JOŠ OD SP-A u Portugalu 2003., na koji je hrvatska rukometna reprezentacija otišla s etiketom totalnog autsajdera (godinu dana ranije bila je zadnja na Euru u Švedskoj), domaća sportska javnost s nikad manje entuzijazma nije ispratila reprezentaciju na neko veliko natjecanje.

Za one koji ne znaju, danas počinje rukometni Euro u Slovačkoj i Mađarskoj, a Hrvatska turnir otvara večeras protiv svog starog, najvećeg rivala - Francuske. Godinama se uoči svakog natjecanja u hrvatskim medijima nabrijavala atmosfera i najavljivao put prema medalji, pa i zlatu. Sad nije tako. Prva dva rivala su Francuska i Srbija, a zna se što to znači.

Nema ni patetičnih reklama, ni kockastih klobuka ni Daleke obale

Ne vidimo više patetične reklame s hrvatskim rukometašima kojima Lino Červar tumači male životne mudrosti koje će im pomoći da se popnu na rukometni vrh, nema ni kockastih klobuka i vaterpolskih kapica koji euforično pune dvorane u kojima se hrvatski rukometaši bore za slavu. Nema čak ni Daleke obale.

Dojma smo da osim najzagriženijih rukometnih fanova nitko drugi ni ne zna da se u hrvatskom susjedstvu igra neko natjecanje na kojem nastupa Hrvatska. Jednim dijelom je to zbog toga što Hrvatska dolazi s puno nepoznanica, s nikad čudnijom postavom i bez jasnog cilja ispred sebe. Izbornik Horvat je na neobičan način promiješao momčad i ekipa ne odaje dojam da može napraviti neki veliki rezultat.

No, drugi je razlog puno ozbiljniji i problematičniji. Zbog suludo visokog broja pozitivnih slučajeva na koronavirus među igračima, ovaj je Euro jednostavno trebalo otkazati. Pandemija je od Eura napravila totalni cirkus i do kraja će otići ne nužno ona reprezentacija koja ima najbolje igrače i igra najbolji rukomet, već ona koja ima najmanje problema sa zarazom.

Pandemija već odavno nije razlog za prekid sportskih natjecanja. U svim sportovima igrači redovito propuštaju utakmice zbog pozitivnih nalaza, ali razlika je u prvenstvima koja se razvlače kroz cijelu sezonu i turnirima koji traju po dva ili tri tjedna, na kojima su brojne momčadi smještene na istom prostoru.

Obrvan je najbolje objasnio kako stvari stoje 

Korona je napravila kaos i na lanjskom SP-u u Egiptu, ali tada su igrači bili izolirani, a na tribinama je bio ograničen broj gledatelja. Ovaj Euro se igra kao da je sve najnormalnije, sportaši se redovito susreću s "civilima" i igraju u punim dvoranama, što samo povećava mogućnost novih pozitivnih slučajeva i izostanaka igrača s osjetnog dijela turnira.

"Usudio bih se reći da je ovaj Euro već u ovom trenutku neregularan, ne samo za BiH već za sve. Ovo što mi prolazimo sada prolaze i ostali, a čak i gore Crna Gora i Srbija. I Hrvatska ima nekolicinu zaraženih. Prvenstvo će se igrati, ali ja ne smatram da će ono donijeti nešto dobro rukometu", rekao je nedavno legendarni hrvatski rukometaš, a danas izbornik reprezentacije BiH, Ivica Obrvan.

Rukometaši su već godinama ogorčeni zbog hiperinflacije velikih natjecanja. Svake dvije godine je SP, svake dvije godine je EP, a u olimpijskoj godini u 365 dana imamo tri velika natjecanja. Motiv pada, a mogućnosti ozljeda i zamora su ogromne, a pandemija sve to samo dodatno naglašava.

Ovo je bila jedinstvena šansa EHF-a da napravi nešto dobro za igrače. Pao je na testu samo zbog pohlepe

"To je jedna velika katastrofa. U Francuskoj smo pokrenuli inicijativu da se zaštite igrači i njihovo zdravlje. U priču se uključila cijela Europa, svi su nam dali podršku jer ovakvo stanje nema smisla. Odradili smo nekoliko sastanaka s IHF-om i EHF-om, ali na kraju nije bilo ništa od svega. Naravno, financijski razlozi su važniji od zdravlja sportaša.

Također, gubi se draž igre. U nogometu mogu nabrojati sva svjetska prvenstva, znam točno kad je tko s kim i gdje igrao, a u rukometu se možda sjećam samo svojih utakmica. Svega onog prije ne. Zaista je previše natjecanja", prije dvije i pol godine je u intervjuu za Index rekao Luka Stepančić, kojeg na Euru nema zbog ozljede koju vuče već nekoliko mjeseci.

Taj problem nije od jučer i ako ga nisu uspjeli riješiti Hansen i najveće zvijezde koje su organizirale i sindikat, onda je prilično vidljivo da su čelni ljudi svjetskog i europskog rukometa tvrdoglavi birokrati koji gledaju isključivo svoj interes, naravno, onaj financijski, ne mareći za igrače ni za dobrobit samog sporta.

Ovaj Euro im je bio idealna prilika da pokažu kako nisu beskrupulozni uhljebi i jednostavno su ga mogli otkazati. Nitko se normalan tome ne bi protivio kad vidimo što se događa i ništa se loše rukometu ne bi dogodilo ako bi se jedan turnir preskočio. No od toga neće biti ništa.

Paradoks Hrvatske i Srbije 

Cijelo prvenstvo još više gubi smisao zbog pandemije. Izuzetno zarazni omikron napunio je karantene i desetkovao većinu reprezentacija. Pogledajmo samo hrvatsku grupu. Domagoj Duvnjak i Luka Cindrić, dva ključna i najbolja igrača Horvatove momčadi, bili su pozitivni i deset dana priprema su proveli u karanteni. 

Da paradoks bude veći, Cindrić je noć prije prve utakmice, nakon što je dobio negativan test, bez treninga otputovao u Mađarsku, a još nije sigurno hoće li moći nastupiti. Duvnjak je još u Hrvatskoj i pitanje je hoće li se uopće priključiti reprezentaciji.

Ako se to i dogodi, postavlja se sasvim legitimno pitanje u kakvoj će formi biti obojica, pošto su proteklih desetak dana, umjesto da bruse formu i uigravaju akcije, proveli u izolaciji u svojim hotelskim sobama. Da loše vijesti ne dolaze same, dan prije utakmice s Francuskom testiranje je pokazalo da je pozitivan i Marko Mamić.

Srbija je nakon dugo vremena počela nalikovati na ozbiljnu momčad. Izbornik Toni Gerona je od luzerske i međusobno vječno posvađane ekipe s jakim individualcima napokon stvorio reprezentaciju koja ima ideju, plan i, što je najvažnije, samopouzdanje. No, ta ista Srbija je na Euro došla s čak devet igrača koji su u jednom trenutku imali koronu. O kakvom mi onda rukometu trebamo razgovarati?

Virus je zarazniji nego ikad, a igrači nisu izolirani

Istina, otkako se pojavila pandemija, EHF i IHF su organizirali tri velika turnira prije ovog Eura. Muškarci su prošle godine igrali SP u Egiptu, a žene su odigrale i europsko i svjetsko prvenstvo. Turnir u Egiptu je bio posebno tragikomičan. Češka i SAD su u posljednji trenutak otpali s turnira, a umjesto njih su dan prije otvaranja upali Makedonija i Švicarska.

Sama ta činjenica dovoljno govori o ozbiljnosti natjecanja. Tijekom samog turnira otpadali su zaraženi igrači, a nakon prvog kola sjever Afrike je napustila reprezentacija Zelenortskih Otoka. Ako je turnir u Egiptu bio kaos, onda je ovaj Euro totalni cirkus.

Omikron divlja, situacija s pandemijom je puno gora nego što je bila prije godinu dana, zaraženih je svakim danom sve više, a u Egiptu su se najveće zvijezde poput Hansena ili Sagosena uspjele barem izboriti da na tribinama broj gledatelja bude drastično smanjen iako su se organizatori tome u početku protivili.

Pritisku najboljih igrača morao je popustiti čak i vječni gazda krovne kuće svjetskog rukometa Hassan Moustafa. U Slovačkoj i Mađarskoj, barem za sada, nema najava da će se dogoditi nešto slično. Također, u Egiptu su mjere izolacije igrača bile drastične kako bi se izbjegla mogućnost da se tijekom natjecanja netko zarazi i svi su bili smješteni u balonu.

Ni u Egiptu nije funkcioniralo, kako li će sada?

Naravno, ni to nije najbolje funkcioniralo. Posebno su bili ogorčeni Danci i Norvežani, kako zbog zatvoreničkog smještaja, gdje im je sloboda kretanja bila drastično ograničena, tako i zbog neurednog i neorganiziranog pristupa testiranju igrača.

"Igrači se svi testiraju na istom mjestu, što je loša ideja. Ako je netko zaražen, u kontaktu je već bio sa svima ostalima. Radimo na tome da testiranja maknemo na mjesto na kojem nema igrača. Problem je što između igrača nema distance, kao ni između ekipa i organizatora. Svi jedemo zajedno, želimo zaseban buffet za svakog. Organizatori nisu učinili baš ništa po tom pitanju. Preblizu smo jedni drugima za vrijeme obroka i to je veliki problem. Iznenađen sam. Dolazi puno ljudi k nama za koje nemamo pojma tko su. Sve je vrlo zbunjujuće", rekao je prije godinu dana norveški liječnik Thomas Torgalsen, a na istom tragu bio je i liječnik danske reprezentacije Morten Storgaard.

Na ovom Euru, premda je, ponavljamo, situacija sa širenjem zaraze puno gora nego prije godinu dana, nema nikakvih ograničenja, a posebno bizarno je to da se navijači i ljudi izvan rukometa najnormalnije kreću među rukometašima. U Egiptu su na svakom koraku bili policajci s dugim cijevima, ovdje radi svatko što hoće.

''Kaotična organizacija Europskog prvenstva! Ljudi šetaju bez maski, nalaze se u istim prostorijama s reprezentacijama, nema testova za sve ekipe, kasni se s testiranjem, a neki igrači su već zaraženi. Kako ćemo uopće igrati?'' napisao je izbornik Srbije na svom Twitteru.

Francuzi na papiru izgledaju nikad ranjivije. Ne zbog toga što je Guillaume Gille odlučio preko noći napraviti radikalnu smjenu generacije, to ionako nikad nije ni bio stil Tricolora, već zbog toga što je u Mađarsku došao bez pola igrača na koje je računao. Neke su iz stroja izbacile ozljede, neke koronavirus. To je samo situacija u skupini C, a u ostalima je stanje identično ili čak još gore.

Kakav rukomet očekujemo ako će igrači izaći na parket ravno iz izolacijskih kreveta?

Reprezentacije su otkazivale prijateljske utakmice, pripreme praktički nisu ni postojale, igrači će na parket doći doslovno iz kreveta i u rukometu, koji je grub kontaktni sport, opasnost od ozljeda će biti veća nego ikad. 

Umjesto da jednostavno otkažu ovaj Euro, čelni ljudi EHF-a, u očajničkim trzajima da spase što se spasiti da, čak su se počeli igrati i epidemiologa pa su samo nekoliko dana prije otvaranja promijenili pravilo da se igrač ili član delegacije reprezentacija na Euru, koji je bio ili će biti pozitivan, sada podliježe petodnevnoj karanteni umjesto 14-dnevne.

Hipotetski, može se dogoditi situacija da uoči finalne utakmice neka reprezentacija ostane bez nekoliko igrača. Koliko će to finale onda imati smisla i kakvu vrijednost će imati zlatna medalja osvojena u ovakvim uvjetima? Odgovor je jasan valjda svima osim ljudima u EHF-u koji se ni po cijenu zdravlja igrača ne želi odreći novca koji će dobiti od TV prava i sponzora.

Naravno, virus ne smije pobijediti sport i mnogi će reći da je bolje da se nešto igra, makar i ovako, nego da sve stane, ali ovaj Euro je bio jedinstvena prilika da se napokon izađe u susret igračima. Da, ovo je bila prava šansa da EHF bar jednom pokaže kako su igrači, njihovo zdravlje, a i rukomet kao sport prioritet nauštrb novca. Pali su i ovaj put na ispitu samo zbog pohlepe.