POKOJNI Tomislav Židak, bard hrvatskog sportskog novinarstva, svoj bi tekst o moskovskom finalu Svjetskog prvenstva vjerojatno započeo otprilike ovim riječima: "U nedjelju popodne odjenite svoje najbolje odijelo, jer svjedočit ćete nečemu fantastičnom i nevjerojatnom - Hrvatska igra finale SP-a".

Žao mi je što Židak nije dočekao ovu utakmicu i ovo prvenstvo (preminuo je 13. travnja prošle godine), jer vjerujem da bismo ovih dana čitali njegove najbolje rečenice o reprezentaciji s kojom je bio od njena nastanka.

Spominjem Židaka zato što ni sam ne znam kako najaviti završni dvoboj Hrvatske i Francuske i pritom ne upasti u stereotipe, kako izbjeći jeftinu patetiku i kako se ne skrivati iza domoljublja. Još jedan veliki hrvatski novinar, Žarko Susić, učio nas je nekad davno u Vjesniku da štedimo na superlativima i da budemo škrti na riječima kao što su senzacionalno i fenomenalno. Međutim, siguran sam da posljednjih tjedana nema hrvatskog novinara koji piše o nogometu, a da nije sasvim otpustio sve kočnice. I to s pravom.

Nakon proglašenja neovisnosti i pridruživanja Europskoj uniji u samo 27 godina svjedočit ćemo i trećem povijesnom događaju s, nadam se, dugoročnim posljedicama po Republiku Hrvatsku.

Vjerujem da ćemo ubuduće i na vlastitu povijest gledati drukčije, odnosno dijeliti je na vrijeme prije i nakon proboja u finale Svjetskog nogometnog prvenstva 2018.

Cijeli svijet gleda malu naciju željnu optimizma 

Mislim da je pogrešno svoditi nogomet tek na puku sportsku igru, banalnu i nevažnu, jer nogomet to jednostavno nije, sviđalo se to nekome ili ne. Nogomet je nagnao američkog predsjednika Donalda Trumpa da na summitu NATO-a prije nekoliko dana u Bruxellesu čestita novinaru Tomislavu Krasnecu na plasmanu hrvatske reprezentacije u finale SP-a. Radi se o trivijalnom primjeru, ali i primjeru koji pokazuje učinak i utjecaj nogometnog uspjeha na možda najmoćnijeg čovjeka svijeta, koji sasvim sigurno nije ljubitelj ovog sporta i vrlo vjerojatno ne zna precizno pokazati položaj Hrvatske na zemljovidu. Dosta se ovih dana pisalo o tome što će se promijeniti zbog fantastičnih hrvatskih pobjeda u Rusiji. Dojma sam da pravi odgovor na to pitanje zapravo ne zna nitko.

O tome se može samo nagađati, jer ovakvo nešto nikad se još nije dogodilo. Znam, Urugvaj je bio svjetski prvak 1930. i 1950., ali od posljednje titule ove male južnoameričke nacije prošlo je gotovo 70 godina. Bilo je to sasvim drukčije doba bez interneta i mobitela, doba kad je televizija bila tek u povojima. Ovo što su hrvatski nogometaši postigli, zapravo je bez presedana u novijoj nogometnoj povijesti, a učinak njihovih pobjeda na globalnu percepciju Hrvatske obrnuto je proporcionalan veličini zemlje.

Velikim nacijama više nije toliko važno što će postići na svjetskim nogometnim prvenstvima, jer nitko Njemačku ne doživljava manje uspješnom u nogometu i bilo čemu drugom zato što je ovaj put ispala već u prvom krugu, niti će slava francuskog nogometa biti bitno okrnjena ako Deschampsovi izabranici u nedjelju izgube od Dalićeve momčadi. S druge strane, Hrvatska kao samostalna država postoji tek nešto više od četvrt stoljeća i njena percepcija kod stranaca, bilo da je u pitanju nogomet ili nešto drugo, još nije sasvim kreirana. Zato je ovo natjecanje prilika kakva se pruža jednom u stoljeću.

Više od milijarde ljudi gledat će u nedjelju hrvatsku reprezentaciju u finalu Svjetskog prvenstva, pričat će o Hrvatskoj, slušat će hrvatsku himnu i pjesmu navijača, prepoznati njenu zastavu. Više od milijarde ljudi gledat će istu sliku s istog mjesta u istom trenutku i stvarati zajedničke emocije o jednom malom narodu koji je gladan optimizma i bolje budućnosti i koji, ako ništa drugo, dobro igra nogomet.

Nije li već i to samo po sebi pobjeda za Hrvatsku?