UOČI početka u nedjelju završenog Europskog rukometnog prvenstva u Hrvatskog gotovo svi stručnjaci tvrdili su da nas čeka možda najbolje, najuzbudljivije i najkvalitetnije rukometno natjecanje u povijesti. Nakon nešto više od dva tjedna, nakon što su kolektivna i individualna priznanja podijeljena, nakon što smo dobili novog prvaka Europe, bez ikakve dvojbe možemo reći da je ovaj turnir opravdao očekivanja. 

 

 

Teško je reći je li ovo prvenstvo bilo ljepotom igre najbolje u povijesti, rukomet je strašno evoluirao, dramatično se ubrzao, promijenila su se i neka pravila i teško je uspoređivati ere. Brzina igre danas diktira taktiku, obrane više nisu kompaktne kao nekad, a upravo zbog strahovite brzine tranzicije broj tehničkih pogrešaka drastično se povećao i dosta momčadi ovisi o inspiraciji i kvaliteti vratara.

 

 

Šterbik je donio zlato dosadnoj i predvidljivoj Španjolskoj, a Palicka i Appelgren odveli su prosječnu Švedsku do finala. Nekad, ne tako davno, bilo je normalno vidjeti igrače koji su igrali samo napad. Kad bi njihova momčad dobila napad, ušli bi s klupe u igru, svi u dvorani ili pred malim ekranima znali su da će na te igrače ići zadnji pas. Tako bi i bilo, oni bi šutirali i odmah bi se vratili na klupu, a umjesto njih u igru bi ušao specijalist za obranu. Danas je takvih ''Saračevića'' u modernom rukometu sve manje, oni su izumrla vrsta i svaka vrhunska momčad teži da ima što više ''Metličića'', polivalentnih igrača koji podjednako dobro mogu igrati u oba pravca i tako svih 60 minuta. 

 

Gledajući osvajače medalje i način na koji su došli do postolja, teško se složiti da smo u Hrvatskoj u ova dva tjedna gledali vrhunac rukometa, štoviše, mnogi su spremni tvrditi da je finale između Španjolske i Švedske kvalitetom bilo najslabije u povijesti europskih prvenstava. Čak i ta Francuska, najdominantnija rukometna sila u povijesti, na ovaj turnir došla je osakaćena, lišena pet prvih izbora na poziciji lijevog beka i bez Ludovica Fabregasa, najpotentnijeg kružnog napadača na svijetu. Ipak, i takva pokazala je najviše i da nije bilo valjda najgoreg poluvremena (prvog protiv Španjolske u polufinalu) u novijoj povijesti francuskog rukometa, Les Expertsi sigurno bi došli do svog petog europskog zlata.

 

 

Bio je ovo čudan turnir, a čudnovatost je vrhunac imala u finalu. Šveđani su u prvih 30 minuta posve nadigrali Španjolce. Diktirali su ritam, cijelo vrijeme vodili dva-tri razlike i izgledalo je da će jedna od najvećih rukometnih dinastija doći do svog petog europskog zlata, prvog nakon 16 godina. U drugom poluvremenu gledali smo sasvim drugu utakmicu. Švedi su prestali igrati, Alex Dušebajev, sin starog Talanta, preuzeo je konce igre u svoje ruke, na vrata Furije stao je 38-godišnji Arpad Šterbik i do kraja utakmice svjedočili smo iživljavanju jedne momčadi nad drugom.

 

Kako smo rekli, čudan turnir s još čudnijim završetkom, ali kao nikad prije zanimljiv i izjednačen. Od početka su se nizali nestvarni, neobični i senzacionalni rezultati. Švedska, finalist turnira, prvenstvo je otvorila porazom od Islanda, zatim je jedva pobijedila očajnu Srbiju, a onda je pregazila Hrvatsku i s maksimalna četiri boda otišla u četvrtfinalnu grupu. Zato, jer je Srbija pobijedila Island. U nastavku turnira Šveđane su razbili i Francuzi i Norvežani, a sa samo jednom pobjedom, onom protiv Bjelorusije, Švedi su se ugurali među četiri, a zatim su u drami protiv Danaca došli i do finala.

 

Prvak Španjolska je također igrala toplo-hladno. Razbila je Češku sa 17 razlike, izgubila je od Danske, da bi u četvrtfinalnoj skupini bila ponižena od Slovenije. I takva Furija je na kraju osvojila zlato. Što tek reći u slovenskoj avanturi u Hrvatskoj ili o Česima, koji su najprije izgubili 17 razlike od Španjolske, da bi potom šokirali Dance, a onda razbili Mađare, kojima je rukomet dekretom Viktora Orbana sport od posebne državne važnosti.

Da nikad nismo gledali izjednačenije i zanimljivije prvenstvo dokazuje i činjenica da je uoči posljednjeg kola četvrtfinalnih skupina čak sedam momčadi imalo realne izglede za polufinale, a samo su Francuzi kolo prije kraja osigurali nastup među četiri najbolja. 

 

 

Ovo prvenstvo pokazalo je da je rukomet strašno napredovao, da nikad nije bio konkurentniji te da desetak reprezentacija ravnopravno pretendira na odličja.

 

U ovih nešto više od dva tjedna bilo je nekoliko slika koje bismo mogli izdvojiti kao razglednice po kojima ćemo pamtiti Euro. Bilo je tu svega. Od prekrasne atmosfere u Spaladium Areni, preko slikovitih i ekscentričnih ispada Veselina Vujovića, do nevjerojatne priče o Arpadu Šterbiku, vjerojatno najboljem vrataru svih vremena, koji je pozvan u zadnji trenutak, u Zagreb je došao par sati prije polufinala protiv Francuske, da bi najprije ''ubio'' svjetske prvake, a onda i Šveđane u finalu. 

 

 

Zaista puno zanimljivih priča, sjajnih detalja s pričom koje zaslužuju biti ispričane. No, ako bih se morao odlučiti izdvojiti jednu, onda bi to bila ona o Michaelu Guigou. 

 

U utakmici za broncu protiv Danske u prvom poluvremenu nije igrao ni minute. U nastavku Didier Dinart dao mu je priliku, a 36-godišnje krilo Montpelliera svom bivšem suigraču, a danas izborniku, povjerenje je vratilo na najbolji mogući način. Francuska je cijelo vrijeme vodila tri-četiri razlike. 15 minuta prije kraja upali su u crnu rupu, nekoliko napada u nizu nisu imali ideje što i kako, a Danci su došli na samo dva gola minusa i ukrali su jednu loptu. U kontru je krenuo Rasmus Lauge, najbolji danski igrač na ovom turniru, i taman prije nego li će skočiti i zabiti gol s kojim bi se Skandinavci vratili sasvim u utakmicu, ostao je bez lopte, a istu mu je ukrao Michael Guigou. Mika, kako mu tepaju suigrači i navijači, s posve drugog kraja terena trčao je za devet godina mlađim Dancem, iznenadio ga kao amatera i pokrenuo akciju s kojom je Francuska otišla na plus tri. Danci se više nisu znali vratiti (zapravo jesu, ali tu su im priliku ukrali rumunjski suci, no to je neka druga priča), a Michael Guigou pokazao je zašto je i s 36 godina toliko važan najboljoj rukometnoj družini svijeta. 

 

 

U povijesti rukometa, onog reprezentativnog, trofejniji od Mike samo su veliki Titi Omeyer i Nikola Karabatić. Michael Guigou za reprezentaciju Francuske debitirao je u srpnju 2002., a žetvu medalja započeo je na SP-u u Tunisu 2005. kad je osvojio broncu. Od tada do danas osvojio je sve što se osvojiti dalo i to sve puta nekoliko. Četiri je puta bio prvak svijeta, a ima i tu broncu iz Tunisa (istu kolekciju medalja ima i Nikola Karabatić, samo što Nikola ima više naslova klupskog prvaka Europe). Tri puta bio je prvak Europe, a ima i broncu iz Hrvatske. Dva je puta osvojio olimpijsko zlato, a ima i srebro iz Rija. Od Eura 2006. u Švicarskoj, kad je započela zastrašujuća dominacija Francuske, samo tri igrača igrala su i sad u Hrvatskoj. Nikola Karabatić, Luc Abalo i on, Michael Guigou. No, dok su Nikola i ''čovjek od gume'' Abalo itekako znali naplatiti svoju popularnost (barem kad pričamo u rukometnim okvirima), Mika je uvijek bio tihi, samozatajni lik iz sjene. Van parketa ''sramežljiv i pun straha'', kako ga je opisao Patrice Canayer, rukometni Guy Roux, čovjek koji je na klupi Montpelliera od 1994. te trener koji je Guigoua vodio kroz cijelu njegovu karijeru.

 

Mika se rodio 28. siječnja 1982. u Aptu, a rukomet mu se nije dogodio slučajno. Nikako. Bio mu je suđen. 

 

''Gotovo da je rođen u teretani'', kroz smijeh je pričala Christine Maillet, majka ponajboljeg lijevog krila u povijesti.

 

''Uvijek sam obožavala rukomet. Igrali smo ga ja i Michaelov tata. Kad sam zatrudnjela, morala sam prestati igrati, ali ostala sam u rukometu kao trenerica ženske sekcije Pays d'Apta. Igrali smo prijateljsku utakmicu protiv Carpentrasa, a usred utakmice puknuo mi je vodenjak. Djevojke su me odvele u bolnicu u Aptu, a čim sam izašla, otišla sam s Mikom u ruci na utakmicu u kojoj je igrao njegov tata'', kazala je Maillet za francuski portal madeinhand.fr.

 

Premda malen stasom, Guigou je od malih nogu pokazivao da mu je rukomet upisan u genski kod i da ga je igrao i razumio puno bolje od svojih vršnjaka. Imao je 17 godina kad ga je Patrice Canayer pozvao da se pridruži najboljem klubu u Francuskoj, Montpellieru. 

 

''U tom smo vrijeme tražili visoke i snažne igrače. Michael nije bio profil igrača koji mi je tada trebao, no kad sam vidio kakve motoričke sposobnosti ima i koliko dobro čita igru, zaljubio sam se u tog dječaka. Bila je to ljubav na prvi pogled. Možda ću sad zvučati prepotentno, ali već tada znao sam da je pred tim malenim i slabašnim dječakom fantastična karijera'', za isti portal prisjetio se Canayer, pa je dodao:

 

 

''Kvaliteta i talent koji mu je bio urođen omogućili su mu da se odmah nametne. Sjajna stvar bila je, eto, da je tada za nas igrao Andrej Golić, fantastičan rukometaš, od kojeg je Mika puno naučio. Ako pogledate, obojica su mogli podjednako dobro igrati i lijevo krilo i srednjeg, a obojica su i među najboljim izvođačima sedmeraca u povijesti. Michael je bio tih, nikad puno nije pričao, no bio je izrazito inteligentan igrač. Svoju je pamet koristio da pronađe tehnike kako se suprotstaviti fizički nadmoćnijim igračima. I u tome je redovito uspijevao.''

 

Za Francusku je Guigou zabio skoro 900 golova. ''Tihi ubojica'' redovito je bio koban i za Hrvatsku. U finalu 2009. zatrpao nas je s 10 golova. Od 24 francuska gola Guigou je zabio 10! Sedmerce je izvodio 7 od 7.

 

''Sjećam se da je jednom, još kao klinac, trčao u kontru, ali umjesto da sam zabije gol, pričekao je suigrača i njemu je dodao loptu da ovaj poentira. Kasnije sam ga pitala zašto je to napravio. Samo je mi je kratko odgovorio:

 

'Ali mama, samo on nije zabio gol u cijeloj momčadi', priča Mikina majka, a Patrice Canayer dodaje: 

 

"Michael je igrač koji je našao pravu ravnotežu između individualnog i kolektivnog izraza. Profesionalizam vas gura sve više i više prema individualnom izražavanju, a za neke to nije uvijek dobra stvar. Na tom testu Michael nikad nije podbacio i zato je napravio ovakvu karijeru."

 

Ipak, ono što Guigoua izdvaja i što njegovu sportsku, ali i životnu priču čini toliko posebnom, činjenica je da je cijelu karijeru ostao vjeran samo jednom klubu – Montpellieru. Od 1999. kad ga je Canayer doveo u klub, Mika je u najtrofejnijem francuskom klubu već skoro 20 godina. Tijekom godina tražili su ga svi rukometni velikani, ali nikad ga nisu uspjeli nagovoriti. Super bogati PSG koji nije štedio da stvori rukometni 'dream team' godinama ga je vabio. Nudio mu ''brda i doline'', obećavao svašta. Prije tri godine transfer je bio izgledan. Čak je i ugledni Handball Planet objavio vijest da Guigou nakon 17 godina napušta Montpellier i prelazi u klub iz metropole.

 

 

Na koncu, ništa nije bilo od svega, Mika je odbio arapske milijune i Parižani su se morali zadovoljiti sjajnim lijevim krilom njemačke reprezentacije Uweom Gensheimerom. S Montpellierom je Guigou osvojio bezbroj domaćih trofeja, bio je 2003. prvak Europe (jedini naslov europskog prvaka za neki francuski klub), a čak je i danas nakon 13 odigranih kola tamošnjeg prvenstva vodeći sa šest bodova prednosti ispred PSG-a.

 

U rukometu, gdje primanja igrača i visina transfera ni izbliza nisu kao u nogometu, odluka Michaela Guigoua je tim više nevjerojatna. Transfer u Barcelonu, Kiel, Veszprem, Vardar ili na koncu PSG, riješio bi mu egzistenciju do kraja života. No, za Miku novac nikad nije bio presudan.

 

 

''Možda je sve pitanje kućnog odgoja i karaktera. Na početku karijere sigurno da su mi planovi bili drugačiji. U inozemstvu su primanja rukometaša bila od tri do pet puta veća nego u Francuskoj. Međutim, tijekom vremena shvatio sam da ne postoji novac koji bi mi mogao nadomjestiti životnu sreću. Prije svega, imamo odličnu momčad, uvijek smo je imali, igram u jakoj ligi, a godine nastupanja u dresu Montpelliera ponudile su mi priliku za igranje u najboljoj momčadi svijeta – Francuskoj. Ako tome pridodam da sam ovdje pronašao idealan balans između privatnog i profesionalnog života, mislim da sam imao sreću da cijeli život igram u Montpellieru'', objasnio je puno toga Guigou.

 

Lani, kad se Francesco Totti opraštao od nogometa, cijeli se nogometni svijet s razlogom naklonio Princu Rima. U današnje vrijeme kad je vrhunski sport postao biznis, a milijuni eura jači su adut od bilo kakvih emocija, ljudi poput Tottija ili Guigoua svedeni su na nivo statističke pogreške, na izolirane incidente, i zbog toga su toliko dragocjeni. Jer su dokaz da nije sve otišlo k vragu i da u sportu, onom vrhunskom, postoji nešto što je i dalje iznad novca – ljubav prema voljenom klubu.

 

Michael Guigou oproštaj od rukometa najavio je nakon Igara u Tokiju 2020. Kad se to dogodi, ova rukometna legenda zaslužila je da joj se nakloni cijeli sportski, ne samo rukometni svijet. Ako je Francesco Totti uspio natjerati čak i lazijale da prošle godine puste pokoju suzu, Mika Guigou zavrijedio je barem spomenik u svom Montpellieru.