Grazvydasa Mikulenasa sjećamo se samo po neobuzdanoj fudbalerci, ali iste godine kao i on, 1999., Croatiju koju su svi osim jednog čovjeka zvali Dinamo, pojačao je Kazuyoshi Miura. S obzirom na to da je došao u 31. godini, za njega se pisalo i govorilo da mu je Dinamo zadnji ugovor na kraju karijere. Miura je plaćen pola milijuna njemačkih maraka (oko 250 tisuća eura), a doveden je kako bi glumio hrvatsku verziju Nakate, odnosno kako bi privukao japanske novinare i turiste te prodao dresove. 

Ali iako je bio velika zvijezda u rodnom Japanu, u kojem je procvjetao nakon što se vratio iz Brazila, gdje je postao nogometaš, Miura nikako nije uspio u dvama europskim izletima: 1994. u Genoi te pet godina kasnije u Dinamu. Superzvijezda japanskog nogometa i s 55 golova drugi najefikasniji strijelac u povijesti njehove reprezentacije, u Dinamu se pokazao kao potpuni promašaj. Zadržao se tek pola godine, a za to vrijeme nije uspio zabiti ni jedan gol, ali je uspio promašiti penal. 

 

Osim na igračkom, Dinamo je što se tiče Miure bio na velikom gubitku i na financijskom planu. Marketing Croatije nikako nije iskoristio to što su Maksimir napadali brojni japanski novinari željni saznati bilo što o njihovu nogometnom božanstvu, da ne spominjemo kako nije profitirano ni na nogometnom turizmu, odnosno dovlačenju imućnih, nogometom i putovanjima zaluđenih Japanaca. 

Kao i svim igračima iz vremena Tuđmanove rupe bez dna, u koju su se salijevali šleperi novca poreznih obaveznika, e da bi padom režima to naglo prestalo, Croatia je i Miuri ostala dužna veliki iznos, konkretno 150 tisuća maraka. Za razliku od brojnih domaćih dečki i legendi kluba, Miura se ipak uspio naplatiti nakon što se obratio UEFA-i.