"ZA MENE Barcelona je uistinu posebna. Ona utjelovljuje zemlju, predstavlja katalonski identitet i kulturu. Barca je bila "ventil" za izražavanje osjećaja u vrijeme kada je ljudima to bilo zabranjeno. U 30-ima je podupirati klub značilo biti protiv režima, i zato će Barca uvijek biti više od kluba."

 

Ove riječi nije izrekao Leo Messi, Gerard Pique ili Sergio Busquets. Tip koji je uistinu shvatio moto "Mas que un club" je Oleguer Presas, čovjek koji ga je utjelovio na terenu, ali i van njega.

 

 

Oleguer je rođen u Sabadellu, gradu od 200-tinjak tisuća ljudi, nadomak Barcelone. Njegova karijera do dolaska u Barcelonu bila je vrlo skromna – lokalni klubovi poput Sant Gabriela i Grameneta bili su mu jedina referenca prilikom dolaska u Barcelonu koja je upravo prolazila proces „deholandizacije“ i polagano se rješavala Van Gaalove ostavštine. Dolazak Joana Laporte, katalonskog nacionalista i biznismena na vlast imao je dvojaki predznak. Prvi je bio bildanje ekipe superstarovima poput Ronaldinha, Eto'oa i Deca, a drugi je bio zadržavanje barem dijela nacionalnog identiteta kroz igrače odrasle i odgojene u regiji. Tako je Oleguer, više sretno nego išta drugo, stigao do prve ekipe. Nikad nije bio naročito brz, nije čitao igru kao neki prethodnici ili imao stav kapetana na terenu. Zapravo, bio je u okvirima tako velikog kluba poprilično prosječan igrač. I to je sasvim okej, jer ovo nije priča o nogometašu. Ovo je priča o idealistu i sanjaru koji je za život zarađivao igrajući nogomet.

 

Jedna priča govori u prilog toj tezi bolje nego bilo koja druga. U 127 nastupa za Barcelonu, Oleguer je postigao tek jedan gol. Njega je posvetio 14-godišnjem dječaku iz njegovog Sabadella koji je pritvoren nakon postavljanja protestnih postera koji su kritizirali vladajuću nomenklaturu u gradu.

 

 

 

 

Već u prvim danima svoje karijere Oleguer se nije bojao izraziti. Učestali govori protiv materijalističkog poimanja svijeta davali su mu, uz bradicu i dugu kosu, auru kakvog zaostalog južnoameričkog obožavatelja antikapitalističkih političkih struja u Boliviji. Premda je završio ekonomiju, govori protiv banaka koje izbacuju obitelji na ulicu, i njegova razmišljanja izuzela su ga iz jata koje je kodirano da razmišlja na jedan način. Da je drugačiji od drugih nogometaša, vidjelo se „na prvu“. Nije vozio Porsche ni Lamborghini, vozio se tramvajem. Nije taj period njegovog života prošao bez ikakvih incidenata. S 11 drugih osoba bio je optužen kako je u rodnom gradu sudjelovao u kamenovanju skupine policajaca od kojih su sedmorica zadobila ozljede. 

 

 

Njegovo odbijanje da govori španjolskim jezikom jasno je zacementiralo njegovu poziciju na političkom spektru. A da od nje nimalo ne bježi, jasno je dao do znanja pisanjem knjige sa svojim prijateljem i pjesnikom, Rocom Casagranom. Knjiga je dobila ime „Put na Itaku“, po rodnom Odisejevom otoku na koji se veliki grčki junak nastoji vratiti poslije okončanja Trojanskog rata. Vrlo jasno je postavljena nedvosmislena paralela s nogometom – Odisejeve dugogodišnje napore, Scile i Haribde koje je morao svladati na putu do cilja uspoređuje s katalonskom borbom za nezavisnošću. Knjiga je izdana nakon prvog Barceloninog naslova prvaka Španjolske u pet godina.

 

I baš je tu pobjedu Oleguer vidio kao repliku borbe iz vremena Španjolskog građanskog rata, kada su antifašističke snage branile Barcelonu od Francovih trupa. Katalonci su ga obožavali, na ostalim stadionima bio je dočekivan uvredama i salvama zvižduka. Da njegovi politički pogledi nisu savijeni tek u granicama Katalonije svjedočili su i govori u kojima je istupao protiv američke ofenzive u Iraku ili Europske Unije koju je smatrao atavizmom nasilne globalizacije. I dok je u klupskoj povijesti bilo erudita koji su propagirali slične vrijednosti, ono što je uslijedilo nije napravio nitko do njega.

 

 

Za razliku od današnjih Barceloninih zvijezda, koje su zbog toga među manjim dijelom populacije čak i proglašavane izdajicama, junak ove priče nikad nije zaigrao za reprezentaciju. Odbio je trenirati s reprezentacijom u Madridu prije Svjetskog prvenstva u Njemačkoj, da bi pod pritiskom Franka Rijkaarda otišao, ali tek da obznani izborniku Luisu Aragonesu kako za njega ne postoji nijedna druga reprezentacija osim katalonske.

 

Tako je propustio ukrcati se na vlak koji će već u idućem ciklusu pokoriti najprije Europu, pa onda i svijet. Oleguer se tako simbolično morao odreći titule svjetskog prvaka da bi dobio onu njemu puno bližu. I kada se činilo kako njegova netrpeljivost prema centralnoj vlasti ne može biti veća, u jednoj kolumni sugerirao je kako je španjolski pravosudni sustav korumpiran. Razlog je bilo šikaniranje Ignacija de Juana Chaosa, osuđenog ETA terorista, u odnosu na zatvorenike koji su bili na istoj liniji kao i vlast. Njegova karijera brzo je doživjela sunovrat – Kelme mu je kao glavni sponzor raskinuo ugovor, a na kraju sezone transferiran je u Ajax, još jedan klub blizak njegovim političkim uvjerenjima. 

 

 

Danas je član CPU-a (Candidatura d'Unitat Popular), lijevo orijentirane političke stranke koja se žestoko zalaže za katalonsku nezavisnost. Za razliku od većine sportaša, apsolutno nesvjesne okoline u kojoj se nalaze, ima jasan pogled na zbivanja u domovini:

 

"Ne očekujem da svatko u nogometu ima revolucionarne ideje, ali bilo bi dobro kada bi postojao manji strah od kazne. Najlakše je šutjeti. Živjeti znati sudjelovati – svatko sa svoje pozicije i u skladu sa svojim mogućnostima. Mi Katalonci smo tvrdoglavi i znamo što želimo, a to je konzumirati naše pravo na glasovanje i samoopredjeljenje."