IAKO im je sezona završila još krajem travnja, a trenera Darvina Hama otpustili su prvih dana svibnja, LA Lakersi sve do ovog tjedna nisu objavili ime njegova nasljednika. Formalno, nisu ni sad jer ugovor još nije potpisan, ali Adrian Wojnarowski javio je da su postigli dogovor s JJ-om Redickom, koji bi četiri godine od njih trebao dobivati po osam milijuna dolara.

NBA ligu religiozno pratim više od 30 godina, još otkako je u nju 1993. zakoračio Toni Kukoč, a osim okupljanja Velike trojke u Miamiju 2010. i prebjega Kevina Duranta u Golden State 2016., teško mi se sjetiti vijesti koja me kao košarkaškog fana više razljutila i razočarala. Ali ovaj put iz potpuno drugih razloga.

Jasno je zašto mi nije sjelo kad su se LeBron James, Dwyane Wade i Chris Bosh na pozornici u Miamiju kreveljili "ne tri, ne četiri, ne pet...", kao ni kad je jedan od tri najbolja igrača na svijetu kao slobodan agent prešao u momčad koja je prethodne sezone ostvarila rekordne 73 pobjede i zatim njegov Thunder izbacila iz play-offa. Ti su transferi potpuno poremetili kompetitivni balans lige i samo mi promijenili stav o ljudima koji su u njih bili uključeni.

Danas nisam fan LeBrona Jamesa, ali više nisam ni hejter. Nikad nisam bio fan Lakersa, ali ni hejter. I igrača i klub bezgranično poštujem kao institucije košarkaške povijesti, ali bez posebnih drugih emocija. Ne mislim da će uz Redicka na klupi biti znatno bolji ni lošiji nego što su bili proteklih sezona, rubna momčad za play-off. Moje razočaranje ovaj put nema veze s kompetitivnim balansom lige, koji nikad nije bio u boljem stanju.

Ljutim se jer su Lakersi sebično prisvojili čovjeka koji je proteklih godina za svijet košarke napravio puno više nego što će moći kao trener jedne momčadi, pa makar i globalno najpopularnije. Proteklih se godina isprofilirao kao potpuno osvježenje u medijskom prostoru NBA lige u ulogama podcastera, komentatora i analitičara s nevjerojatnim darom za približavanje i objašnjavanje košarke prosječnim fanovima, početnicima i onima koji žele znati više.

Podcast s LeBronom kao audicija

I upravo mu je ta dosadašnja uloga zapravo bila audicija za poziciju na klupi Lakersa jer posljednjih je mjeseci imao podcast Mind the Game s LeBronom Jamesom, u kojem su razgovarali o košarkaškim iskustvima i aktualnostima, ali prvenstveno o taktičkim finesama u NBA ligi, uz detaljno objašnjavanje brojnih stručnih pojmova čije poznavanje i primjena znatno olakšavaju i poboljšavaju iskustvo praćenja i razumijevanje igre.

Nemam predodžbu o tome kakav će Redick biti trener jer jedino iskustvo vođenja momčadi imao je s vršnjacima njegova devetogodišnjeg sina Knoxa, ali bit će zanimljivo pratiti dinamiku njegova odnosa s LeBronom, od kojeg je stariji tek nešto više od šest mjeseci, te kako će ga prihvatiti ostatak ekipe s obzirom na trenersko neiskustvo i prisnost s jednim igračem, makar taj igrač bio sam Kralj.

Bio je omražen kao igrač. Turčin je htio pišati po njemu

Redick je imao bogatu igračku karijeru, računajući i četiri godine na uglednom sveučilištu Duke, posebno posljednju u kojoj je proglašen NCAA igračem sezone. Ni na koledžu ni u 15 godina u NBA ligi nije osvojio naslov prvaka.

Najviše mu se približio 2009., u svojoj trećoj profesionalnoj sezoni, kao rotacijski igrač Orlando Magica, predvođenog Dwightom Howardom. U finalu Istoka Orlando je izbacio LeBronov Cleveland, ali u finalu nije imao šanse protiv Kobea Bryanta i sadašnjeg Jamesova i Redickova kluba.

Nakon šest i pol godina u Orlandu trejdan je u Milwaukee, a zatim je četiri godine proveo kao standardni starter u LA Clippersima u Lob City eri s Chrisom Paulom i Blakeom Griffinom, dvije u Philadelphiji s Joelom Embiidom, a kasnije i Jimmyjem Butlerom, da bi pred kraj karijere igrao za New Orleans te je završio u Dallasu uz Luku Dončića.

Cijelu je karijeru glasio za jednog od najboljih šutera na svijetu i okončao je uz postotak trica od impresivnih 41.5% te prosjek od 12.8 poena, a u Sixersima je zabijao i preko 18.

Još od sveučilišnih dana naučio se nositi s pritiskom jer je bio najomraženiji košarkaš u Americi. Nije to zaslužio zbog neke prljavosti, nego je jednostavno bio bijeli šuter na Dukeu i uz to izvrstan igrač koji se nije sramio provocirati protivničke navijače. Još od Christiana Laettnera to su osnovne predispozicije za takvu titulu, koju je posljednji nosio Grayson Allen.

Tu je reputaciju Redick prenio i u NBA, gdje su ga mrzili čak i vlastiti suigrači, a Turčin Hedo Turkoglu čak je pozvao cijelu momčad da se ispiša po njemu, ali u svlačionici je bilo i glasova razuma poput Granta Hilla, koji su to spriječili.

Podcast je sve promijenio

No percepcija javnosti o Redicku počela se mijenjati kad ga je svijet počeo bolje upoznavati. On je 2016. postao prvi aktivni NBA igrač koji je imao vlastiti podcast, prvo na Yahoo Sportsu pa na Uninterruptedu i The Ringeru, prije nego što se udružio s producentom Tommyjem Alterom i pokrenuo vlastitu medijsku tvrtku ThreeFourTwo i podcast The Old Man and the Three.

U jednoj od prvih epizoda ugostio je bivšeg suigrača Jimmyja Butlera, koji mu se otvorio o razlozima rastanka s Philadelphijom i odlaska u Miami, s kojim je od tada dvaput igrao finale, dok Sixersi još nisu bili prošli ni drugi krug doigravanja.

Taj je razgovor postao hit i početak najboljeg košarkaškog podcasta, u kojem je Redick ugostio više od stotinu aktivnih i bivših igrača, trenera i drugih ljudi iz NBA svijeta te držao savršen balans između zabavnih anegdota i internih igara za širu publiku te istinskog prodiranja u um sugovornika, dokučivanja njihovog načina razmišljanja i navika koje ih čine onim što jesu.

Bio je to drukčiji medijski sadržaj od svega što su razne emisije i drugi podcasti nudili, a Redicku su se gosti otvarali razgovarajući s nekim tko ih razumije, tko je bio u njihovoj koži, na način na koji nisu mogli pričati s "običnim" novinarima.

Svoju je novostečenu popularnost naplatio na ESPN-u kao vanjski suradnik, solidan stručni sukomentator, ali i vrhunski analitičar u studiju, koji je zamišljen kao protuteža medijskom superstaru Stephenu A. Smithu, tipičnom američkom šoumenu koji nedostatak znanja o materiji majstorski kompenzira konstantnim urlanjem u mikrofon, a u raspravama s Redickom najčešće ostaje bez argumenata.

Smithov First Take redovito se bazirao na raspravama o njegovim omiljenim Knicksima i megapopularnim Lakersima - čak i dok su i jedni i drugi bili potpuno nebitni - dinastiji Warriorsa i momčadima LeBrona Jamesa jer "ljude to najviše zanima", nudeći publici površne analize, populizam i poneku suludu teoriju, tek toliko da razljuti ljude i potakne raspravu.

I sve je to normalan pristup u bilo kojem masovnom mediju, ali Redick je ušao u taj žrvanj i ostao svoj te argumentiranim stavovima i besprijekornom izvedbom na zanimljiv način značajno pridonio edukaciji širih masa, koje dotad nisu bile ni izložene takvom sadržaju.

Je li posao u Lakersima dokaz da je privilegiran?

Naravno, s angažmanom u Lakersima Redick će obustaviti sve ostale poslove, pa tako i podcaste, i uskratiti košarkaški svijet za najbolji medijski sadržaj na tržištu, a njegovim će izlaganjima do daljnjega biti izložena samo svlačionica Lakersa.

Pitanje je hoće li izdržati sve četiri godine predviđene ugovorom. Nitko na klupi Lakersa nije toliko trajao još od Phila Jacksona, a Redick uskače u ulogu u kojoj nema nikakvog iskustva, u "vruću stolicu" franšize od koje se uvijek očekuju najviši dosezi i borba za titule, a trenutačno tome nije ni blizu niti ima naznaka da će uskoro biti.

LeBron je dobio trenera kojeg je htio, ali tek treba vidjeti kako će ga prihvatiti ostatak momčadi i navijači. Ovim je angažmanom Redick samo reaktivirao hejt publike koja ga je prezirala na Dukeu, a sad mu ponovno spočitava privilegiranost jer je kao bijelac bez sekunde trenerskog iskustva dobio priliku na najpoželjnijoj klupi u svijetu košarke.

Ali Redick zasigurno nije dobio posao samo zato što je vodio podcast s LeBronom. Odavno je priznao da mu je želja okušati se kao trener, a prvi razgovor za posao imao je prošlog ljeta s Toronto Raptorsima, koje je naposljetku preuzeo Darko Rajaković. Spominjalo ga se i kao kandidata u još nekoliko klubova koji su nakon ove sezone smijenili trenera, poput Charlotte Hornetsa.

Kidd je direktno iz dresa skočio na klupu. Riley je bivši komentator koji je stvorio dinastiju

Uostalom, nije ovo presedan ni u Lakersima ni u NBA ligi općenito. Lakersi su 1981. za trenera promovirali bivšeg sukomentatora svojih utakmica koji je imao tek dvije godine iskustva na mjestu pomoćnog trenera u klubu. Pat Riley zahvalio im je s četiri naslova prvaka u osamdesetima, a košarka će ga pamtiti kao jednog od najvećih mastermindova u povijesti.

Jason Kidd igračku je karijeru završio u New York Knicksima, a već iduću sezonu započeo je kao trener ambicioznih Brooklyn Netsa. Iako se ni tamo ni u Milwaukeeju nije proslavio, ove je sezone odveo Dallas sve do finala.

Steve Kerr bio je trofejni košarkaš, radio kao komentator i generalni menadžer Phoenix Sunsa, ali ni on nije imao ni sekunde trenerskog iskustva kad su ga na klupu postavili Golden State Warriorsi, s kojima je u prvoj sezoni osvojio prvi od četiri naslova.

Za transfer nije nevažan ni financijski aspekt jer Redick će primanja barem udvostručiti. U Lakersima će dobivati osam milijuna dolara godišnje, a iako se ne zna koliko je zarađivao od podcasta i ESPN-a, nije skrivao da mu se više isplati biti u medijima nego igrati u NBA ligi za veteranski minimalac.

Trenerski poziv i prilika da direktno utječe na zbivanja u momčadi pokazali su se kao izazov zbog kojeg vrijedi odbaciti uspješnu karijeru i upustiti se u nešto novo, a nije ni prvi ni zadnji koji je osjetio taj poriv. 

Američki Aco Petrović?

Sličan primjer imamo i u Hrvatskoj. Aco Petrović u košarci je promijenio gotovo sve zamislive uloge, ali daleko je najpoznatiji kao trener iako je u praktički svakoj drugoj ulozi bio bolji. I on je, poput Kidda, odmah nakon završetka igračke karijere postao trener Cibone, a zatim i brojnih drugih domaćih i stranih klubova i reprezentacija, ali vrhunac uspjeha ostaje mu pet naslova prvaka Hrvatske s Cibonom i jedan sa Zadrom.

U više navrata bavio se spašavanjem Cibone od propasti, nedavno je počeo ustrojavati hrvatsku košarku kao formalno sportski direktor reprezentacije, ali svaki put je pronalazio razlog za ishitreni odlazak iako uopće nije radio loš posao.

U povremenim stankama od ozbiljnijih poslova Aco je fušario za HTV i bio najbolji stručni sukomentator košarkaških utakmica do pojave Roka Ukića u toj ulozi. Imao je odličnu kemiju sa Slavkom Cvitkovićem, s kojim se sjajno nadopunjavao i prepucavao, usput kvalitetno približavajući zbivanja na terenu prosječnom gledatelju.

Nakon posljednjeg odlaska iz HKS-a uslijed "skandala" s odabirom izbornika, odnosno svoga nasljednika, vratio se u svijet medija i ušao baš u Redickovu branšu kao jedan od članova podcasta ABA Talks uz Sašu Dončića, Žarka Paspalja i voditelja Edina Avdića. Tu su, bolje nego igdje, do izražaja došle njegova ekstrovertiranost i potreba za pozornošću, a od svega su najviše koristi imali gledatelji.

I kad je ponovno pronašao nišu u kojoj briljira, Aco se vratio poslu u kojem se kroz život najmanje iskazao te drugi put postao izbornik Brazila, reprezentacije koju je već vodio u prethodnom olimpijskom ciklusu, koju dobro poznaje, koju samo treba motivirati i posložiti za kratku akciju olimpijskih kvalifikacija, u kojima u Rigi ima neusporedivo lakši posao nego Hrvatska u Ateni.

Redicka čeka nezahvalna uloga

Ako trenerska klupa i dalje vuče 65-godišnjaka koji se na njoj nikad nije istinski proslavio, za razliku od nekih drugih platformi, kako neće 39-godišnjaka koji je tek treba osjetiti? JJ Redick, poput Ace, ima dar za objašnjavanje košarke glupljima od sebe, ali tek će se vidjeti koliko će to uspjeti primijeniti u svlačionici. LeBrona, koji je košarkaškim intelektom na njegovoj razini, već je kupio.

Redickov dolazak prekida sva nagađanja o tome hoće li James ovog ljeta napustiti Lakerse, ali u ostatku momčadi puno je neizvjesnosti jer su još samo Anthony Davis i donekle Austin Reaves nedodirljivi, dok svi ostali mogu ili otići ili poslužiti za trejd. I pick prve runde drafta Lakersi bi radije pretvorili u iskusnijeg igrača, a pick druge runde vjerojatno će upotrijebiti za draftiranje LeBronova sina Bronnyja, što će donijeti novu, neistraženu dinamiku u svlačionicu.

Redick je uskočio u vrlo nezahvalnu ulogu, u kojoj su očekivanja puno viša od realnih mogućnosti, ali ako na novom poslu bude jednako dobar i uvjerljiv kao na starom, Lakersi su možda pronašli dugotrajno rješenje kakvo je bio Pat Riley, s kojim će se možda opet moći upustiti u borbu s Bostonom za najtrofejniju franšizu u NBA povijesti. Makar nakon LeBronove ere.