DRAMA vezana uz krizne mjere na relaciji između momčadi i Uprave Dinama oko smanjenja ugovora u većoj mjeri je riješena te se očekuje da će uskoro cijela momčad potpisati uvjete koje im nudi Uprava.

U fokusu javnosti je pritom odlazak Nenada Bjelice, ali jedna stvar puno je opasnija za dugoročno poslovanje kluba. Pandemija koronavirusa nije uzrokovala Dinamove probleme, nego ih je otkrila. Ovakav model upravljanja klubom je neodrživ, a na duge staze prijeti uništenju kluba.

Plaće Dinamovih igrača dijele se otprilike na tri razreda. U onom najskupljem nalaze se igrači koji imaju plaću veću od 600 tisuća eura godišnje, a to su Livaković (800 tisuća eura), Mislav Oršić (750 tisuća eura), Bruno Petković (750 tisuća eura), Arijan Ademi (850 tisuća eura), Theophile-Catherine (840 tisuća eura), Izet Hajrović (850 tisuća eura), Mario Gavranović (800 tisuća eura) i Ivo Pinto (700 tisuća eura). Na ovom popisu su, logično, ključni i najbolji Dinamovi igrači, ali i oni koji ni izbliza ne spadaju u tu skupinu. Francois Moubandje kod Bjelice je bio u trećem planu i među prvim je kandidatima za odlazak.

Nije čudno ni neoprostivo promašiti transfer, ali vrlo je neobično dovesti igrača kojeg trener ni ne želi te ga staviti u prvi platni razred. Dinamo time nije izgubio samo novac bacivši 800 tisuća eura u vjetar nego je i poremetio platnu strukturu unutar momčadi. Nakon dolaska Moubandjea, i Livaković, Ademi i Petković dobili su astronomske ugovore, a sada vidimo da su oni, bez mogućnosti prodaje, preteški za klub u HNL-u. 

Na spisku se nalazi i Ivo Pinto, iako je ugovor potpisao kad je Petar Stojanović bio prvo rješenje na desnom boku, a u klub je već stigao i Iranac Moharrami. Uzmemo li u obzir da je Stojanovićeva plaća oko 550 tisuća eura, a Moharramijeva oko 200, Dinamo samo na poziciju desnog bočnog, kvalitetom najtanju u momčadi, troši oko milijun i pol eura godišnje. 

Činjenica da su Hajrović i Gavranović među najbolje plaćenim igračima u klubu, iako su u ovoj sezoni u potpunosti izgubili status prvotimaca, pokazuje da u Dinamu nema planskog upravljanja rashodima.

Drugi platni razred čine igrači čiji su ugovori između 300 i 700 tisuća eura. U njemu se nalaze Danijel Zagorac (360 tisuća eura), Dino Perić (360 tisuća eura), Luka Ivanušec (360 tisuća eura), Marin Leovac (500 tisuća eura), Nikola Moro (360 tisuća eura), Amer Gojak (360 tisuća eura), Lovro Majer (400 tisuća eura), Lirim Kastrati (360 tisuća eura), Sandro Kulenović (360 tisuća eura), Iyayi Atiemwen (360 tisuća eura), Damian Kadzior (360 tisuća eura), Petar Stojanović, Emir Dilaver (500 tisuća eura) i Komnen Andrić (300 tisuća eura). 

Osim talenata i ključnih igrača momčadi, u oči upadaju nova imena koja ni po čemu ne opravdavaju visinu svoje plaće. Andrić i Atiemwen su dovedeni po principu koji sliči dolasku Moubandjea, na dobro popunjene pozicije, i nikad se nisu snašli u momčadi, a kvalitetom tu ne pripadaju. Njih dvojica su Dinamo dosad koštala oko milijun eura. 

Kulenović je doveden kao panično rješenje za poziciju drugog/trećeg napadača, a iako je u klub stigao bez ozbiljne seniorske sezone, u Dinamu je za 183 minute igre zaradio više od milijun kuna. Kastrati će vrlo brzo na Maksimir, ali je suludo što Dinamo plaća 360 tisuća eura igrača koji ne igra u prvoj momčadi. Korona kriza pokazat će da je to nemoguće i neodrživo. 

Konačno, u posljednji razred spadaju igrači čija su primanja do 300 tisuća eura godišnje. To su Dinko Horkaš (120 tisuća eura), Stefan Milić (120 tisuća eura), Fran Karačić (240 tisuća eura), Josip Šutalo (120 tisuća eura), Marko Gjira (240 tisuća eura), Bojan Knežević (120 tisuća eura), Tomislav Krizmanić (120 tisuća eura), Luka Menalo (120 tisuća eura), Antonio Marin (250 tisuća eura), Mario Ćuže (120 tisuća eura) i Joško Gvardiol (50 tisuća eura). 

Vjerojatno ni Dinamovi navijači ne znaju tko su Tomislav Krizmanić ili Stefan Milić (koji tek treba doći), igrači koji će od Dinama godišnje dobiti dva milijuna kuna. Dinamo na godišnjoj razini troši oko 1,3 milijuna eura ili 10 milijuna kuna na igrače koji u njemu ne igraju. Kako bismo shvatili o kojem se redu veličine radi, možda je najslikovitiji primjer Marija Ćužea. Dinamo je početkom sezone Istri posudio igrača koji ima plaću od oko milijun kuna. Godišnji budžet Istre je oko 20 milijuna kuna. 

Logično je da Dinamo kao razvojni klub čija je primarna uloga prodaja mladih igrača ima talente u svojim drugim momčadima i filijalama. No sumanuto je da im daje ugovore kakve ne bi mogli imati nigdje na svijetu. Dinamo zapravo debelo preplaćuje potencijal koji zbog situacije na domaćem tržištu i dominantne logističke pozicije ni ne može u druge klubove. 

Iz svega ovog je vidljivo da je Dinamov model upravljanja, uz ovakve iznose koji se troše na plaće, apsolutno neodrživ. Ovisi o vanjskim izvorima financiranja (Uefine nagrade i transferi), a čim se dogodi manja kriza, urušava se kao kula od karata.

Tako je Dinamo lani imao sezonu s prihodima od preko 40 milijuna eura samo od transfera i nagrada, a godinu je završio s deset milijuna kuna plusa, uz dva neotplaćena kredita od oko 80 milijuna kuna. Što će biti kada se ne plasira u Ligu prvaka ili ne uspije prodati svoje najbolje igrače?

Scenarij svakog financijski uništenog kluba u hrvatskoj povijesti ima identičan recept. Davanje astronomskih ugovora i poslovanje daleko izvan realnih okvira kroz godine generira gubitak koji uništi klub. Korona je na svjetlost dana izvela ogroman Dinamov problem, koji će postati uteg za njegovu budućnost ako se ne počne kontrolirati još jučer.

Lista 10 najplaćenijih Dinamovih igrača:

1. Arijan Ademi (850 tisuća eura)
    Izet Hajrović (850 tisuća eura)

3. Kévin Théophile-Catherine (840 tisuća eura)

4. Francois Moubandje (820 tisuća eura)

5. Dominik Livaković (800 tisuća eura)
    Mario Gavranović (800 tisuća eura) 

7. Mislav Oršić (750 tisuća eura)
    Bruno Petković (750 tisuća eura)

9. Ivo Pinto (700 tisuća eura)

10. Petar Stojanović (550 tisuća eura)

Kao što smo ranije pisali, za očekivati je da je barem šest igrača s ovog popisa na izlaznim vratima Maksimira.