U ČETVRTAK navečer PSG je s 29:20 pobijedio Cesson u utakmici posljednjeg kola francuskog rukometnog prvenstva. Parižani su tom pobjedom samo potvrdili naslov prvaka, a Cesson je ispao u drugu ligu. Naizgled obična ligaška utakmica, ni po čemu posebna i spektakularna. Samo naizgled. Bila je to posljednja, 1264. utakmica u karijeri Thierryja Omeyera, najvećeg golmana u povijesti rukometa i jednog od najboljih rukometaša svih vremena.

Godine su uzele svoj danak. Premda je plan bio da se oprosti nakon Igara u Tokiju sljedećeg ljeta, nekoliko mjeseci prije 43. rođendana prelomio je i odlučio da je dosta. Kad je sve bilo gotovo, nije izdržao. Emocije su proradile.

''Još uvijek imam problema shvatiti da je to to. Ne mogu pronaći riječi za ovaj oproštaj, kompletna atmosfera i sva podrška, tu je bila moja obitelj, tu su bili moji prijatelji i jako sam sretan. Hvala svima. Nisam tužan, to je dobro promišljena odluka, uživao sam u tim trenucima'', rekao je veliki Titi, najveći vratar u povijesti ove predivne igre.

Metličić i Džomba o Titiju

''Je li bio najveći svih vremena? Teško je to reći. I prije je bilo vrhunskih golmana, poput našeg Mirka Bašića, ali gledajući samo što je osvojio u karijeri svakako je jedan od najboljih golmana u povijesti. Nama nije ostao baš u najljepšem sjećanju, ali za povijest rukometa izuzetno je bitna figura'', rekao nam je Petar Metličić, legendarni kapetan zlatne generacije hrvatskog rukometa i čovjek koji je vodio epske bitke s Omeyerom, pa je nastavio:

''Ne poznajem ga osobno, nismo prijatelji, ali odigrali smo toliko utakmica jedan protiv drugog, da imam osjećaj da ga itekako dobro znam. Bio je čudan tip, rijetko kad nasmijan, malo poseban, poput svih golmana. Znao je i provocirati, ali bio je toliko dominantan da je to bilo strašno. Brz, pokretljiv, inteligentan. Istina, njihova obrana je bila toliko moćna da mu je to znatno olakšavalo posao. Ipak, rekao bih da je on bio ključ njihovih uspjeha. Sjećam se one nesretne utakmice u četvrtfinalu SP-a 2007. Tada smo igrali najbolji rukomet na turniru. Prošetali smo se do četvrtfinala, a tamo su nas čekali oni. Francuska na tom prvenstvu nije igrala uvjerljivo, mučili su se i jedva su prošli skupinu. Svi su očekivali da ćemo ih pobijediti, ali onda se pojavio on. Pazite, mi, koji smo tada igrali atomski rukomet, zabili smo im samo 18 golova. I tako je s njima bilo svaki puta. Omeyer bi imao 20 obrana po utakmici, a naši vratari upola manje, a nikad nas nisu razbili. Svaki je puta bili gusto. Da njega nije bilo…''

Na svog se kapetana nadovezao i Mirza Džomba, možda i najbolje desno krilo koje je ikad uzelo rukometnu loptu.

''Što reći o Thierryju Omeyeru? Sve najbolje, poštovanje do neba. Posebice na dugotrajnosti. Čovjek je osvojio sve, i to po nekoliko puta. Svi mi iz njegove generacije smo se davno oprostili, a on je i dalje jednako dobro branio, osvajao medalje i pri tome bio njihov ključni igrač. Nažalost, naša generacija je imala nesreću odrastati u isto vrijeme kad i njihova, a bili su strašni. Sve su živo uzeli. Tko zna, da njega nije bilo, možda smo mi mogli biti ti.''

Ovaj 192 centimetra visok majstor među vratnicama rođen je u Mulhouseu, a 1994., s 18 godina, započeo je profesionalnu karijeru u Sélestatu. Titi se rukometom počeo baviti u vrijeme kad je na scenu stupala prva velika generacija francuskog rukometa, koju je predvodio veliki Jackson Richardson. Na Igrama u Barceloni 1992. bili su brončani, a na SP-u 1995. na Islandu osvojili su zlato. Bilo je to prvo svjetsko zlato za Francusku u bilo kojem kolektivnom sportu. Simbolično, uzeli su ga baš u rukometu. To što je na Islandu napravila generacija Daniela Constantinija bilo je tek početak, uvertira za ono što slijedi kad na klupu Tricolora sjedne Claude Onesta, a među vratnice stane Titi Omeyer.

Omeyer je bio spona između Richardsonove i Karabatićeve Francuske

Titi nije bio član te prve zlatne generacije francuskog rukometa. Bio je premlad, a Constantini je na golu imao čudesnog Brunu Martinija. No već tad je bilo jasno da je samo pitanje trenutka kad će Omeyer postati dio reprezentacije. Jednostavno, bio je predobar. Standardni član reprezentacije postao je na SP-u 1999., a bio je spona između Richardsonove i Karabatićeve generacije. Prvo svjetsko zlato je osvojio kući, 2001., a u karijeri dugoj četvrt stoljeća osvojio je nestvarnih 59 trofeja. 59! Na EP-u u Švicarskoj 2006. uzeo je prvo europsko zlato, a na tom su turniru rođeni Les Experts, najdominantnija generacija u povijesti rukometa i prva momčad koja je u bilo kojem sportu uspjela povezati sva tri velika zlata - olimpijsko, svjetsko i europsko (danas se time mogu pohvaliti i Srbi u vaterpolu). Na tom prvenstvu Starog kontinenta u Švicarskoj stvoren je i najveći rivalitet u svijetu rukometa, onaj između Francuske i Hrvatske. U polufinalu su Francuzi bili bolji, a bio je to samo početak sage o epskim bitkama dviju rukometnih sila. U kojoj su uglavnom Francuzi izlazili kao pobjednici. Najviše zahvaljujući Omeyeru.

Omeyer - simbol svih frustracija hrvatskog rukometa

Nevjerojatno je što je sve Titi skidao Baliću, Metličiću, Lackoviću, Džombi, kasnije Duvnjaku, Štrleku, Čupiću… Francuski forte bila je granitna obrana na rubu prljavštine, a ono što bi prošlo pokraj braće Gille, Fernandeza i Dinarta hvatao je Omeyer. I tako iz utakmice u utakmicu, iz turnira u turnir. Znao je Omeyer imati i lošiji dan, recimo u finalu Igara u Londonu 2012. protiv Švedske bio je tek na 20 posto obrana, obranio je svega nekoliko udaraca. Nije ni trebalo više jer su Skandinavci bili preslabi, a jedini pravi rival izbačen je u polufinalu. Na Igrama u Londonu Hrvatska je igrala čudesan, spektakularan rukomet. Strahovito brz, lepršav i ubojito učinkovit. Europski prvak Danska pao je s 11 razlike, doprvak Srbija zaleđen je na osam, Mađari i Korejci bili su lakši trening za Hrvatsku, koja je grabila prema zlatu. A onda polufinale i još jedan rat s Francuzima. Utakmica nije još praktički ni počela, a već je bilo sve gotovo. Hrvatska nije mogla nikako do gola, Francuzi su bez neke posebne igre odmah pobjegli na tri-četiri razlike, a kad oni na početku dođu do takve prednosti, nemoguće ih je dostići. Baš kao nekad Jugoplastiku. Lajtmotiv te utakmice bila je jedna kontra koju je istrčao Domagoj Duvnjak, do tada najbolji igrač turnira. Dule je ispred sebe imao samo Omeyera, no umjesto da bira gdje će gađati, kao što je to radio do polufinala, zatvorio je oči i šutnuo je iz sve snage. Ravno u Omeyera. Strah, panika, preveliki respekt. Sve pomalo. Titi je bio izvor svih frustracija i činjenica da je on bio na golu hrvatskim bi rukometašima u pravilu odsjekla noge. Uvukao im se u glavu.

''Vjerojatno je i psiha igrala veliku ulogu. Možda ne toliko na početku našeg rivaliteta, ali kasnije, kad smo ga već dobro upoznali, vjerojatno je bio problem u strahu i prevelikom respektu prema njemu. Osobno s tim nisam imao problema, ali mogu vjerovati da su neki naši igrači imali kočnicu svaki put kad bi ga vidjeli na golu. Možda smo ga previše respektirali'', kaže nam Metličić, a i Džomba tvrdi isto:

''Činjenica je da se nakon nekog vremena pojavio možda i prevelik respekt naših igrača prema njemu, međutim, koliko god dobar bio, ne bih ga pretvarao u Supermana. Da, bio je strašan golman, vjerojatno najbolji u povijesti, ali ta njihova obrana bila je nevjerojatna. Kad bi igrali protiv njih, 60 ili 70 posto šuteva bilo bi preko bloka, od bloka, a svaki je bio pod faulom. Obrana je bila njihov forte, a Omeyer je bio vođa te obrane.''

Osvojio je sve i to puta nekoliko

S Francuskom je osvojio sve i to nekoliko puta, s Kielom i Montpellierom ima četiri Lige prvaka, a priznanja na individualnoj razini nisu ništa manje spektakularna. Godine 2008. izabran je za najboljeg rukometaša svijeta, što je rijetkost kad su u pitanju vratari, a dvije godine kasnije s 93,54 posto glasova proglašen je za najboljeg vratara u povijesti.

Beskompromisan, vrijedan, studiozan, Omeyer se popeo na vrh zahvaljujući besprijekornom stanju uma, "karakteru natjecatelja", kako sam kaže.

''Mrzio sam poraze, nisam ih mogao podnijeti i taj strah od poraza bio mi je inspiracija. Uvijek sam želio nadmašiti sam sebe, pokušati probijati vlastite granice. Tako sam razmišljao kroz cijelu karijeru'', rekao je jednom prigodom.

"Čovjek je kockar. No, on nije ovisnik, ovisnici gube jer se ne znaju kontrolirati. Omeyer pobjeđuje i kockarnice. Nitko protiv kockarnica ne može, Omeyer može. Ja takvo čudo od sportaša nikad nisam vidio. Omeyer iz turnira u turnir uvodi nešto novo. Stalno uči, proučava. Mislite li da su njegove obrane slučajne? On proučava svakog igrača protiv koga će igrati kako taj puca, koje su mu osobine, gdje je jak, a koja mu je slaba strana. I ono što je najvažnije, čovjek je rođeni pobjednik. Kad on nešto sebi zacrta, to će i napraviti. Nema tu dileme", prije par godina za Index je Omeyera opisao hrvatski izbornik Lino Červar.

Psihopat analize i rada i kockar koji je ubijao psihu hrvatskim rukometašima

Olivier Girault ga opisuje kao "psihopata analize i rada", a Claude Onesta je rekao kako nikad u životu nije vidio nekog tko ima toliku potrebu za vlastitim usavršavanjem.

''Zaista ne znam zašto uvijek toliko dobro branim protiv Hrvatske. Protiv Hrvata sam igrao velike i sjajne utakmice. Uvijek ste imali vrhunske igrače, možda sam zato uvijek bio dobar jer mi je najveći izazov braniti protiv velikih'', rekao je Titi prije tri godine.

Hrvatski navijači ne vole Omeyera, to je jasno. Toliko puta je on bio ta ključna prepreka. Animozitet stvaran godinama postepeno je prerastao u mržnju. Titi je postao simbol svih tih silnih poraza. No mrziti Omeyera sasvim je pogrešno. Činjenica da je svoje najbolje utakmice odigrao protiv Hrvatske samo je pohvala hrvatskom rukometu. Kad ti najbolji svih vremena prizna da je uvijek imao poseban motiv protiv tebe i da si mu baš ti davao dodatnu snagu da iz sebe izvuče ono najbolje, onda je to samo priznanje. Koje zaslužuje aplauz i naklon do poda. Nikako ne mržnju.