OD SREBRA u Rusiji naovamo Hrvatska je pod Zlatkom Dalićem prošla više-manje sve. Od teških dana u kojima se činilo da izborniku visi otkaz nakon loših nastupa u Ligi nacija, preko nekoliko drama s igračima koji su otpisani, pa sve do novih velikih uspjeha i medalja. Samo nekoliko stvari u tom je periodu stalno.

Jedna od njih je kukanje za Marijem Mandžukićem. Više puta je Dalić javno žalio zbog odlaska jednog od najboljih napadača u povijesti reprezentacije, a još češće je javnost očajavala za "pravim killerom" i ofenzivcem, koji će za razliku od tehnički profinjenih Petkovića i Kramarića unijeti dozu agresivnosti i dinamičnosti. Čini se da je Dalić tog igrača napokon našao.

U Portugalu je pokazao koliko je agresivan

Igor Matanović je za reprezentaciju debitirao u Lisabonu protiv Portugala. Ne događa se svaki dan da igrač zaigra za reprezentaciju prije nego što u karijeri odradi ijedan prvoligaški seniorski nastup, ali sjajna prošla sezona u drugoj Bundesligi bila je dovoljna Daliću za davanje šanse 21-godišnjem napadaču.

Dobio je zadnjih 30 minuta, ali i to mu je bilo dovoljno da uputi pet šuteva, više od svih drugih igrača na utakmici. Dobio je dva od dva zračna duela, a s njim u vrhu napada je do izražaja došla igra na centaršuteve, koje je Hrvatska forsirala u drugom dijelu preko Sose i Perišića.

Vrlo agresivno je napadao prvu stativu. Čak i u situacijama u kojima nije uspio doći do pozicije za udarac, tjerao je obranu na preslagivanje i omogućio suigračima da uzmu odbijene lopte. Uz sve to počinio je tri prekršaja, bio je vrlo aktivan i prvi dojam o novom reprezentativcu bio je pozitivan.

Protiv Poljske je pokazao što Hrvatska može dobiti

Protiv Poljske je nastavio u sličnom tonu. Pucao je po golu, napadao koridore koje su mu Petković i drugi suigrači otvarali kretnjom bez lopte i u završnici je vezivao stopere na sebe i konstantno im dosađivao.

I ovog puta je imao najviše udaraca po golu, ali nije uspio to okruniti pogotkom. Solidno je napadao dubinu, uvijek je bio prisutan u završnici i predvodio je prvu liniju presinga na suparničke stopere.

Naravno, jasno je i nakon ove dvije utakmice da je daleko od gotovog igrača. Biti aktivan u finišu akcije je pohvalno, ali mora podići efikasnost. Mora i osjetiti kad je situacija za udarac i prestati pucati iz svake moguće pozicije, kao i poboljšati pregled igre u zadnjem pasu/udarcu. Ukratko, po pitanju odluka u završnici i tehnike mora se još dosta izbrusiti.

Može li Daliću biti novi Mandžukić?

194 centimetra visok napadač rođen je u Hamburgu, a za tamošnji St. Pauli je u 53 utakmice Cvajtare zabio tek tri gola. Iako se ne radi o impresivnom učinku, pozivan je u mlade selekcije Njemačke, za koje je u osam susreta dao pet golova, a Eintracht ga je doveo još kao juniora.

S obzirom na to da je Eintracht u ovom prijelaznom roku ostao kratak na poziciji napadača, odlučili su dati šansu Matanoviću, koji je na posudbi u Karlsruheu prošle sezone dao 14 golova uz izvrsnu realizaciju od 17.7%, što sugerira da je niska realizacija za reprezentaciju stvar jako malog uzorka.

Uz sve mane koje će s godinama razvoja imati šansu ispraviti, definitivno je riječ o vrlo zanimljivom potencijalu. Sličan tip igrača je Ante Budimir, jedan od najpodcjenjenijih hrvatskih igrača. No, za razliku od sjajnog Budimira, Matanović se puno ranije pojavio na sceni i ima nešto divlje i mandžukićevsko u sebi.

Mandžukić je HNL karijeru izgradio kao centarfor s većim osjećajem za igru. Tek je kasnije, nakon žestokog drila njemačkih trenera, prije svega Felixa Magatha, postao napadač kakvim ga pamtimo, stroj za presing i golove.

Matanovića s Mandžukićem zasad možemo uspoređivati isključivo po profilu i teško je očekivati da će imati značajniji doprinos u reprezentaciji dok god se u Eintrachtu ne izbori za veću ulogu. No, čini se da je Dalić nakon Eura odlučio kreirati neku novu Hrvatsku. I u njoj je možda našao napadača kakvog traži već pet godina.