U GUNGULI zbivanja u HNL-u proteklog vikenda jedan ključni trenutak postao je tek sekundarna vijest u sjeni sudačkih odluka u Osijeku i Splitu. Riječ je o evidentnom potresu mozga koji je doživio Ante Erceg na utakmici Hajduka i Istre.

Suci i navijači bjesomučno su vukli linije zaleđa i raspravljali o golu gostiju. Analizirali su i prekršaj koji je doveo do potresa mozga. Ne radi zdravlja igrača, već da odrede je li protivnik trebao dobiti crveni karton. Tenzije su se digle, mišljenja podijelila i zauzele strane oko svega navedenog.

Utakmice HNL-a možete gledati na MaxSport kanalu Hrvatskog Telekoma, kao i emisiju koja ide svako kolo nakon posljednjeg susreta.

Zdravlje mora biti prioritet

Jasno je da su sve te teme važne u kontekstu natjecanja, to valjda ne treba naglašavati. Ali ono oko čega ne bi smjelo biti spora jest da to nije najvažnija stvar. Zdravlje i dobrobit igrača trebali bi biti na prvom mjestu svaki put.

Apsolutno je nevažno je li Erceg do tada ili od tada bio najbolji ili najgori igrač na terenu. Totalno je nebitno je li sudjelovao kod gola ili zabio autogol. Krucijalno je da igrač koji pokazuje i najmanje znakove potresa mozga ne smije nastaviti utakmicu.

A ako ste iskreni sami prema sebi, usporedite listu simptoma koja je niže u tekstu sa snimkom utakmice u Splitu. Napadač Istre ionako je samo recentni primjer, ovakvih slučajeva u nogometu ima mnogo. I zato to nije problem samo domaće lige već i nogometa u cjelini.

Pravila i propisi

Kad gledate prijenose, pratite emisije, čitate članke ili proučavate podatke vezane uz nogomet, rijetko ćete naići i na sam spomen potresa mozga. Ako ga negdje i nađete, bit će tek ovlaš spomenut, kao bilo koja druga ozljeda koja se događa u sportu.

To je stanje u kojem se nogomet trenutno nalazi. Važnost prevencije sudara koji rezultiraju ozljedama glave i vrata te pravilno postupanje u slučaju potresa mozga samo su fusnote u pravilniku. Da, UEFA ima propisane procedure u tom slučaju. Te procedure su potpuno beskorisne.

Donesene su u najboljoj namjeri, ali njihovo provođenje je tragikomično. Pojednostavljeno, radi se o dva protokola kojima se određuje stanje igrača prije povratka na teren. Njihove skraćenice su HIA (Head injury assessment – procjena ozljede glave) i RTP (Return to Play – povratak u igru), a članice UEFA-e trebaju ih provoditi pri svakoj potencijalnoj ozljedi glave ili vrata.

Za procjenu stanja igrača zaduženi su timski liječnici (uz kontrolu sudačkog tima), a simptomi koje trebaju pratiti su: glavobolja, vrtoglavica, mučnina ili povraćanje, zbunjenost, gubitak pamćenja, nemogućnost koncentracije, osjetljivost na svjetlost ili glasne zvukove, problemi s ravnotežom.

Navedeni protokoli imaju detaljno raspisane procedure kojima se ovi simptomi mogu zamijetiti. Preporučuje se zamjena igrača ako se nakon ozljede glave primijeti ijedan od njih. Ne dva, ne tri ili neki veći broj, nego jedan jedini.

I sve zapravo ostaje na preporuci. Ostane li igrač na terenu, a kasnije se ustanovi da je došlo do potresa mozga, nema posljedica za klub ili organizaciju. Dosad nijedan klub u Europi nije kažnjen jer je u igri ostavio igrača nakon potresa mozga. A ako o tome postoje zapisi, nisu javni i transparentni.

Važno je znati posljedice

Iz strogosti procedure dalo bi se zaključiti da potres mozga i nije toliko strašan. Ali to nije tako. Ta ozljeda, pogotovo ako se ponavlja, može imati tragične i dugoročne posljedice. To najbolje možemo vidjeti u nekim drugim sportovima u kojima već dulje vode bitku sa CTE-jem.

Na hrvatskom, riječ je o postkomocijskom sindromu, koji uzrokuje dugoročne i nepovratne posljedice nakon opetovanih ozljeda mozga, a najčešći uzrok su ponovljeni potresi mozga.

Što to znači možda najbolje znaju igrači američkog nogometa. Njihova bitka s posljedicama koje dovode do promjene psihe, kroničnih glavobolja i depresije koja može uzrokovati samoubojstvo traje već desetljećima.

Jezivi rezultati iz NFL-a

Ukratko, nakon sumnjivih smrti i tragičnih životnih priča nekoliko igrača jedan je patolog u Pittsburghu počeo proučavati stanje mozga pojedinaca koji su mu se našli na stolu. Rezultati su bili jezivi, a promjene na mozgu nepovratne i značajne.

Njegova bitka s NFL-om najbolje je opisana u filmu Concussion (kod nas preveden kao Put pobjednika), u kojem možete vidjeti koliko godina je moralo proći i koliko tragičnih sudbina zadesiti igrače prije korjenitih promjena u ligi.

Otpor je bio golem, ali danas postoje jasna i stroga pravila. Liga poput UEFA-e propisuje HIA i RTP protokole, ali za razliku od nogometa, oni su ovdje obavezni. Nepoštovanje HIA protokola propisuje kaznu od 100.000 dolara i/ili oduzimanje izbora na draftu. A svaka snimka sudara temeljito se analizira.

Ono što je još važnije, protokole ne provode timski liječnici, već neovisni stručnjaci na terenu. Riječ je o neurolozima i neurokirurzima s dugogodišnjim iskustvom u području ozljeda glave. Liječnici i medicinsko osoblje klubova im pomažu, ali neovisni stručnjak ima zadnju riječ. Igrač treba proći testove i protokole, ali samo medicinsko mišljenje vrijedi.

U ranijim iteracijama odluke su donosili timski liječnici i igrači, a to se pokazalo kao potpuna katastrofa. Jedni su postupali po uputama stručnog stožera, a drugi nisu htjeli izlaziti iz igre da ne bi izgubili mjesto u momčadi.

Kako se igra ubrzavala, uvođena su i pravila o rušenju i udaranju suparnika zbog kojih se strože kažnjavaju udarci u područje vrata i glave. Dodatno, u niže dobne kategorije uvedene su edukacije i programi informiranja kako za igrače i trenere, tako i za širu javnost. I situacija pokazuje trend stabilizacije.

Gdje je nogomet?

Umjesto da prolazi sve dječje bolesti drugih sportova, nogomet bi mogao nešto iz ovoga naučiti. Klubove se mora prisiliti da igrače ne zadržavaju na terenu - financijskim kaznama ili uvođenjem neovisnih stručnjaka uz teren. Ne za koju godinu, nego odmah.

Da ne bi ostalo samo na apelima i prizivanju na savjest, jer smo vidjeli nešto na ekranu, dublje smo proučili podatke. I oni su stvarno porazni. Ne zato što dolazi do potresa mozga, već zato što toga gotovo nitko nije svjestan.

Medicinski istraživači i znanstvenici prikupljali su podatke u nekoliko studija u više liga koristeći tri osnovne metode - samoprijavljivanje (igrač sam prijavljuje simptome), proučavanje medicinske dokumentacije i videoanalizu ozljeda glave, vrata i trzajnih ozljeda.

Najdalje je otišao Journal of Sport Sciences, koji je koristio i eksperimentalnu metodu EMA, koja koristi aplikaciju za praćenje simptoma danima nakon potencijalne ozljede. Podaci koje možete vidjeti za Premier ligu i Ligu prvaka dobiveni su s tri osnovne i ovom novom metodom. Za ostale lige korištene su samo prve tri metode.

Prvo što svakome treba upasti u oči je ukupan broj potresa mozga. Prisjetite se koliko puta ste tijekom utakmica primijetili takvu ozljedu. A ovdje nije riječ o svim potresima mozga, nego samo o onima koje nekako možemo utvrditi.

I javnost i oni koji upravljaju nogometnim pravilima moraju osvijestiti o kakvoj se "epidemiji" radi. To nisu neka benigna istegnuća, već ozljede koje ljudima mogu nepovratno odrediti život. Bez odlaganja svima mora postati jasno da ovaj problem neće nestati.

Potrebno je od najranije dobi educirati igrače, osvijestiti javnost i uvesti konkretna pravila. Treba maknuti kompromise iz jednadžbe i uvesti decidirana pravila koja se ne smije zaobilaziti. Nogomet nije sport kolizije, ali rizici nisu zanemarivi. UEFA i FIFA, a nakon njih i savezi, moraju reagirati što prije ili će biti prekasno.