PETNAEST godina bavljenja sportom, vitrina puna medalja od kojih svaka budi svoje osjećaje, pravo malo bogatstvo uspomena s putovanja i natjecanja i ispunjen adresar novih poznanstava, od kojih su se neka razvila i u prava doživotna prijateljstva. Sve me to dovelo do trenutka kojim sam pokazala drugima i podsjetila sebe na pravu bit sporta.

Svjetsko prvenstvo u samostrelu field, Rusija, kolovoz 2019. godine, meč na 50 metara udaljenosti. Tijekom meča u jednom sam hicu pogodila sedmicu, ali strelica je prošla kroz metu ostavivši samo trag. To se ponekad događa, a prema  pravilima taj se pogodak mora ponoviti. Bila sam svjesna da sam pogodila sedmicu, što sam i ukazala sucu, međutim on je odlučio da ponovim pucanje, a takve su regule. Tad sam pogodila devetku i po tom sam rezultatu osvojila srebrnu medalju. Ali nisam htjela iskoristiti tu "rupu u zakonu".

Nešto kasnije stojim na postolju, upravo su mi stavili srebrnu medalju oko vrata, a ja se osjećam loše. Pogled mi bježi na Njemicu Melanie Ebend koja stoji u publici. U tom sam trenutku jedva čekala da siđem s postolja i učinim ono što je jedino ispravno. Odnijela sam srebrnu medalju Njemici Ini Schmidt koja je bila brončana, a ona mi je dala brončanu medalju koju sam potom predala Njemici Melanie Ebend. Iako je to za mene značilo četvrto mjesto, taj je trenutak bio toliko emotivan, ispravan i magičan da se nikakvo srebro ili zlato ili bilo što drugo ne može mjeriti s tim. Ne zna se koja je više plakala u tom trenutku i koja je koju jače zagrlila. Melanie, duboko dirnuta mojim postupkom, rekla mi je da sam prava sportašica i to je nešto što će mi zauvijek ostati urezano u pamćenje.

Za takvo sportsko ponašanje mogu zahvaliti svojim roditeljima koji su također sportaši. Mama je za mene najveća sportašica, višestruka je svjetska i europska prvakinja u samostrelu, odlukom predsjednika RH odlikovana Redom Danice Hrvatske s likom Franje Bučara, proglašena sportašicom 20. stoljeća Zagrebačke županije, a povrh svega svojim je apsolutnim rekordima ušla u Guinnessovu knjigu rekorda.

Svoju samostrelsku karijeru završila je 2014. godine na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj, gdje je nastupala u ekipi s Nikolinom Krivanek i sa mnom, svojom kćeri. Osvojile smo ekipno zlato, što mi je jedna od najdražih medalja jer sam imala priliku stajati na najvišem mjestu na postolju sa svojom mamom.

Tata je također nastupao na natjecanjima samostrelom, ali ipak se odlučio za trenersku ulogu koja mu odlično stoji. Njegovi sportaši osvajaju svjetske i europske medalje, a može se pohvaliti i da je trener Josipu Glasnoviću, olimpijskom pobjedniku u trapu.

Moja je sreća što imam ovako divne roditelje koji me od malih nogu uče stvarima koje su bitne u životu i sportu. Svaki sportaš teži što većem uspjehu, ali nije uvijek najveći uspjeh osvojiti medalju. Sport postoji da zbliži ljude i da pojedinac izraste u najbolju moguću verziju sebe. Iako je samostrel "mali" sport, mnogi bi pozavidjeli atmosferi koja vlada u našoj reprezentaciji. Jedni se prema drugima odnosimo kao da smo obitelj, a smijeha, podrške i toplih riječi nikad ne izostane.

Svjetska samostrelska unija i Hrvatski olimpijski odbor uručili su mi priznanje za fair play, što će me zauvijek podsjećati na odluku koju sam donijela. Ali ipak, najveća nagrada koju ovime mogu dobiti je ako uspijem pozitivno utjecati na sportaše te ako ih motiviram na poštenu igru i fair play poteze, što je zapravo i pravi smisao sporta.