NAJOPASNIJA motociklistička utrka na svijetu Isle of Man TT ove je godine bila specifična po dva detalja. Tek drugi put od 1937. godine, a prvi nakon 1982. godine, na njoj nitko nije poginuo i povećao crnu listu od 269 žrtava u 113 godina dugoj povijesti. Osim toga, tek drugi put ikad, a prvi nakon Emila Mokrovčaka 1997., na njoj je nastupio Hrvat - 28-godišnji Zagrepčanin Loris Majcan.

Ne samo da se Majcan sretno vratio kući nego je završio obje utrke, na 43. i 34. mjestu među 60 natjecatelja u kategoriji SuperSport do 600cc, što mu je donijelo nagradu za najboljeg debitanta i dalo mu dodatni poticaj da iduće godine, kad postane prvi Hrvat koji je na najluđoj svjetskoj utrci nastupio dvaput, bude još bolji.

Po povratku u svoju Dubravu prijatelji i kolege organizirali su mu doček, a od cijele se avanture oporavljao dobra dva dana, prespavavši 18 sati u komadu. Nakon što su mu se slegnuli dojmovi, za Index je ispričao iskustva s opasne ceste na otočiću između Velike Britanije i Irske.

Kakvi su dojmovi i iskustva u odnosu na očekivanja?

Za prvu godinu sam jako zadovoljan. To je manifestacija za koju ne možeš trenirati. Na drugim stazama možeš platiti korištenje i trenirati mjesec dana, ali ova cesta je žila kucavica cijelog otoka i nije otvorena za nas. Lani sam se želio kvalificirati samo da dobijem priliku uživo isprobati stazu.

Neki ljudi tamo voze po 10, 20 godina, znaju svaki kut staze dugačke skoro 61 kilometar. Meni fali "track timea", imao sam samo 12 krugova, to je nekih 600-700 kilometara, a drugi vozači su prošli tisuće, desetke tisuća...

Zato sam za prvu godinu najviše zadovoljan pripremom. Nisam morao toliko učiti stazu jer sam puno vremena prije utrke potrošio na gledanje videa, učenje zavoja, svaki dan prije spavanja. Kad samo došao tamo, samo sam se morao naviknuti na brzinu, grabe na cesti, na vožnju uživo.

Zato je prošlo dosta dobro, nisam bio nervozan niti me bilo strah, shvatio sam ovu utrku kao bilo koju drugu. Fizički sam bio jako dobro spreman i odradio na vrhunskom nivou. Svi mi kažu da sam bio jako dobar, dobio sam nagradu, svi su mi čestitali, tako da je ovo dobar temelj.

Sljedeći korak je otići ponovno i biti malo bolji, nastupiti i u najjačoj utrci do 1000cc, svake godine biti sve bolji i za četiri, pet godina biti među najboljih 10, 15. Naravno, svakom je cilj pobijediti, držim se onoga da je drugoplasirani samo najbolji gubitnik, ali dugoročni plan je samo svake godine dolaziti i biti sve bolji.

Je li vas išta na stazi iznenadilo?

Unaprijed naučiš stazu, kad lijevo, kad desno, a prvi put sam je prošao u veljači, kad sam bio na sastanku, na ispitu da vide koliko poznajem stazu. Tada sam zapravo mogao vidjeti kakve su ondulacije, nagibi, grabe, gdje cesta visi...

Tek kad sam probao prvi krug na motoru, mogao sam se početi prilagođavati, i to je bio najveći izazov, naviknuti se na grbave dijelove na kojima ti se motor otima iz ruku dok ideš preko 250 km/h.

Ima jako zahtjevnih dijelova koje moraš svladati, ali svakim krugom bio sam sve bolji, iz kruga u krug napredovao sam i to su svi pohvalili. Zadnji krug mi je bio najbrži, a da nije bilo tehničkih kvarova, bio bih još bolji.

O kakvim se kvarovima radilo?

Vozio sam sa standardnom mašinom iz dućana, samo su dodani trkaći auspuh i elektronika, imao sam 10-15 konjskih snaga nedostatka u odnosu na druge, i to sam osjetio. Ali mašina nije izdržala, imala je tehnički kvar i morali smo sve mijenjati, izvaditi je i staviti drugu.

Koliko je bilo debitanata i koliko vam znači priznanje da ste bili bolji od svih?

Vozi se u četiri klase, u svakoj su bila po tri newcomera, a ja sam vozio do 600cc. Najbolji vozači voze u sve četiri klase, pa su tako i četiri puta više na stazi nego ja. Ja sam dosta napredovao od prvog do 12. kruga, a da sam ih imao 48, napredovao bih još više.

Nagrada za najboljeg među svim newcomerima zove se Vernon Cooper Trophy, a dobio sam i RST-ovu nagradu Rising Star of Tomorrow, koju su osvajala velika imena. Prije šest godina dobio ju je Davey Todd, koji je ove godine pobijedio, dočekao svoje vrijeme, a nadam se da ću tako i ja.

Znam što mi za to treba, kako mogu više napredovati. Više track timea, konkurentniji motor, nastupanje u više klasa da mogu voziti više krugova... Cilj je jednog dana voziti u sve četiri kategorije, ali svi su mi rekli da je za prvi put OK biti samo u jednoj i sakupljati iskustvo, da bi mi četiri različita iskustva možda bila malo previše.

Koliko je drukčije prolaziti tu stazu u drugim kategorijama?

Drukčiji je doživljaj i, ako si nepripremljen, može biti vrlo opasno jer je staza brza i zajebana. Ako se nisi pripremio, neke zavoje prolaziš napamet jer ih ne vidiš, samo znaš za njih. Ako to prolaziš s 250 km/h i pogriješiš, može biti fatalno. Ovaj put nakon dugo godina nitko nije poginuo i to je najveći uspjeh eventa.

Što vas vuče na stazu na kojoj toliko ljudi gubi život?

Moraš si posložiti u glavi. Da, 250 ljudi je poginulo, ali 20.000 ih je preživjelo. Da tako razmišljam, bojao bih se izaći iz kuće. Ideš jer to voliš, to je najbliže rimskim gladijatorima što imamo danas, vrh bilo kojeg automoto sporta, veći od bilo kojeg izazova, Relija Dakar, Formule 1... Faktor rizika i brzine je takav da idu samo najluđi.

Je li vam se i u jednom trenutku dogodilo da niste znali što slijedi na stazi?

U prva tri, četiri kruga bilo je sektora na kojima sam znao kako ide staza, ali nisam imao hrabrosti proći u punoj brzini. Nakon što sam prespavao prvi dan, dogovorio sam se s mozgom, trebalo mi je da prilagodim osjetila, posebno vid jer sve dolazi tako brzo. Ne smiješ smanjiti koncentraciju ni u trenutku jer ti 300 metara dođe za tri sekunde.

Kako biste opisali iskustvo vožnje po ovoj stazi nama koji to nikad nećemo doživjeti?

Ideš 300 km/h i moraš gledati u daljinu, vjetar te tuče, motor ti se hoće iščupati iz ruku, kao da uhvatiš bika za rogove i moraš ga držati 30 sekundi. Kao da ideš na vlak smrti, a istodobno te šamaraju, prskaju, puše vjetar, previše osjećaja odjednom. Nikad nisam skakao iz aviona, možda bi bilo tome slično.

Jesu li vam se javile neke tvorničke ekipe s ponudama da vozite za njih?

Nije još nitko, ali tek smo se vratili kući (smijeh). Ako netko dogodine bude tražio vozača, dobitnik nagrade Rising Star of Tomorrow sigurno ima šanse, ali više traže konstantnost, prate kakav imaš pristup, što si prošao, otkud si došao, rade intervjue... Ali kao dobitnik RST-jeve nagrade automatski dobivam njihovu zaštitnu opremu.

Dogodine je plan doći u duplo boljem sastavu, s boljom logistikom, nastupiti i u 1000cc uz 600, a po mogućnosti u sve četiri kategorije. Ako ne bude ponuda timova, opet ću sve odraditi na privatnom nivou, pa ćemo vidjeti za godinu poslije.

Kako je bilo na dočeku u Dubravi?

Nisam ga očekivao, samo sam jedva čekao doći doma da se odmorim, ali dečki su to vrhunski organizirali za nula eura, ljudi su došli i podržali me. Nekoliko stotina motorista odjednom je upalilo motore i turiralo, naježio sam se. Pjevala je Indira, ljudi su bili zadovoljni, htjeli se fotografirati... A onda sam otišao na zasluženo spavanje, 18 sati u komadu.

Jeste li očekivali ovakvo praćenje medija i navijača?

Nisam očekivao jer znam da motosport ne postoji na medijskim mapama, a to kreće od saveza. Baš me iznenadilo, valjda su svi htjeli vidjeti tko je ta budala... Nisam doživio puno loših komentara, 99 posto ljudi me podržalo i to mi je puno značilo.

Kakve još utrke vozite i može li se živjeti od rezultata?

Vozim Prvenstvo Hrvatske, zadnje tri godine sam prvak u klasi do 600cc. Kod nas je Grobnik jedina prava staza, u Požegi se vozi na prilagođenom vojnom poligonu, a u Križevcima i Slavonskom Brodu gradske utrke. Osim Grobnika, nemamo mjesto za trening, nikakvu potporu saveza i ponosan sam što sam u takvim uvjetima postao profesionalni vozač.

Lani sam vozio FIM Europe Alpe Adria, europsko prvenstvo u kružnim utrkama, bio sam sedmi. Zbog ozljede sam propustio četiri utrke, ali bio sam i na podiju. Jaka je konkurencija.

Ja živim od sponzora i svoje škole vožnje, da ljudi nauče tehnike, postanu bolji i sigurniji vozači, stvari koje se ne uči u vozačkoj školi, zbog čega ljudi pogibaju, jer ne znaju što učiniti u ekstremnoj situaciji. 

Na utrkama uglavnom nema nagradnog fonda, nego za pobjedu dobiješ trofej. Na Isle of Man TT-u u najjačim klasama za pobjedu dobiješ 20.000 funti, ali pravi novac je samo u MotoGP-ju.

Što vas je onda navelo da se fokusirate na cestovne utrke?

Uvijek sam bio dobar na njima, nikad nisam imao novca, a one izjednačuju uvjete. Došao s 10 milijardi ili 50 tisuća, na istoj smo stazi, koju ne možeš zakupiti za trening i novcem postati konkurentan, nego se dokazuješ vještinama. Kružne staze su za bogate.

Naravno, uvijek sam razmišljao o tome da bih volio biti europski ili svjetski prvak, voziti Moto GP,. ali rano sam shvatio da treba imati plan B. Za MotoGP je prekasno, pa mi je glavni cilj Isle of Man, to je put koji sam izabrao.

Ponosan sam što sam ostvario san koji sam sanjao 15 godina, što sam učinio obitelj i neke Hrvate ponosnima i što sam dokazao sam sebi da mogu.