U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Harry Haft imao je samo 19 profesionalnih mečeva te je u posljednjem izgubio od Rockyja Marciana, ali i stravičnu pozadinu o svojim boksačkim počecima u koncentracijskim logorima, u kojima se doslovno borio na život i smrt.

"JEBITE se! Ne možete mi nauditi. Nisu to mogli nacisti, nećete ni vi", odgovorio je Harry Haft trojici nepoznatih muškaraca dvadesetak minuta prije njegova meča protiv budućeg svjetskog prvaka Rockyja Marciana 18. srpnja 1949. godine. Zahtijevali su od mladog židovskog boksača da "padne" u prvoj rundi.

"U svlačionici su mi prišli neki ljudi i tražili me da namjerno izgubim meč. Isprva sam se usprotivio zato što sam smatrao da imam šanse protiv Marciana. Onda su mi zaprijetili da bi mi se putem kući mogla dogoditi nesreća, da se neću vratiti živ. Nitko me nije podržao. Nisam imao izbora", objasnio je Haft više od pola stoljeća kasnije.

Bio je to tek 19. Haftov profesionalni meč, ali iza njega je bilo čak 75 obračuna u kojima se nije moglo pobijediti na bodove. Izvršavajući zapovijedi nacističkih mučitelja na stratištu milijuna ljudi, lišenom svake humanosti, svakodnevno se borio za život i istodobno nanosio patnju, a nerijetko i slao u smrt svoje sunarodnjake. Poput rimskog gladijatora, pobijedio je u svim svojim bitkama tijekom Drugog svjetskog rata, ali svjestan sudbine poraženih, nije se mogao osjećati pobjednikom.

Ponižavanje zbog židovskog podrijetla

Harry je rođen 28. srpnja 1925. godine u poljskom gradu Belchatowu kao Herschel Haft, najmlađe od osmero djece u siromašnoj židovskoj obitelji. Harryjev otac umro je od tifusa kad su njegovu najmlađem sinu bile samo tri godine, što je još više pogoršalo obiteljsku situaciju. Sva su djeca morala raditi od malih nogu, pa je i Harry već kao petogodišnjak postao dostavljač. 

Od oko 11.000 stanovnika Belchatowa uoči Drugog svjetskog rata, polovina su bili Židovi, a osim Poljaka u gradu je živjela i značajna njemačka manjina. Antisemitizam je bio svakodnevica i u tome su prednjačili Poljaci. Harry se prisjeća kako je u školi trpio ponižavanje i kažnjavanje, pa čak i dobivao slabije ocjene zbog svog židovskog podrijetla. "Narodu bogoubojica" uvijek se iznova moralo pokazati gdje mu je mjesto. 

"Predratnih godina na gradskim ulicama bilo je bandi koje su terorizirale židovsku djecu. Zato sam zarana shvatio da moram biti spretan sa šakama", citira Alan Scott Haft svog oca u knjizi Harry Haft: Preživjeli iz Auschwitza i izazivač Rockyja Marciana iz 2006. godine. Tako se Haft još u ranoj tinejdžerskoj dobi upoznao i s boksom.

Wehrmacht je okupirao Belchatow 5. listopada 1939. na radost tamošnjih folksdojčera i na užas židovske populacije. Ubrzo su sve sinagoge zatvorene i uništene, Židovi su morali nosili žutu Davidovu zvijezdu u javnosti, određen im je policijski sat i zabranjeno napuštati boravište. Međutim sam Haft tvrdi da je njegovu obitelj u tim prvim danima okupacije više mučilo nešto drugo.

"Znali smo da nam se ne piše ništa dobroga"

"Neposredno prije početka rata, u ljeto 1939. godine, moja starija braća su mobilizirana u poljsku vojsku, a sestre su se već prije udale. U kući smo ostali majka i ja, gladni i usamljeni. Nismo imali od čega živjeti, pa smo po tuđim poljima skupljali zaostale krumpire i kukuruz", objasnio je Haft pola stoljeća kasnije.

"Znali smo da nam se ne piše ništa dobroga, ali nismo očekivali da će Poljska biti tako brzo pregažena. Dva moja brata završila su u njemačkom zarobljeništvu, treći se zatekao na radu u Lodzu, a četvrti je pobjegao u Sovjetski Savez."

Nakon kapitulacije Poljske, Belchatow je pripojen njemačkom Reichu, a od susjednog područja Varšave, Krakowa i Lublina ustrojen je Generalni Guvernat pod njemačkom upravom. Dvije jurisdikcije razdvajala je granica, što je Haftu neočekivano otvorilo priliku za preživljavanje.

"Belchatow je bio središte tekstilne industrije, pa smo švercali tekstilne proizvode u Guvernat i tamo ih prodavali za dolare. To nas je spasilo. Tko je imao novca, imao je i hrane", kaže Haft.

Početkom 1940. godine svi Židovi stariji od 19 godina morali su se registrirati kod njemačkih vlasti, kojima je namjera bila na prevaru okupiti muškarce i odvesti ih u logor. Tada 15-godišnji Harry bio je zabrinut za svog najstarijeg brata Ariju, pa je krenuo u potragu i pronašao muškarce zatvorene u jednom hangaru. Aria je uz njegovu pomoć uspio pobjeći, ali zato je Harry uhvaćen.

Tri dana u stočnom vagonu bez hrane i vode

Nacisti su mu slomili tri prsta na ruci pokušavajući ga natjerati da otkrije gdje mu je brat, ali židovski tinejdžer ništa nije priznao. Međutim uskoro je počela njegova višegodišnja kalvarija. Odveli ga u poljski grad Poznanj, koji je Njemačka anektirala početkom rata. Tri dana proveo je u stočnom vagonu bez hrane i vode, a kad je konačno stigao, čekao ga je robovski rad u radnom logoru. Iako praktički još dijete, bio je snažno građen, pa su ga poslali na postavljanje željezničke pruge.

Zahvaljujući susretljivosti jednog poljskog poslovođe, Haft je u kolovozu 1942. uspio ishoditi dokumente da mimo znanja njemačkih zapovjednika posjeti rodni grad. Naime, čuo je glasine da teror postaje sve strašniji i da će nacisti uskoro deportirati sve Židove iz Belchatowa, pa se zabrinuo za sudbinu svojih bližnjih.

I zaista, njemačke vlasti su nekoliko stotina Židova sposobnih za rad poslali u geto u Łódźu, a tisuće preostalih građana židovske vjere završile su u nacističkom logoru smrti Chełmno u današnjoj Poljskoj. Svi su potom pobijeni u plinskim komorama, uključujući i gotovo kompletnu Harryjevu obitelj. Više nikad nije vidio svoju majku i petero braće i sestara.

Harry je stigao u Belchatow baš na dan kad su nacisti okupljali i odvodili gradsku židovsku populaciju - 14. kolovoza 1942. Židovska četvrt bila je već praktički napuštena, po kućama su ostali samo bolesni i nepokretni. Harry je prvo požurio do kuće svoje sestre Brandel, koja je tek nekoliko sati ranije rodila svoje prvo dijete, te tamo svjedočio stravičnoj sceni. Njemački vojnici upravo su popunjavali posljednje kamione prestravljenim civilima.

"Tog dana izgubio sam vjeru u Boga"

"Gledao sam kako vode moju sestru i njenog supruga. Brandel je vrištala i pokazivala rukom prema svojoj kući. Odjednom se na vratima pojavio vojnik noseći novorođenče. Bacio ga je prema kamionu, Brandel je pružila ruke, ali nije ga uspjela uhvatiti i dijete je palo na tlo. Onda je drugi vojnik izvadio pištolj i ustrijelio prvorođenče moje sestre. Tog dana izgubio sam vjeru u Boga", ispričao je godinama kasnije Haft.

Nije mu preostalo ništa drugo nego vratiti se odmah u Poznanj, ali Holokaust u okupiranoj Poljskoj se zahuktavao i Haft je ubrzo prebačen u logor Strzelin u blizini Wrocława. Tamo je prvi put svjedočio kanibalizmu izgladnjelih logoraša. Već nakon tri tjedna ponovno je bio u stočnom vagonu zajedno sa stotinama drugih logoraša. Ponovno su putovali bez hrane i vode, da bi jednog jutra osvanuli na najzloglasnijem poprištu Holokausta – logoru smrti Auschwitz-Birkenau.

Uspio je proći selekciju, odnosno za razliku od oko milijun svojih sunarodnjaka izbjegao je izravno odvođenje u jednu od plinskih komora u Birkenauu. Izgubio je svoje ime i svoju osobnost, postao je logoraš broj 144738.  

"Stajao sam u lijevoj koloni i drhtao od straha. Ljudi u desnoj koloni morali su se skinuti do gola, ali su dobili komad sapuna, malo kruha i ručnik. Zavidio sam im, mislio sam da idu na tuširanje, a zapravo su svi još istog dana ubijeni u plinskim komorama", rekao je Haft.

Sonderkommando u Birkenauu

Zahvaljujući snažnoj konstituciji, postao je takozvani sonderkommando. Riječ je o uvjetno rečeno privilegiranoj radnoj jedinici koja je u nacističkim logorima bila zadužena za opsluživanje plinskih komora i krematorija. Pripadnici sonderkommanda bili su relativno zaštićeni od zlostavljanja i imali su nešto bolje životne uvjete od ostalih logoraša.

Prema Haftovim riječima, nakon što bi velika skupina nesretnika kroz 20 minuta bila pogubljena plinom, sonderkommandi bi s leševa morali pokupiti zlatne zube, prstenje i druge vrijedne predmete te prevesti tijela do jednog od četiri krematorija.

"Jedan od mojih kolega iz sonderkommanda pronašao je tijelo svoje supruge u plinskoj komori. Izgubio je prisebnost i nasrnuo na njemačkog stražara koji ga je na mjestu ubio. Potom sam morao njegovo mrtvo tijelo ubaciti u krematorij", prisjeća se Haft, kojeg će smrad gorućih leševa pratiti cijeli život.

Ubrzo mu je postalo jasno da kao sonderkommando neće preživjeti duže od nekoliko mjeseci, ako ni zbog čega drugog, onda zato što nacisti neće dopustiti da neugodni svjedoci njihovih zločina živi napuste logor. Posve neočekivano, u njegov život ušao je njemački časnik i spasio ga od sigurne smrti. No cijena i posljedice njihove suradnje bit će strašne i Harry se od toga neće nikad oporaviti.

Neočekivana zaštita SS-ovskog natporučnika

SS-ovski obersturmführer (natporučnik) Dietrich Schneider nije bio nimalo uvjeren u njemačku pobjedu, štoviše bio je svjestan da će njegova domovina skupo platiti počinjene zločine. Znao je i da njegova budućnost, kao aktivnog izvršitelja Holokausta, uopće nije perspektivna. Zato je odlučio pomoći mladom Židovu koji se doimao sposobnim i odlučnim preživjeti strahote logora.

"Pomoći ću ti da preživiš u ovim okolnostima, a ti ćeš meni pomoći nakon rata. Znam da će sve nas Amerikanci i Rusi jednog dana pronaći i kazniti, ali ti ćeš im objasniti da sam te spasio", rekao je Schneider svom štićeniku.

Haft je odmah prebačen u "Kanadu" (tada simbol blagostanja, sigurnosti i visokog standarda), poseban dio logora u kojem su detaljno pregledavane osobne stvari novopridošlih Židova i prikupljano sve što je bilo od ikakve vrijednosti. Ovaj posao smatrao se povlasticom zato što je nacistima bilo itekako stalo da logoraši pažljivo, spretno i bez straha za vlastiti život pronalaze dijamante, zlatne dolare i britanske funte skrivene u odjeći.

Međutim Schneider je odlučio dočekati kraj rata dobro opskrbljen za bijeg, pa je Haftu naložio da pronađene dijamante ne predaje logorskoj upravi, nego sprema u posebnu staklenku. Nakon nekoliko tjedana Haftova rabota je otkrivena tijekom pretresa njegove barake. Netko ga je prokazao stražarima. Nacisti su ga pretukli gotovo do smrti i poslali u straffkommando, kažnjenički odred koji obavlja najteže poslove.

Nedjeljni mečevi protiv drugih logoraša

"Premještaj u straffkommando značio je smrt u roku od nekoliko dana, ali već sljedećeg jutra pojavio se Schneider. Izvukao me iz kolone za straffkomando i poslao u kamion za Jaworzno", objasnio je Haft.

Jaworzno je bio rudnik ugljena u kojem su radili logoraši iz 20-ak kilometara udaljenog Birkenaua. Radilo se golim rukama u primitivnim i opasnim uvjetima, ali sve je bilo bolje od života pod dimnjacima krematorija. Svakih nekoliko dana logoraši koji više nisu bili sposobni za rad odvoženi su u Birkenau na pogubljenje u plinskim komorama.

"Na moje iznenađenje, nakon dva tjedna u Jaworznom je osvanuo i Schneider. Odmah sam dobio privilegirani tretman, dobio sam lakši posao i bolju odjeću, nisam više morao gladovati. Bilo je tu dovoljno kruha i mesa, pa čak i čokolade i viskija. Brzo sam se oporavio i pomislio kako imam sreće", prisjeća se Haft.

Uskoro je shvatio čemu ima zahvaliti za povlašteni tretman. "Imam novi zadatak za tebe! Zabavljat ćeš mene i moje kolege časnike. Nedjeljom ćeš boksati protiv drugih logoraša. Borbe će trajati sve dok jedan od vas dvojice više ne bude mogao stajati na nogama", rekao mu je Schneider.
Haftu nije trebalo posebno objašnjavati što to znači, bio je vičan boksu i fizičkim obračunima još od djetinjstva.

Sljedeće nedjelje ispred objekata u kojima su boravili SS-ovski stražari osvanuo je improvizirani ring i oko njega nekoliko redova stolica. Schneider je točno u tri sata popodne poslao Hafta u ring, ali s druge strane nije stajao nimalo dostojan suparnik.

Poraženima nije bilo spasa

"Šokiralo me kad sam shvatio protiv koga ću boksati. Moj suparnik je jedva stajao na nogama, bio je to hodajući mrtvac, a strah u njegovim očima govorio mi je da u ovaj obračun nije ušao dobrovoljno", sjeća se Haft.

Okupljeni SS-ovci oduševljeno su navijali za Harryja. Zabavljao ih je prizor Židova koji se međusobno bore na život i smrt. Haft je brzo srušio nedoraslog i onemoćalog logoraša, ali mučnoj predstavi tu nije bio kraj. Te nedjelje morao je nokautirati još četvoricu svojih sunarodnjaka. Što je Haft bio brutalniji, to je njegova psihopatska publika bila zadovoljnija.

Poraženi su bez svijesti prebačeni u "bolnicu" u kojoj nisu primili nikakvu medicinsku pomoć. Ako se sami za dan-dva nisu uspjeli oporaviti i stati na noge, završili su u plinskim komorama. Tko nije mogao raditi, nije mu bilo života u Jaworznom.

Kroz desetak mjeseci Haft je pobijedio u 75 borbi i stekao reputaciju nepobjedivog borca. O njegovim se nedjeljnim nastupima pročulo i izvan logorskog sustava Auschwitz-Birkenau, a SS-ovci su mu čak nadjenuli i nadimak "Židovska životinja". Iako je njegova uloga omogućavala bolji tretman i preživljavanje ne samo njemu nego i njegovu bratu Peretzu, koji je također završio u Jaworznom, spoznaja da je poslao u smrt desetke svojih židovskih sunarodnjaka nagrizala je njegovo mentalno zdravlje.

Ben Foster kao Harry Haft

Haftove godine u njemačkim logorima, njegov odnos sa Schneiderom i "boksački" mečevi u Jaworznom zabilježeni su u HBO-ovom televizijskom filmu Preživjeli (The Survivor) iz 2021., redatelja Barryja Levinsona, dobitnika Oscara za film Kišni čovjek. Harryja Hafta glumi Ben Foster, a SS-ovskog natporučnika Billy Magnussen.

Treba reći i da Haft nije bio jedini koji je boksom osiguravao opstanak u njemačkim logorima smrti. Grčki Židov i balkanski prvak u srednjoj kategoriji Salamo Arouch također je morao boksati u Auschwitzu. Istu sudbinu u logorima prošli su poljski boksački reprezentativac Tadeusz Pietrzykowski te bivši svjetski prvak u muha kategoriji, tuniski Židov Victor Perez. Prva dvojica su preživjela, treći nije. O svoj trojici također su snimljeni filmovi.

Jednog dana Schneider je prišao Haftu i objasnio mu da sljedeći, 76. meč biti poseban. Za Haftove nastupe zainteresirala su se dvojica nacističkih generala. Izazivajući njegovu nepobjedivost, odlučili su mu suprotstaviti svog favorita - bivšeg aktivnog boksača, navodno predratnog prvaka Francuske u teškoj kategoriji, a tada relativno zdravog i snažnog zatvorenika jednog logora u okolici Berlina.

"Danas ćeš boksati samo jednom, i to bez ikakvih rukavica. Cijeli naš kamp kladio se na tebe, imaj na umu da će SS-ovski stražari izgubiti puno novca ako ne pobijediš u ovom meču", objasnio mu je Schneider.

Bolesna zabava za nacističke generale

Ova bolesna nacistička zabava izgledala je gotovo poput pravog boksačkog eventa. Točio se alkohol, sklapale oklade, dobro raspoloženi generali i drugi časnici sjedili su u prvom redu u društvu mladih djevojaka, a za glazbeni ugođaj bio je zadužen logoraški bend.

Haft je bio inferioran tijekom cijelog meča. Primao je više udaraca nego što ih je uspio zadati i petu rundu dočekao je krvava lica i ozbiljno ozlijeđen. Ipak, pokazalo se da je izdržljiviji i otporniji od svog suparnika. Nakon furiozne serije udaraca u petoj rundi francuski boksač ostao je nepomično ležati.

Dok je izlazio iz ringa, Harryju se činilo da kroz oduševljene povike SS-ovske publike čuje dva hica iz pištolja. Njegov je suparnik očito pogubljen na licu mjesta.

Bila je to posljednja kvaziboksačka predstava u kojoj je Haft bio prisiljen sudjelovati. Prvih dana siječnja 1945. sovjetska Crvena armija približila se južnoj Poljskoj i započela je evakuacija svih logora iz sustava Auschwitz-Birkenau.    

"Iz Jaworznog nas je oko 3200 krenulo na takozvani marš smrti koji je trajao tjednima. Bili smo gladni i promrzli. Tko nije mogao hodati, bio je ubijen. Stotine logoraša nisu stigle na odredište na današnjoj njemačko-češkoj granici", rekao je Haft.

Strašni prizori kanibalizma u Flossenbürgu

Preživjeli su nakon marša smješteni u koncentracijski logor Flossenbürg. Prema Haftovim riječima, tamo je proveo najstrašnije zatvoreničke trenutke. U logoru nije bilo posla, pa straža nije bila previše zainteresirana za preživljavanje zatvorenika, a već se osjećao i kaos zbog nadolazećeg sloma Njemačke.

"Logoraši su gubili razum od gladi i hladnoće. Posebno mučno bilo je noću u barakama. Svjedočili smo kako logoraši biraju najslabijeg među njima i zadave tog jadnika, a onda ga isijeku noževima i pojedu počevši od stražnjice. Iz straha smo moj brat Peretz i ja spavali na smjenu", prisjeća se Haft.

Srećom, nakon samo dva tjedna njegova skupina prebačena je u logor Gross-Rosen, na zapadu današnje Poljske. No ni tamo Haft nije dugo ostao. Uslijedile su selidbe po raznim logorima u Bavarskoj, od Amberga, preko Landsberga do Freisinga. Nigdje se nije zadržao dulje od tjedan dana.

"Nacisti više nisu znali što bi s nama. Kad sam čuo da nas šalju u Dachau, odlučio sam pobjeći. Pomislio sam da će nas putem pobiti. Bio je 28. ožujka 1945. kad sam s još jednim prijateljem napustio kolonu i potrčao prema šumi. Peretz je odlučio ostati."

Dok su dvojica logoraša trčala, SS-ovci su pucali prema njima i pogodili Haftova prijatelja. Shvativši da će ubrzo i sam biti uhvaćen, Haft je legao pod krvavo tijelo svog druga. Minutu kasnije dotrčali su stražari, ali su pomislili da su obojica mrtvi i vratili se u kolonu.

Hladnokrvna ubojstva njemačkih civila

Danima je gladan lutao šumom dok jednog jutra na rijeci Regen nije naišao na usamljenog njemačkog vojnika kako se kupa stojeći u vodi do pojasa. Odoru i oružje ostavio je na obali.

"Htio sam samo uzeti njegove stvari i pobjeći, ali on je potrčao za mnom, pa sam ga ustrijelio njegovom puškom. Potom sam zamotao glavu kako bih se prerušio u ranjenika i pošao prema izoliranim kućama i farmama. Nadao sam se da će me smatrati ranjenim vojnikom i da neće postavljati puno pitanja", govori Haft, koji je potom imao najmračniju epizodu svog života.

U prvoj kući na čija je vrata pokucao naišao je na stariji bračni par. Susretljivo su ga primili, nahranili i dopustili mu da prenoći u njihovu domu. Međutim ujutro su posumnjali u njegovu priču, shvatili su da uopće nije ranjen i da loše govori njemački. Haft je ustao od doručka i hladnokrvno ih oboje ustrijelio.

Ponovno je lutao šumama dok nije ostao bez hrane, a onda se odvažio prići još jednoj kući. Dočekala ga je sredovječna žena, kojoj je objasnio da je u borbi izgubio kontakt sa svojom postrojbom i da traži hranu.

"Ti nisi njemački vojnik, a nisi ni Nijemac", suprotstavila mu se domaćica. Haft je posegnuo za puškom i usmrtio ženu na kućnom pragu. Tražeći hranu po kuhinji, pronašao je 12-godišnjeg dječaka kako se skriva u ormaru. Nije mu naudio.

Slobodu je dočekao u Bavarskoj

"Ženu sam ustrijelio na licu mjesta, bez puno pitanja. Nisam smio dopustiti da alarmira žandarmeriju. Kao Židov bio bih smjesta ubijen", hladnokrvno je pola stoljeća kasnije komentirao Haft. U njegovoj biografiji ne spominju se druge žrtve, ali njegov sin Allan u kasnijim je medijskim istupima dao naslutiti da ih je bilo više.

Nastavio se kretati ruralnim područjima istočne Bavarske, okolicom gradova Straubing, Regensburg i Deggendorf. I dalje noseći Wehrmachtovu uniformu, 4. svibnja 1945. naišao je na američke vojnike koji su ga zarobili.

"Pokazao sam im tetovirani logoraški broj iz Auschwitza i crtao Davidovu zvijezdu u pijesku, ali nisu shvatili odakle dolazim. A ja nisam znao engleski. Konačno su pronašli nekog Židova s kojim sam se mogao sporazumjeti", opisao je Haft kraj svojih muka u Drugom svjetskom ratu.

Amerikanci su ga smjestili u konfisciranu zgradu u Straubingu. Dobio je pomoć Crvenog križa, a ubrzo je pronašao i brata Peretza, koji je preživio sve marševe smrti i na kraju bio oslobođen u Salzburgu. Na poticaj američkih vojnika stacioniranih u Straubingu, braća Haft počela su se baviti švercom cigareta i druge robe, kojih je u savezničkim okupacijskim snagama bilo u izobilju, a za kojima je u poratnim mjesecima u Njemačkoj, Poljskoj i Češkoj vladala potražnja.

Židovski izbjeglički prvak Europe

Do početka 1946. njihov biznis privukao je pažnju vojne policije i braća su jedva izbjegla uhićenje. Harry je iz Straubinga, gdje su ga do tada već svi poznavali kao momka koji može nabaviti ne samo američke cigarete nego i veselo žensko društvo, pobjegao u Deggendorf i ishodio dokumente s novim identitetom.

Tada je odlučio napustiti Europu i započeti novi život u Americi. Kontaktirao je svog ujaka Samuela u New Jerseyju i zatražio njegovu pomoć. Sa samo sedam razreda osnovne škole i bez znanja engleskog jezika nije mogao očekivati neku prosperitetnu budućnost, odlučio je egzistenciju potražiti u onome što ga je održalo na životu u Jaworznom – boksu.

Do njega je došao glas da američka vojska u Münchenu organizira boksačko prvenstvo Europe za židovske izbjeglice. Odmah je shvatio da je to njegova prilika. Sve suparnike pobijedio je nokautom i iz ruku američkog generala Luciusa Claya, kasnije poznatog po uspješnoj opskrbi Zapadnog Berlina tijekom sovjetske blokade, dobio trofej za "najboljeg pojedinca židovskog boksačkog prvenstva 1947. godine".

U travnju 1948. godine Haft je stigao u Sjedinjene Američke Države. Na nezadovoljstvo svog ujaka, koji je boks smatrao nečasnim zbog upliva organiziranog kriminala, u lipnju je počeo trenirati u njujorškim dvoranama. Nadao se da će boksom osigurati egzistenciju, a vjerovao je i da će ga kroz tekstove u novinama prepoznati članovi obitelji o kojima nije imao nikakvih informacija otkako je godinama ranije odveden u logore.

U prvom profesionalnom meču zaradio 70 dolara

Međutim, ujak je bio u pravu. Mafija je 40-ih i 50-ih godina uvelike kontrolirala profesionalni boks u SAD-u i ubrzo se Haftu javio zloglasni Frank Palermo zvani Blinky. Zajedno sa svojim partnerima iz organiziranog kriminala, Blinky je dogovarao i namještao mečeve na američkoj istočnoj obali i ponudio se Haftu za menadžera.

Harry ga je odbio i umjesto Palerma prišao manje probitačnom menadžeru. Bila je to pogreška, jer mafija ga ionako neće ostaviti na miru, a njegova se karijera neće razvijati u željenom smjeru.

Prvi profesionalni meč Haft je imao 6. kolovoza 1948. u New Yorku. U drugoj rundi nokautirao je nedoraslog suparnika koji prije toga u devet mečeva nijednom nije pobijedio. Zaradio je 70 dolara (oko 1000 dolara u današnjoj kupovnoj moći).

"U mojim najboljim danima smatrali su me trećim najperspektivnijim poluteškašem u Americi. Među teškaše sam ušao silom prilika, zbog novca. U ringu sam bio lakši od njih i po 10 kilograma. Nisam si mogao priuštiti da budem izbirljiv", ispričao je Haft.

Boksajući u New Yorku i okolici, Haft je do kraja 1948. postigao 10 pobjeda zaredom u teškoj i poluteškoj kategoriji, od toga pet nokautima. No uglavnom se radilo o neiskusnim i neafirmiranim suparnicima. Čim je krenuo na višu razinu, pojavili su se problemi. U 11. profesionalnom meču, u siječnju 1949. godine, izgubio je na bodove od iskusnog Irca Pata O'Connora.  

Iako je trenirao u najpoznatijim njujorškim dvoranama, poput Stillman'sa i Gleason'sa, i sparirao s jednim od najboljih svjetskih teškaša 50-ih godina Rolandom La Starzom, Harry je stagnirao zato što njegov menadžer nije mogao platiti vrhunske trenere. Tek povremeno bi mu se posvetili slavni treneri kao što su Cus D'Amato (desetljećima kasnije trener i mentor Mikea Tysona), Whitey Bimstein i Charley Goldman, poljski Židov koji je do svjetske titule doveo Rockyja Marciana.

Zaredali se porazi protiv iskusnih boksača

Zaredali su se porazi jer se Harry nije mogao ravnopravno nositi s iskusnim boksačima koji su iza sebe imali 50-ak i više mečeva. Budući da nije bio previše uspješan, često se morao zaduživati u kriminalnom podzemlju. Alan Scott Haft u očevoj biografiji opisuje kako je jednom prilikom uzeo 100 dolara pozajmice od moćnog mafijaša Meyera Lanskog, partnera Luckyja Luciana i Bugsyja Siegela. No, kad je Lansky, također poljski Židov, shvatio da su sunarodnjaci, oprostio mu je dug.

Vrhunac njegove dvogodišnje karijere bio je spomenuti meč u srpnju 1949. godine pred 1655 gledatelja u Providenceu protiv Rockyja Marciana, koji će tri godine kasnije postati svjetski prvak u teškoj kategoriji. Marciano je tada imao 17 pobjeda zaredom i očekivalo se da će postati veliki šampion. Zanimljivo, u pripremama za ovu borbu Haftu je pomagao Charley Goldman (u filmu Preživjeli glumi ga Danny DeVito), koji je zapravo bio Marcianov dugogodišnji trener i u Providenceu je stajao na suprotnoj strani ringa.

Prijetnju da mora odglumiti nokaut već u prvoj rundi vjerojatno mu je uputio Raymond Patriarca, američki mafijaš talijanskog podrijetla koji je kontrolirao ilegalno klađenje na sjeveroistoku SAD-a. Sve ukazuje da Marciano i njegov stožer uopće nisu bili svjesni pritiska na Hafta, jer je budući svjetski prvak bio dovoljno opasan udarač da pobijedi i bez pomoći organiziranog kriminala.  

Tada 24-godišnji Haft, noseći ljubičaste Everlastove hlačice s ušivenom Davidovom zvijezdom, izdržao je do treće runde, kada ga je Marciano serijom udaraca srušio. Bio je to njegov sedmi poraz u 19 mečeva.

"Nijednom nije ustuknuo pred Marcianovom desnicom"

"Publika je toplo pozdravila Hafta dok je izlazio iz ringa jer je pružio dostojan otpor nadmoćnom suparniku. Nijednom nije ustuknuo pred Marcianovom desnicom, a više puta je ušao u ravnopravnu i beskompromisnu razmjenu udaraca", pisao je o meču Providence Journal. 

Ostalo je nedorečeno je li Haft izgubio u poštenoj borbi dajući sve od sebe ili ipak nije poduzeo sve da pobijedi. U razgovorima sa svojim sinom Alanom Scottom ostao je nedorečen i pomalo tajnovit. U svakom slučaju, Harry nikad više nije ušao u ring: "Nisam htio imati više ništa s boksom. Odlučio sam završiti karijeru."

Unajmio je sobu u New Yorku i uskoro upoznao židovsku djevojku Miriam Wofsoniker; vjenčali su se u studenom 1949. i kasnije dobili dva sina i kćer. Često je mijenjao poslove, ali krenulo mu je nakon što je otvorio štand s voćem i povrćem. Do odlaska u mirovinu imao je nekoliko trgovina u New Yorku. Umro je na Floridi 2007. godine.

O sudbini SS-ovskog natporučnika Dietricha Schneidera, kojem to možda i nije bilo pravo ime, ne zna se ništa. Haft ga je izgubio iz vida tijekom marša iz Jaworznog u siječnju 1945. godine, ali nikad nije s gorčinom govorio o njemu, smatrajući da bez njegove pomoći ne bi preživio Birkenau.

Ni Haftova obitelj nije bila puno bolje sreće. Njegova braća Aria i Machel nestali su bez traga tijekom rata, treći brat Birach postao je pukovnik Crvene armije i poginuo je tijekom bitke za Berlin potkraj travnja 1945. Majka Hynda i sestre Brandel i Rifka sa svojim su obiteljima ubijene u plinskim komorama nacističkog logora smrti Treblinka u istočnoj Poljskoj. Preživjeli su jedino već spomenuti brat Peretz (koji se pridružio Harryju u Americi) i najstarija sestra Rosa, koja je još ranih 30-ih godina s oženjenim muškarcem pobjegla u Sovjetski Savez i potom prekinula kontakt s obitelji.

Sam Harry Haft nikad se nije oslobodio trauma Holokausta, mentalnih i emocionalnih posljedica mečeva na život i smrt iz Auschwitza i strašnih iskustava drugih logora. Do kraja života budio se uz noćne more i miris spaljenog ljudskog mesa.

Psihotične epizode i ispadi bijesa prema obitelji

Teško se nosio s krivnjom zbog onoga što je morao učiniti, ali i podnijeti da bi preživio; izjedalo ga je što nije mogao učiniti ništa da spasi svoju braću, sestre i majke od strašne sudbine. Sve što je obilježilo njegovo djetinjstvo - obitelj, prijatelji, šira zajednica i kultura kojoj je pripadao - uništeno je u Drugom svjetskom ratu. Procjenjuje se da je samo 300-tinjak Židova iz Belchatowa na životu dočekalo kraj rata. Malotko od njih je ostao u Poljskoj.

Haft nikako nije uspijevao pronaći utjehu i unutarnji mir. Patio je od nedijagnosticiranog PTSP-a. Često je imao psihotične epizode i ispade bijesa prema svojoj obitelji. Tukao je svoje sinove zbog beznačajnih incidenata i tinejdžerskih nestašluka, verbalno vrijeđao suprugu i neprestano prijetio samoubojstvom. Kad se njegova kći Helene odlučila udati za nežidova, šakama je porazbijao prozore na svojoj kući.

"Nije mogao pobjeći od sjećanja na Auschwitz. Njegove borbe trajale su cijeli život, a usput je postao obiteljski nasilnik", rekao je o svome ocu Alan Scott.

Nekoliko mjeseci prije smrti 2007. godine, jedan je novinar pitao Harryja žali li zbog bilo čega. "Žalim za životima koji su prošli kroz ove ruke", odgovorio je Haft.