SPLIT je zajebana sredina. Jednom je rekao Goran Ivanišević da su mu se vani sva vrata otvarala, da je svugdje u svijetu bio dočekivan kao kralj. Svugdje, osim u rodnom Splitu. ''Vani bih došao u kafić i cure bi mi same prilazile. U Splitu čim bih prišao curi dočekalo bi me: 'Šta je, misliš da si faca ako si Ivanišević''. Zajebani su Splićani. Obožavaju oni svoje heroje, ali nikad im to neće priznati. Ili samo rijetko.

Split je zajebana sredina. Obožavaju oni svoje heroje, ali to im nikad neće priznati

Vladimir Beara, u svoje vrijeme najbolji vratar svijeta, čovjek koji je na Otoku zbog svojih obrana dobio nadimak ''Great Vladimir'', u Splitu je bio ismijavan, ponižavan, šikaniran. Beara je prijetio da će otići, ali nitko ga nije ozbiljno shvaćao. Tek kad je stvarno ispunio obećano, kad je sveti dres Hajduka zamijenio onim Crvene zvezde, u Splitu se dogodio potres. Šok. Prosvjedi, nemiri. Otišlo se toliko daleko da su automobili beogradskih registracija bacani u more, a Splićani su, shvativši da su pogriješili, molili svog Vladimira da se vrati. Čak su i barba Luku Kaliternu Splićani ismijavali. A obožavali su ga. A ni Biće Mladinić nije prošao puno bolje. Tijekom za Hajduk zlatnih sedamdesetih, kad je Hajduk bio sila od koje se tresla cijela Europa, Split je bio podijeljen grad. S jedne strane su bili ivićevci, s druge mrzitelji totalnog nogometa koji je u Splitu gajio Šjor Ivan. Takav je Split. Zajeban.

A da je tako, to je znao i Špaco Poklepović. Hajduk je svetinja. Religija. U Splitu i Dalmaciji nema većeg idolopoklonstva od onog prema Hajduku. Hajduk nije samo klub, on je način života. Smisao života. I nitko nije veći od Hajduka. Stanko Poklepović bio je vojnik kluba. Zvali su ga uvijek kad je gorjelo, kad je trebalo gasiti požare koji su drugi potpalili, a on bi uvijek, bez pogovora dolazio na Poljud i prihvaćao sve što se od njega tražilo. Bez pogovora. A za zahvalu što je čistio tuđa govna, Špaco bi uglavnom dobio nogu u guzicu. Valjda zato što su ovi iz uprave znali da što god mu naprave, kako god ga uvrijede ili ponize, da će se on uvijek vraćati kad je njegov Hajduk u nevolji.

Odgojio Asanovića i Andrijaševića, dogurao do četvrtfinala Kupa UEFA-e i dobio otkaz

Hajduk je 1986. proživljavao smjenu generacija. Dosta igrača je otišlo trbuhom za kruhom, a Špaco je od klinaca i nekoliko veterana morao složiti momčad koja je trebala napadati naslov prvaka i boriti se u Europi. Nije se bunio, nije prigovarao, nije tražio alibije. Gurao je svoju viziju, imao je svoje ideje i Hajduk je izgledao jako dobro. Izmislio je Asanovića i Andrijaševića, dogurao je do četvrtfinala tada vrlo jakog Kupa UEFA-e i tamo ga je čekao belgijski Waregem. Tada je belgijski nogomet bio u ekspanziji. Reprezentacija je bila druga u Europi i četvrta na svijetu, a Anderlecht je bio klupska sila. No u Splitu ništa osim prolaza u polufinale nije dolazilo u obzir. U dvomeču Hajduk je bio bolji, no Bijeli nisu mogli slomiti uporne Belgijce i Waregem je prošao dalje nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke. U Splitu je zavladao šok, nije bilo onog tko se nije nabacivao kamenjem na igrače i na klub, a Špaco, da bi zaštitio igrače, teret ''krivnje'' je prebacio na sebe. Teret krivnje jer je Hajduk ispao u četvrtfinalu europskog kupa. Danas, kad je maksimum Bijelih prvo ili eventualno drugo pretkolo Europa lige, a onda časno ispadanje od Rumunja, Slovaka ili Izraelaca, otkaz treneru koji je ispao u četvrtfinalu u to vrijeme možda i najjačeg Kupa zvuči kao izmišljotina i bajka kojom varamo i lažemo klince da bismo ih uvjerili kako je Hajduk nekad bio moćan klub. Jer što je drugo bio ako je tjerao trenera nakon ispadanja u četvrtfinalu Kupa UEFA-e.

Uvijek su ga tjerali, a on se uvijek vraćao

Špaco je bio tužan, razočaran, kako i ne bi bio. Ali to je bio njegov Hajduk. Slegnuo je ramenima i otišao je najprije u Titograd, a onda u Banja Luku. Pred sam rat bio je na Cipru, a tamo je čekao poziv svog Hajduka. Počeo je rat, Hrvatska je krvarila, ali liga se morala igrati. U inat agresoru. Špaco je dobio poziv da se vrati. Došao je, vidio je, osvojio je. Hajduk je bio prvi prvak samostalne Hrvatske. Ni to nije bilo dovoljno i Poklepović je opet morao otići. Na onoj nesretnoj turneji po Australiji 1992. bio je izbornik Hrvatske, a onda je otišao u Iran. U Perziji je bio obožavan, sva vrata su mu bila otvorena, no to nije bilo to. Nostalgija ga je mučila i svakodnevno je čekao samo jedan poziv. Koji nikako nije stizao. U međuvremenu je Špaco s Osijekom osvojio i Kup Hrvatske, a onda je ponovo otišao u nogometnu egzotiku. U Splitu nikome nije bilo stalo do ''isluženog i ishlapljelog starca'' koji na presicama priča o nekakvim pirjama i čiju nogometnu filozofiju nitko na Poljudu nije razumio. Točnije, nitko se nije ni potrudio da je razumije. Špacu je to boljelo, no sve je kupio u sebi i nikad, baš nikad riječi nije rekao protiv svog Hajduka. Kad je trebalo spašavati što se spasiti da, netko se sjetio i Špace i 2010. vratio se na Poljud.

Zadnji veliki Hajdukov rezultat u Europi nosio je Špacin pečat

Odmah je uzeo Kup, a onda je u poznim trenerskim godinama napravio ono što nijednom treneru Hajduka od samostalnosti nije pošlo za nogom ni prije ni poslije. Prošao je sve kvalifikacije Europa lige, izbacivši Dinamo Bukurešt i Unireu Urziceni te se plasirao u sanjano natjecanje po skupinama. No ni tim se Špaco nije zadovoljio već je na otvaranju grupne faze na Poljudu pred 35 tisuća gledatelja golom sinjskog dijamanta pobijedio Anderlecht 16 godina poslije, posljednjeg puta kad su Bijeli igrali skupine jednog europskog natjecanja. Poljudske tribine te su se večeri skoro urušile, cijeli se Split tresao, a Špaco… On se samo zadovoljno smješkao.

Za nagradu je dobio otkaz početkom sljedeće sezone. Vratio se ponovno pet godina kasnije, ali ta je avantura trajala još kraće. Špaco više nije bio za Hajduk, kao što ni ovaj Hajduk više nije bio onaj kakav je Špaco nekada trenirao i volio.

Smrću Špace, otišao je i jedan dio Hajduka, onaj koji su svi voljeli

Za njegove specifične i pomalo ekscentrične nogometne ideje više nikoga nije bilo briga. Pojedini mediokriteti koji su tko zna na koji način upali u Hajduk, Špacu su nazivali čak i redikulom i smijali su mu se, ne shvaćajući da se pred njima nalazi institucija. Splitski se klub gubio u svojim lutanjima, a Špaco se više nije mogao snaći u kaosu koji godinama uništava klub koji je za njega bio veći od života. Špaco je oduvijek bio vatrogasac, no čak ni on ovaj požar koji i dalje plamti Poljudom nije mogao ugasiti.

Smrću legendarnog Špace, nestao je i jedan dio Hajduka. Hajduka koji su voljeli mnogi.

Počivaj u miru, šjor Špaco i laka ti sveta poljudska zemlja koju si toliko volio.