ISTOK KRANJČEVIĆEVE tog proljeća bio je kombinacija likova iz "Tko pjeva zlo ne misli", Fellinijevih filmova, ali i onih iz "Leta iznad kukavičjeg gnijezda". Svi oni koji su se tamo motali svake druge subote bili su savršeno društvo da tamo zajednički uživamo u novoj Zagrebovoj golijadi.

Opila nas je ekipa neponovljivih likova koja je run n' gun nogometom senzacionalno išla prema naslovu 

Nije me tamo, kao uostalom ni sve te trešnjevačke kibice, fanatike kvartovskog kluba i zgubidane željne zafrkancije privlačio samo besplatan upad na stajanje Zagrebovog stadiona. Svi mi tamo smo dolazili prije svega zbog momčadi neponovljivih likova, koja je run n' gun nogometom "za gol više" senzacionalno išla prema naslovu prvaka HNL-a. 

Na današnji dan 2002. Zagreb je pred nama s istoka Kranjčevićeve odigrao 1:1 protiv Kamen Ingrada u zadnjem kolu prvenstva i počela je velika i zaslužena fešta prvog i do Rijeke 2017. jedinog prvaka Hrvatske koji nije bio Hajduk ili Dinamo. 

Kakva je to momčad bila!

Kakva je to momčad bila. Pogledajte samo ova imena, prilikom izgovaranja kojih se svaki ljubitelj HNL-a instinktivno ustaje u stav mirno: Vladimir Vasilj, Ivica Pirić, Goran Stavrevski, Vedran Ješe, Damir Milinović, Joso Bulat, Dalibor Poldrugač, Frane Ćaćić, Ibrahim Duro, Hrvoje Štrok, Admir Hasančić, Antonio Franja, Ivica Olić, Petar Krpan i Zlatko Kranjčar.

Ne, nismo naredali najveće legende u povijesti HNL-a vodeći se samo njihovim legendarnim statusom i zanemarujući klupsku pripadnost. Ovo je doista bila momčad Zagreba 2001./2002. i to u punom smislu riječi. Neponovljiva klapa zajebanata, šarmera i španera. Ponašali su se kao da su na malonogometnom turniru što se igra za ćevape i pivo.

De Jong, Tadić i Van de Beek nemaju šanse, a da o karizmi ne govorimo, pokraj Franje, Štroka, Hasančića i OIića

Ma kakav Ajax danas ili Barcelona prije deset godina. Pored šarma Admira Hasančića, vica Ibrahima Dure, karizme Hrvoja Štroka, driblerskih trikova Antonija Franje ili realizatorskih sposobnosti Ivice Olića, svi oni su tek roboti iz Cruyffovih laboratorija. 

Igrajući se nogometa razvalili su konkurenciju u HNL-u te sezone. Aktualnog prvaka Hajduka pobijedili su oba puta, s Dinamom remizirali na Maksimiru, dok su domaćom pobjedom nad starijim bratom koji se prema Zagrebu odnosio maćehinski tri kola prije kraja barem na jedno ljeto postali prvi klub u gradu, a samim tim i u državi.

Kaznena ekspedicija zajebanata, španera i šarmera iz Kranjčevićeve trpala je na Maksimiru i Poljudu

Bilo je to era kada se broj klubova i način igranja HNL-a mijenjao svake sezone, a Zagrebu s ovakvim napadačkim arsenalom savršeno je legla nebulozna odluka da u prvoj ligi tada igra čak 16 klubova. To što ih je bar pola bilo nižerazredne kvalitete, Zagrebovi jurišnici iskoristili su da zabiju 2,36 gola po utakmici, ukupno 71 zgoditak.

Ali kaznena ekspedicija iz Kranjčevićeve trpala je i velikane i to na njihovim terenima: 3:3 kod Dinama, 2:0 kod Hajduka. 6:1 kod Osijeka.... Iako je Zagreb igrao ultraofenzivno, nije zanemarivao ni obranu, pa je osim što je zabio najviše, primio najmanje, tek 24 gola. 

Sjećate li se čarobnog Zagrebovog proljeća 2002., kada je vječno vremešni, ali neumorni sprinter bio 22-godišnjak?
 
Jedan igrač tog Zagreba ipak zaslužuje poseban pasus. Teško je i zamisliti da je Ivica Olić jednom davno bio 22-godišnjak, jer iako smo ga tada već naveliko gledali uživo, čini nam se da je oduvijek vremešni i prekaljeni, ali neumorni sprinter i fajter koji se ne da godinama i izraubanosti. Ali davne 2002. Olić je bio u cvijetu mladosti i upravo je odigrao sezonu dotadašnje karijere za Zagreb. U Zagrebovoj tituli sudjelovao je s 21 golom i s obzirom na to da su Šuker i Bokšić bili na kraju karijera, znalo se da ga Mirko Jozić mora pozvati za SP u Japanu i da poziv neće biti samo nagradni. Kao i što se znalo da će ga mutni likovi iz hrvatskog nogometnog polusvijeta odvesti iz Zagreba.

Ali ovo je ionako bajka, pa pustimo po strani mariće, mamiće, sinovčiće i mediće. Vratimo se likovima na tribinama Kranjčevićeve, jednako neponovljivima kao što su bili i oni na terenu. Zagreb na početku sezone nije na tribinama zanimao nikoga od padobranaca poput mene. Svi mi Zagrebovi "glory hunteri" smo se njegovim u najboljem slučaju sredovječnim fanaticima s istoka priključili kasnije, nakon što se vidjelo da Zagreb do kraja ne namjerava prepustiti mjesto koje je uzeo nakon trećeg kola. Ali, ponavljam, nije bilo bitno što je Zagreb prvi, nego što igra "3-3-4" i što to s istoka Kranjče gledaju i komentiraju nezaboravni tipovi.

Na tribinama Kranjčevićeve tog su proljeća bili ništa manje neponovljivi likovi od onih na terenu

Poput onog koji je svaku utakmicu kada bi neki Zagrebov gost primio tri gola, a to je bilo... pa, svaku utakmicu, neprestano urlao protivničkom golmanu i to tako da bi dotrčao što bliže njemu: "Hoćeš Cicu, dobio si tricu!" Ili vremešnog lika u trenirci koji je sastav Zagreba na svakom meču zapisivao u bilježnicu, pa zatim njih par koji su ovu generaciju Zagreba stalno uspoređivali s Wachom, Smolekom, Močibobom i Kujom Antolićem. Slušati sve ovo zavaljen na golom betonu istoka Kranjčevićeve i gledati Franju, Hasančića i Olića na terenu, za mene su najljepše zagrebačke nogometne uspomene.

Ali već tada smo, iako svjesni da sudjelujemo u stvaranju povijesti, bili svjesni da će se bajka brzo prekinuti, a ovo Zagrebova šampionska sezona ostati incident u ustaljenom poretku HNL-a. Tako je i bilo.

Zagreb na obljetnicu najvećeg uspjeha u povijesti više nema budućnosti, ali uvijek ćemo se sjećati 2002. 

Najšarmantnija momčad u povijesti hrvatskog prvenstva raspala se prije nego što se njenim igračima isprala bijela boja koju su nanijeli na kosu u slavlju povodom naslova. U pretkolu Lige prvaka Zagreb je ispao zbog gola u gostima protiv mađarskog ZTE-a. Gola koji je Zagreb primio iz penala minutu prije kraja i tako ostao bez utakmica s Manchester Unitedom.

Ali to nije najgore i najvažnije bez čega je ostao. Na 17. obljetnicu najvećeg uspjeha u povijesti, Zagreb više nema budućnosti. Protjeran je iz svoje Kranjčevićeve i ispada iz treće lige. Ostaju tek uspomene na proljeće 2002. na istoku Kranjčevićeve, uživanje u slušanju onoga što lupaju nezaboravni likovi s tribina i gledanju nezaboravnih likova na terenu.