Igrao sam derbi za domovinu pred 50 tisuća ljudi. Bojim se da ovaj užas ne potraje
Deset dana nakon što je Dinamo na Maksimiru s pola snage potukao Hajduk kao da igra protiv niželigaša, na Poljudu je ista Hajdukova momčad izgledala potpuno drugačije i skoro srušila Dinamo u zaostalom derbiju 22. kola. Ostalo je 1:1, zabili su Majer i Livaja, a Hajduk je u 91. minuti pogodio stativu. Taj rezultat ostavlja Hajduk u borbi za Europu, a Dinamo gura prema obrani naslova. Kako je Hajduk odjednom počeo igrati nogomet i hoće li uspjeti spasiti sezonu? Za Index analizira Tomislav Erceg, ikona HNL-a i nekad najbolji strijelac lige koji je nosio dresove Hajduka i Rijeke, klubova koji sada vode mrtvu trku za Europu.
ODMAH ću razjasniti jednu stvar: Dinamo nije došao na Poljud bez motiva i nije igrao na pola gasa, jer da može, on bi nas dobio 5:0. Hajduk je u ovom derbiju bio bolji i bio je bliže pobjedi. Šteta što Diamantakos nije bolje reagirao i pogodio u gol umjesto u gredu u 91. minuti. Pobjeda Hajduka bila bi u tom slučaju zaslužena, ovako je remi realan rezultat. Ono što u ovom trenutku ne izgleda realno je bodovna razlika između Dinama i Hajduka na tablici. Prije deset dana gledali smo njihov derbi na Maksimiru, kada je Hajduk pao bez ispaljenog metka i nije bio ni sjena momčadi koja je sad istrčala na Poljud.
Livaja je izvan konkurencije, a Fossati je napravio neshvatljivu grešku
Logično je postaviti pitanje što se promijenilo. Prije svega, pristup i taktika Hajduka koji se na Maksimir došao braniti, bez ikakvih ambicija prema naprijed. U utakmici na Poljudu Hajduk je mogao zabiti već u 20. sekundi, kada je Kačaniklić imao odličnu situaciju, ali je trebao prije reagirati da ne uđe u mrtvi kut. Potom je Hajduk primio glupi, pacerski pogodak. Neshvatljivo mi je da jedan iskusan igrač poput Fossatija, koji je prošao talijanske travnjake, izgubi loptu uz aut-liniju i namjesti gol Dinamu. Mogao je ispucati loptu, mogao je napraviti bilo što osim dodavanja Petkoviću koji je to dalje znalački riješio i našao Majera na pravom mjestu. Bitno je da Hajduk nakon primljenog pogotka nije izgubio samopouzdanje, već su se postavili kao prava momčad.
Livaja je dokazao da je klasa iznad svih, pa i iznad cijele lige. Za Hajduk je velika stvar što je došao u klub. I kad ne igra dobro, potezom može riješiti utakmicu. Ne treba isticati koliko takvi igrači vrijede. Drago mi je da je konačno dočekao i pogodak Dinamu, ali njegov učinak ne mjeri se samo u golovima. On veže suparničke igrače na sebe, ima vrhunski pas i uz njega mladi igrači jako profitiraju. Jednostavno rečeno, Livaja zna igrati nogomet i potpuno ga razumije.
Pročitao sam njegove riječi da želi ostati u Hajduku i iduće sezone, ali ne vjerujem da će klub ulaziti u takve razgovore dok ne završi borba u prvenstvu. Nije na meni da prognoziram hoće li pregovori uspjeti, ali čvrsto vjerujem da je dogovor uvijek moguć ako igrač ima dobru volju.
Rijeka i Gorica nikad neće biti Hajduk
Svi hajdukovci sada sigurno žale za četiri boda koja su prosuli protiv Slaven Belupa. Dvaput su odigrali remi i u sedam dana dobili tri crvena kartona. To je bio odraz pritiska i nervoze. Prijelomna je bila utakmica s Rijekom na Poljudu koju je Hajduk odradio vrlo dobro. Ako uspiju zadržati takav gard do kraja prvenstva, mogu se nadati Europi.
Znam da su pod velikim pritiskom, dok je Rijeka, za razliku od Hajduka, uvijek u komfor zoni i zato Damir Mišković može kazati da mu je svejedno jesu li drugi ili četvrti. Rijeka nije Hajduk i ne živi s pritiskom koji vlada u Splitu. Ni Gorica nije Hajduk i ne može znati koliko je težak dres Hajduka kad ga obučeš na sebe. Tko uspije u Hajduku, može uspjeti bilo gdje. U Splitu se živi za Hajduk, on je bitan i starom i mladom i o njemu se priča na svakom koraku.
Tri igrača za budućnost
Posljednjih dana priča se većinom o mladim igračima, Marinu Ljubičiću i Stipi Biuku. No njihov je razvoj tek počeo i ne treba im staviti prevelik pritisak na leđa. Biuk je ekstra potencijal, mladić koji je u derbi na Maksimiru ušao bez imalo straha. Oduševio je jer je pokazao sigurnost kao da iza sebe ima golemo iskustvo, a ne jednu seniorsku utakmicu. Impresionira lakoćom koraka, lopta mu se lijepi za nogu i odmah se vidi da je izvanserijski talent. Već ga zovu novim Mikijem Rapaićem, ali ja tome nisam sklon. Bilo bi dobro da ga Hajduk barem neko vrijeme zadrži u klubu, iako će to biti teška misija. Isto vrijedi i za malog Ljubičića. On je pravi igrač šesnaesterca i stalno njuši gol. Zato ga je trener sinoć ranije izvadio iz igre. Hajduk je imao drugačiji pristup, nedostajalo je lopti u šesnaesterac pa je i Ljubičićev učinak bio slabiji. Ništa strašno, pred njim je lijepa budućnost ako bude imao malo sreće koja je uvijek potrebna za uspjeh.
Lijepa budućnost, pod istim uvjetima, čeka i Marija Vuškovića. Neznatno je stariji od Biuka i Ljubičića, ali već ima konstantu i ozbiljan broj nastupa. Ponekad izgleda kao najiskusnija figura na terenu zbog lakoće i sigurnosti u izgradnji napada ali ne smijemo zaboraviti da je riječ o jako mladom braniču koji će na svom putu sigurno griješiti. Ne trebamo ga zbog toga odmah pokositi. Ima kvalitete modernog braniča koje su na cijeni i zbog kojih se isplati biti strpljiv. Čuo sam da ga je Igor Bišćan usporedio s Vedranom Ćorlukom i to je jako dobar opis. Bio bih presretan da Mario jednog dana napravi karijeru poput Ćorluke i približi se njegovoj igri. To bi značilo da ide putevima velikana. Mario dolazi iz nogometne obitelji u kojoj su generacije vezane uz Hajduk. Otac mu je bio nevjerojatan talent, ali nije ostvario karijeru kakvu je mogao. Za Hajduk je igrao i njegov djed, a tradiciju nastavljaju Mario i njegov mlađi brat koji je 2007. godište. Mario kaže da je talentiraniji od njega, vidjet ćemo je li u pravu. U nogometu ništa nije sigurno. Tako razmišljam i o ponudama koje se posljednjih dana spominju oko Marija. Kažu da je možda odigrao zadnji derbi za Hajduk, a ja bih radije pričekao da prođe Europsko prvenstvo i da se izredaju transferi igrača koji će biti u prvom planu. Nakon toga ćemo biti pametniji.
Jakobušić radi pošteno, ali trebat će mu puno sreće i puno novca
Korona je poharala svijet, sve je stalo i trebat će vremena da se pokrene. Cijene igrača padaju, klubovi žive u velikoj neizvjesnosti. Najgore je što su stadioni i dalje prazni, to generira velike gubitke i odbija sponzore od nogometa. Balon se ispuhuje i više nije realno očekivati transfere od 100 milijuna eura. Uzmimo primjer Superlige: 12 klubova koji su ušli u nju dužni su osam milijardi eura, dok su klubovi poput Atalante, Napolija ili Sassuola u plusu. Veliki je hendikep što naša liga kreće rano, već početkom lipnja, a prijelazni rok traje od 1. srpnja do kraja kolovoza. Bit će puno igrača koji će čekati druge opcije, a Hajduk držati kao rezervu. Na Poljudu su već krenuli u rekonstrukciju momčadi.
Predsjednik Lukša Jakobušić i direktor Nikoličius rade dobar i pošten posao otkako su došli u klub. Trebat će im vremena, ali u Hajduku nikad nema vremena. Ja sam ovu sezonu Hajduka već zaboravio, vjerujem da tako razmišlja i Uprava. Došli su usred sezone i odmah započeli s pripremama za 10. lipanj i početak novog natjecanja. Osjetio sam da Hajduk ima pozitivu u ekipi, to se vidjelo protiv Rijeke i Dinama na terenu, a to vidim i među ljudima koji vode klub. Sviđa mi se gard s kojim su došli u klub, ali osim garda trebat će im sreća, novac i igrači koji će pratiti njihovu viziju. Jakobušić je uveo dosta promjena i pokazao u kojem smjeru želi voditi klub.
Malo je igrača koji su odigrali toliko utakmica za Hajduk kao Mijo Caktaš, ali Jakobušić nije razmišljao o tome kad ga je uklonio iz ekipe. Ili je možda baš o tome razmišljao, teško mi je procijeniti. Ne bih se miješao u taj odnos jer ne znam što se dogodilo, ali kad igrač uđe u zadnjih pola godine ugovora, postoje samo dvije varijante - prodaja ili produljenje suradnje. Ne treba raditi dramu od tog slučaja, sve je to dio posla. Hajduku treba novac, mora zaraditi na svakom igraču i težiti da cifre budu ozbiljne, posebno kada je riječ o domaćim igračima. Trenutno je to težak izazov zbog situacije na tržištu.
Prvi derbi igrao sam pred 50 tisuća ljudi. Bojim se što će biti s nogometom ako ovaj užas potraje
Iza nas je luda godina, ali i odlična sezona. Ne shvaćam zašto mnogi još uvijek podcjenjuju hrvatsku ligu. U ovoj groznoj atmosferi, bez publike na tribinama i šušura koji prati utakmice najvećih klubova, svaka greška se puno jasnije vidi. I najbolje momčadi puno griješe, dok HNL ne zaostaje toliko za europskim nogometom koliko se to voli potencirati. Hrvatsko prvenstvo je uzbudljivo, klubovi su sve jači i igra se dobar nogomet. Nema više lakih protivnika niti je Dinamo svemirski brod za ostale klubove. Vjerujem da će Osijek i iduće sezone biti kandidat za naslov. Njihova priča je ozbiljna jer ulažu ozbiljan novac i imaju ozbiljnog trenera. Netko će reći da je u pravu jer je javno progovorio o problemima i poštenju u hrvatskom nogometu, drugi će ga osuđivati, a treći neće vjerovati da govori iskreno. Ja mislim da je Bjelica iskreno rekao ono što mu već dugo leži na duši. Poznajem ga kao studioznog i ozbiljnog tipa te očekujem da će iduće sezone još više izgarati za cilj koji mu je sad promaknuo.
Očekujem konačno i povratak publike. Hajduk najviše pati zbog praznih tribina jer na svaku utakmicu može privući 10-15 tisuća ljudi. Protiv Dinama bi stadion sinoć bio krcat i to mi nedostaje. Ne mogu ni zamisliti kako je igračima kad istrče pred prazne tribine, meni svaka utakmica izgleda kao trening. Sjećam se svog prvog derbija s Dinamom, kad smo 1992. godine igrali na Maksimiru pred 50 tisuća ljudi. Bio je to početak HNL-a i nove države, igrali smo derbi za domovinu. Tako je počela moja karijera, zabio sam gol koji mi je i danas najdraži u karijeri. Tu čudesnu atmosferu nikada neću zaboraviti i zato ponavljam da je za nogomet trenutno najvažnije da se navijači vrate na stadione. Mene ništa ne može odvojiti od nogometa, gledam i ono što trebam i ono što ne trebam gledati, ali ne znam kako će korona-kriza odraziti na navike publike. Ako ova situacija potraje, iskreno se bojim što će se dogoditi s nogometom i hoćemo li opet doživjeti čudesne stvari zbog kojih ga toliko volimo.