. Odmah se vidjelo da je Witsel igrač za veće stvari te je bio jako jednostavan dečko koji je prihvaćao upute trenera.

Zašto u Standardu niste proveli više od jedne sezone?

Počele su ljetne pripreme, a imao sam ozljedu Ahilove tetive. Kako je prvenstvo odmicalo, vidio sam da nisam standardan. Javio mi se Beerschot iz Antwerpena, ponudili su mi četverogodišnji ugovor i odlučio sam se za sigurnost. 

U Germinal Beerschotu ste odradili cijeli ugovor od 2009. do 2013. Što Vam je ondje odgovaralo?

Lijep ambijent i obiteljski klub. Dobro sam se osjećao i supruga je voljela grad i njihov način života. Nismo tražili kruha preko pogače, ha, ha.

Prema Vašem i iskustvu Vaših suigrača, koliko na odabir klubova utječu želje supruga i djece?

Ne znam kako je kod drugih, ali mislim da bi igrač trebao donijeti odluku. Profesionalcu bi sportski dio trebao biti najvažniji, a onda se razmatraju ostali aspekti.

Beerschot je 2013. bankrotirao te je izbačen iz lige. Što se dogodilo?

Godinu i pol ili dvije ranije došlo je do promjene vlasnika, nakon što je klub godinama bio stabilan. Došao je novi vlasnik s novim idejama. Očito se precijenio i rezultat je bio bankrot. Valjda je drugačije zamislio funkcioniranje nogometnog kluba, što nije bilo dobro za igrače, djelatnike ni navijače.

U grčkom Panthrakikosu bili ste samo u drugoj polovici 2013. Zašto tako kratko?

Beerschot je završio kako je završio. Htio sam nešto promijeniti i odlučio sam se za Grčku. Ne mogu reći da je to bila slavna epizoda. Klubovi s donjeg dijela grčke tablice često imaju problema s financijama.

Tako je i u Panthrakikosu isprva bilo dobro, ali su potom kasnile plaće i stvorilo se nezadovoljstvo. U takvoj situaciji prisiljen si pronaći izlaz, novi klub. Nije bilo problema, oprostiš jednu plaću i ideš dalje.

Bili ste hrvatski U-21 reprezentativac. Što pamtite iz reprezentativnih dana?

Sve su utakmice važne, ali najvažnije je plasirati se na Europsko prvenstvo. Imali smo dvije važne utakmice sa Škotskom u baražu. U prvoj smo pobijedili 2:0, a ja sam igrao u drugoj, kada smo izgubili 1:0 te smo otišli na Euro.

Igrali ste s Eduardom da Silvom u mladoj reprezentaciji Hrvatske. Kakav je bio tada?

Jednostavan dečko koji je došao tražiti sreću u Europi. Završio je u Dinamu, klubu koji ga je odgojio i brinuo se za njega te ga doveo do prve ekipe, a on je vraćao svojim igrama na terenu. Napravio je transfer, naplatili su se on i klub i to je formula kojom su svi zadovoljni. Vjerojatno bi postigao još više toga da nije imao tešku ozljedu.

Igrali ste i za poljsku Cracoviju.

Bilo je lijepo u Cracoviji, već sam se tada iznenadio Poljskom kao državom. Trenutačno imaju možda i najnovije stadione iza Bundeslige u Europi. Ne možemo se uspoređivati s njima. Ulažu u sport, stadione i dvorane.

Poljska je poznata i po huliganizmu. 

Čuo sam i čitao o tome dok sam igrao u Poljskoj. Huligani se ondje čak znaju dogovoriti i potući u šumama. Nije ugodno čitati o tome, ali nisam ništa slično doživio. Mislim da je to sada manji problem nego prije.

Standard ima vatrene navijače, moglo bi ih se usporediti s Torcidom. Kada sam bio u Standardu, klub je dvije godine zaredom bio prvak, pa su nas navijači nosili. Srećom, nisam doživio ništa loše. 

Slaven Belupo i Gorica bili su posljednji klubovi Vaše karijere. Nju ste završili 2016., s 34 godine. Zašto tada?

U Poljskoj sam doživio ozljedu, rupturu kvadricepsa gdje se veže tetiva, koja nije bila sanirana kako treba. Bacila me unatrag, više nisam bio kao prije, a imao sam i godina. Moraš znati kada je kraj. 

S drugim mišljenjem liječnika saznao sam da se ta ozljeda trebala operirati kada je bila svježa. No, ja nisam operiran i zaraslo je samo od sebe uz minimalne terapije. K tome sam ljevak i oslabjela mi je dominantna noga. Manja je šteta što mi se to dogodilo na kraju karijere. 

Jeste li odmah znali da ćete biti trener?

Htio sam ostati u nogometu. Profilno nisam za menadžera, više volim biti uz teren. Nogomet je oduvijek bio moja opsesija, vidio sam se i vidim se u trenerskom poslu. Bjelovar je trenutačno za mene vrh, s njime želim postići najbolji mogući rezultat i na to sam fokusiran.

U Bjelovaru imamo miks domaćih i igrača sa strane. Za mene ne postoji star i mlad igrač, iz Bjelovara ili Zagreba. Bitno je samo je li dobar. Imamo par jako dobrih, talentiranih domaćih dečki koji mogu igrati i viši rang. Potrudit ćemo se da budemo ti koji će ući u viši rang. Nemamo imperativ, ali dosad smo vidjeli da nismo lošiji ni od koga.

Pet-šest ekipa ima se pravo boriti za ulazak u SuperSport Prvu NL. Klupski uvjeti su dovoljni za viši rang, pojedini prvoligaši bi nam zavidjeli. Gradonačelnik je najavio gradnju još jedne tribine. Kada se to zaokruži, stadion će biti jako lijep.

Kup-utakmicu s Dinamom igrat ćete na proljeće. Hoće li ona biti posebno emotivna za Vas?

Naravno da će to biti posebna utakmica, osobito kada se prvi put igra protiv bivšeg kluba. Svima će nam biti čast. Ali, kada počne utakmica, bit će kao svaka druga.