ZVONIMIR BOBAN je na sredini navukao na sebe dvojicu suparnika i tako otvorio prostor na desnoj strani za Željka Cupana.

Dinamov desni bek probija stranu i tako to koristi, kao i loptu koju mu kapetan daje u for, te pravovremenim oštrim ubačajem na peterac nalazi natrčalog Kujtima Shalu, a nogometaš koji je dobio najviše ovacija prilikom predstavljanja igrača, probija golmana za vodstvo Dinama 1:0.

Nakon toga plavi broj 11 trči prema BBB-ima, koji oduševljeno slave poentiranje njihovog fanatično borbenog miljenika, a nasred njihove tribine je transparent posvećen Shali, jedini transparent Boysa u čast nekom igraču Dinama. 

Ovo nije opis scene iz nezaboravne Dinamove sezone 1989./90., nego akcije za vodeći gol Legendi Dinama protiv Ikona HNL-a na humanitarnom spektaklu 29 godina kasnije, kada su se članovi sjajne Dinamove momčadi iz zadnje dvije sezone jugoslavenske lige okupili kako bi u Ciboninoj dvorani igrali za pomoć teško bolesnom sinu njihovog suigrača Slavka Ištvanića.

Kada su u Udruzi "Dinamo to smo mi", koja okuplja članove kluba i bori se za prava koja su im uskraćena, pokrenuli organizaciju ove utakmice, znali su da je jednog od igrača Dinama iz spomenute generacije potrebno samo nazvati, reći mu datum i svrhu okupljanja i da će se on stvoriti u Zagrebu. Znali su da nikakva pitanja, molbe i objašnjavanja neće biti potrebni i da će onaj koji živi na drugom kraju Europe doći u Zagreb prije svih ostalih. Odmah nakon što mu je objašnjena ideja, Kujtim Shala je u Mannheimu, gdje živi više od 20 godina, otišao i kupio avionsku kartu na liniji Frankfurt - Zagreb samo kako bi u voljenom gradu proveo jedva jedan dan, odigrao humanitarnu utakmicu i odmah se vratio.

Uhvatiti Kujtima Shalu za to kratko vrijeme radi intervjua, pa makar i nakratko, činilo se nemoguće. Naime, čim se čulo da obožavani Kujtim dolazi u Zagreb, organizatori humanitarnog spektakla bili su zatrpani rezervacijama. Deseci navijača Dinama pozvali su ga na ručak ili večeru te izrazili želju da se barem malo druže s legendom pa je i bez neizostavnih obaveza, kao što je polaganje vijenca na spomenik poginulim BBB-ima u ratu za Hrvatsku, ručak sa suigračima te utakmica zbog koje je došao, njegov raspored postao krcat. Ali Kujtim nikoga ne odbija, posebno ako, poput potpisnika intervjua, znate izrecitirati postavu Prištine iz sezone 1987./88. Ili Krešu Barića, kolekcionara s nevjerojatnom zbirkom Dinamovih memorabilija i dresova kod kojeg je Shala došao kako bi mu se potpisao na Dinamovu 11-icu iz sezone 90./91.

Legenda o Shali u Zagrebu i među dinamovcima prenosi se s koljena na koljeno. Nevjerojatno je koliko je puta tom čovjeku tijekom sat i pol našeg druženja zazvonio mobitel i koliko mu je ljudi u kafiću ili na ulici prišlo da se s njim rukuje, popriča, fotografira i izrazi mu poštovanje. Među njima su, dakako, brojni navijački veterani, ali i ništa manje onih daleko mlađih koji se nisu ni rodili kada je Shala carevao Maksimirom. Ispod sjeverne tribine i pokraj murala posvećenog Josipu Kužeu, s kojim je Shala bio iznimno blizak, završili smo naše druženje i fotografirali legendu koju dinamovci štuju i desetljećima nakon što je igrao i zabijao, ali prije svega izgarao za Dinamo. Najomiljeniji igrač u društvu najomiljenijeg trenera Dinama, i to zadnjeg Dinama koji je bio narodni i navijački, činilo se nekako najprimjerenije.

Igrači aktualnog Dinama nisu smjeli doći na humanitarnu utakmicu klupskih legendi

Šteta što o tom bitnom i svijetlom dijelu klupske povijesti nije dopušteno učiti ni svjedočiti aktualnim igračima Dinama. Naime, oni nisu smjeli doći na humanitarnu utakmicu za sina Dinamove legende, a jutro prije meča, dok smo slikali Shalu za ovaj intervju, naišli su na naš fotosession, zastali i sa zanimanjem ga gledali. Spremali su se prijeći cestu kako bi otišli na trening u maksimirsku šumu. Pozvali smo ih da se i oni dođu kratko fotografirati s legendom kluba i upoznati se s njim jer se Shala vidljivo razgalio kada ih je vidio. No iako im je crveno na semaforu svijetlilo jako dugo, oni su odbili uz odgovor: "Moramo na trening."

No dobro, ovo je ionako intervju s reminiscencijama na Dinamovu bolju prošlost. 

Kujtim Shala za tako nešto idealan je sugovornik u punom smislu te fraze. Ključni je svjedok i sudionik iznimno burnih i intrigantnih događaja na ovim prostorima, i to ne samo u sportskom smislu. Njegova specifična uloga, podrijetlo i osobnost koju će mnogi nazvati "kontroverznom i prgavom", a zapravo je buntovnička i pravednička, čine ga najboljim izborom za priče ovog tipa. Što je još važnije, na pitanja odgovara izravno, jasno i bez okolišanja. Pri tome ne zazire od šale na svačiji, pa i vlastiti račun. Konačno, odlikuje ga sjajna memorija. Savršeno pamti detalje od prije tri desetljeća, događaje, likove, junake i antiheroje tog doba koje nas nikada neće prestati intrigirati. 

U čemu je tajna tako velike i trajne ljubavi između Vas i BBB-a, a za Dinamo ste igrali i u Zagrebu živjeli samo dvije godine? Nije baš uobičajeno ovakvo obožavanje igrača koji za klub odigra tek 53 utakmice i zabije 19 golova?

Pravo da ti kažem, ni meni to nije jasno. Najradije bih na to odgovorio protupitanjem navijačima Dinama: ''Zašto me toliko volite?'' Ozbiljno, ovo nije šala ni glumatanje, stvarno to mislim i pitam ih. Njihov respekt iznimno mi puno znači, prekrasno mi je doživljavati ovoliko njihove pažnje i poštovanja toliko vremena nakon što sam, kao što kažeš, kratko živio u Zagrebu i igrao za Dinamo. Zbog toga se osjećam neopisivo sretno i blagoslovljeno, kao da nikada odavde nisam ni otišao i kao da sam za Dinamo igrao desetljećima. Ne znam točan odgovor zašto me baš toliko poštuju, ali mogu pokušati odgovoriti na ovo pitanje. Navijače ne možeš prevariti. Odnosno, nekad ih i možeš varati neko vrijeme, ali istina na kraju izađe na vidjelo. A oni su kod mene od prvog dana i prve utakmice vidjeli sve ono što su karakteristike mene kao igrača, ali i čovjeka: životinjska energija, beskompromisnost, borbenost, odanost i netolerancija na nepravdu. Istina je da sam se u Dinamu naplaćao kazni više od ijednog igrača jer sam navijačima nakon svake utakmice bacao dresove i kopačke, ali ne vole me oni zbog toga.

S obzirom na to koliko Vas obožavaju u Zagrebu, a vi volite taj grad, jeste li razmišljali da dođete živjeti ovdje?

Hahaha, kada bi samo znao koliko sam puta o tome pričao sa suprugom! Ona i ja zajedno smo još otkako sam igrao za Prištinu i sa mnom je došla u Zagreb 1988. Oboje smo se već tada zaljubili u ovaj grad i iako smo nakon toga živjeli u Francuskoj te u svim dijelovima Njemačke i tamo nam je stvarno svugdje bilo lijepo, pa tako i u Mannheimu, gdje smo već više od 20 godina, uvijek nam je Zagreb ostao poseban. Složili smo se da je osim grada u kojem smo se konačno smirili nakon svih mojih nogometnih lutanja, Zagreb jedini grad u kojem bismo mogli živjeti. Tako da je odgovor na ovo pitanje stvarno ''nikad ne reci nikad''. Uostalom, moja djeca, kojima ja govorim da su Nijemci, već nakon par dana u Zagrebu počnu govoriti ''kaj'', ''buš'' i ''bum'', a najstariji sin i kći, Adis i Teuta, u Zagrebu su prohodali.

Danas, dakle, živite u Njemačkoj. Čime se bavite u 54. godini, jeste li kao nogometaš uspjeli "riješiti egzistenciju"?

Koliko god sam trošio kao mladić koji je jako dobro zarađivao, ipak nisam bio toliko blesav da sve spiskam pa sam nakon 17 godina karijere profesionalnog nogometaša uspio staviti dovoljno sa strane da ne moram strahovati za starost. Osim toga, nisam ni smio biti neodgovoran jer rano sam se oženio i imam četvero djece. Devet godina igrao sam i jako dobro zarađivao u Francuskoj i Njemačkoj. Danas sam posvećen djeci i obitelji, a ako i sve pođe po zlu, tu mi je kao životno osiguranje moj najmlađi, desetogodišnji sin. Valjda će se on brinuti za starog oca ako me svi napuste, hahaha!

Ako i dođe to toga, neće Vas napustiti navijači Dinama. Kao što se vi odazivate na pozive za sve njihove akcije, pa tako i na ovu za Ištvanićevog sina.

Ni trenutka nisam razmišljao, istog trena sam otišao u agenciju i kupio avionsku kartu za Zagreb. Ovo je bila savršena prilika da učinimo nešto lijepo za čovjeka koji je toliko zadužio Dinamo, točnije za njegovo dijete. Imam četvero djece i zbog toga se smatram najsretnijim čovjekom na svijetu i kao svakom roditelju, oni su mi sve. Mogu misliti koliko Slavko, njegova supruga i obitelj pate i trude se oko bolesnog djeteta i kako onda ja neću doletjeti na poziv u pomoć, kao jedan od 20-ak pozvanih? Što se toga tiče, imam dvije poruke. To što se dogodilo Ištvanićevom sinu, može se dogoditi baš svakome od nas i svačijem djetetu. Bolest ne pita i podmuklo udara kada se najmanje nadaš, a svi smo najosjetljiviji na patnju djece. Zato u takvim prilikama moramo jedni drugima biti pomoć i utjeha. Moj dolazak u Zagreb na ovu utakmicu je bio moja dužnost. Drugo što želim je apelirati da humanitarno okupljanje dinamovaca poput ovog u Ciboni postane tradicija jer, nažalost, ima puno onih kojima je potrebna pomoć.

Kako ste uopće došli u Dinamo '88.? Kao drugog najboljeg strijelca jugoslavenske lige, pa još u naponu snage, u 24. godini, sigurno su Vas htjeli i ostali klubovi Velike četvorke, a Dinamo je tada bio najlošiji od njih?

Istina je, želio me Hajduk, koji se uzdao u to što dosta ljudi u mom rodnom Prizrenu navija za taj klub. Ante Žaja, prvi operativac Hajduka, pokušavao je, ali nije uspio. Partizan je također bio u igri, ali meni se, nakon što sam napravio nemoguće i poslije samo jedne godine tamo kao klinac se vratio na Kosovo, nikako nije vraćalo u taj klub. Svi su mi tada govorili da sam lud jer Partizan je bio sila, s Vukotićem, Manceom, Čavom Dimitrijevićem, a ja sam iz takvog kluba otišao u Prištinu boriti se za opstanak. Ali zainatio sam se i uspio. Zvezda nije dolazila u obzir kada sam '88. odlazio iz Prištine jer nije bilo šanse da u vrijeme eskalacije srpskog terora nad albanskim stanovništvom na Kosovu odem u klub čiji su navijači velikosrbi. U obzir je dolazio samo Dinamo.

Vratimo se na povratak iz Partizana na Kosovo '84. U Prištini Vas je, tada kao klinca koji dolazi s reputacijom troublemakera, dočekao trener Ćiro Blažević. Je li to zvučalo "obećavajuće"?

E, pa tako je i bilo! Mislim da je dosta igrača Prištine, ali i Ćiro, bilo ljubomorno na doček koji su mi priredili navijači Prištine. Moraš znati da je to vrijeme iznimno visokih tenzija između Srba i Albanaca na Kosovu, pa tri godine ranije bilo je proglašeno izvanredno stanje, srpska policija batinala je albanske prosvjednike po ulicama, ljudi su ginuli. U takvoj atmosferi ja kao tinejdžer izvodim potez koji ne bi pao na pamet nikome, posebno ne u mojim godinama - veliki srpski klub, u koji sam doveden kao velika albanska nada, ostavljam kako bih se vratio u mali, ali ponosni klub s Kosova, jedinog jugoslavenskog prvoligaša iz tog dijela zemlje. Navijači Prištine zbog toga su mi priredili veličanstven doček. Zbog toga je proradila ljubomora pa je krenulo šikaniranje mene. Već tada sam se volio lijepo odijevati, biti elegantan i po tome sam stršao među ostalim nogometašima Prištine koji su mi zbog toga odmah prišili da sam peder! Na to se nadovezao Ćiro, koji je umjesto mene na desno krilo postavio Fadila Muriqija, koji je desni bek. To me razbjesnilo i došao sam ga u ured pitati zašto to radi. Počeo mi se umiljavati: ''Sine, znaš kako je to kad jedan brat igra, a drugi ne igra'', misleći na drugog brata, Xhevdeta Muriqija, gazdu momčadi koji je sastavljao ekipu. Na to sam poludio i rekao mu: ''Slušaj, Ćiro, nemoj meni prodavati te seljačke fore, ja sam odrastao na asfaltu!'' I nakon toga me više nije šikanirao.

Vaša zadnja sezona u Prištini obilježena je velikim skandalom - namještanjem utakmice zadnjeg kola Priština - Čelik 2:3, zbog čega ste kažnjeni šestomjesečnom suspenzijom.

To je samo još jedan dokaz koliko smo mi Albanci u Jugoslaviji bili maltretirani i omalovažavani. Istina je da sam ja osoba koja nije imala baš nikakvog interesa da ta utakmica završi porazom Prištine i da ja ne zabijem, zato što sam imao najviše motiva postići gol na toj utakmici, jer da mi je to uspjelo, bio bih najbolji strijelac jugolige. Uostalom, Priština je porazom u toj utakmici ispadala iz lige.

Sve su to činjenice, ali kao i to da je to stvarno bilo presmiješno i očito namještanje, odnosno puštanje Prištine da je Čelik pobijedi u samoj završnici, iako ste sve do 88. minute vodili 2:0. Zašto je Priština to napravila?

Istina je da je ta utakmica namještena, to je neosporno. Ali i da ja nisam imao ništa s tim zbog gore navedenih razloga. Ovako je bilo, jako se dobro sjećam: igrala se 80. minuta i ja hitam izvesti aut kako bih imao šansu zabiti taj jedan gol koji mi fali da budem najbolji strijelac lige, na što me navijači Prištine koji su preskočili ogradu, hvataju za ruku i govore: ''Kujtime, nemoj slučajno da zabiješ, Zvezda gubi u Nikšiću!'' Jer u isto vrijeme Sutjeska je tamo povela protiv favorizirane Zvezde, koja je već bila prvak i tako se spašavala od ispadanja, a nas koji igramo međusobno - Prištinu i Čelik, gurala u drugu ligu. E onda su moji suigrači odlučili da kada već ispadamo, da povučemo za sobom Sutjesku tako što će pustiti Čeliku da nas pobijedi i tako se on spasi. Sve samo da razbijemo srpsko-crnogorsku urotu na našu štetu.

Nakon utakmice s Čelikom završili ste na suđenju u Fudbalskom savezu Jugoslavije?

Da, sudili su mi za namještaljku i rekao sam im sve ovo što i tebi. Čak su me pregledavajući snimku pitali: ''Pa zašto ti, Kujtime, jedini ne bježiš od igrača Čelika?'' jer su vidjeli da im ne puštam, ali nije bilo pomoći i dobio sam drastičnu kaznu. Uvjeren sam da je to zbog toga što sam već bio dogovorio transfer u Dinamo. Tamo se stvarala jaka momčad, koja je trebala Dinamo vratiti na jugoslavenski vrh, ali Beograd je radio sve da to onemogući. Javio sam se u Dinamo, tadašnjem treneru Jošku Skoblaru, a on mi je rekao kako je najbolje da suspenziju odradim tako da odem na odsluženje vojnog roka u JNA.

Upravo ondje je krenula fama o Vama. Zvonimir Boban, koji je u isto vrijeme služio vojsku ,te Miljan Miljanić, apsolutni mag "jugofudbala", pričali su bajke o Šalji nakon što su Vas vidjeli na djelu u "sportskoj četi", kako se zvala momčad JNA.

Služili smo vojsku u Beogradu i znam da je Boban javljao u Zagreb kakvog igrača su dobili, ali nisu mu baš vjerovali. Miljanić je također zvao Zajeca i Kužea i hvalio me, govorio im da sam zvijer od igrača. Nakon što im je to rekao slavni trener Reala, Zvezde i izbornik Jugoslavije, povjerovali su.

Dinamo se onda uplašio da im netko iz vojske ne ukrade takav dragulj pa je, legenda kaže, po Vas u Beograd poslao taksi.

To je istina. Po mene je u kasarnu u Beogradu došao taksi poslan iz Zagreba, a vozač je rekao kako ima naredbu da se bez mene ne vraća natrag. Nismo se zaustavljali do hotela Palace, u kojem sam živio na početku.

To nije bilo jedino iznenađenje po dolasku u Zagreb?

Čim sam došao, Dinamo je na Maksimiru igrao derbi protiv Hajduka. Ušao sam u svlačionicu, a trener Josip Kuže mi kaže da igram od početka i daje mi dres s brojem 10. Prvo mi je zvučalo kao zafrkancija, a drugo kao čisti SF. Rekao sam mu: ''Ali, šefe, jučer sam bio u vojsci, kako ću igrati kada sam se tek skinuo iz uniforme. I ne mogu uzeti desetku, to je Bobanovo!'' Kuže mi je hladno odgovorio: ''Danas je tvoja, čuo sam sve najbolje o tebi i nosit ćeš je od početka.'' Izlazim pred krcati Maksimir i kada je spiker pročitao moje ime nakon broja 10, zavladala je grobna tišina, tko je sada ovaj? Ali rekao sam sebi da sam dobio nevjerojatnu priliku koju moram iskoristiti. Tako je i bilo. Zabio sam gol, borio se kao lav i tako je krenula moja ljubav s BBB-ima. Pamtim da sam kao igrač utakmice dobio za nagradu tada važan statusni simbol i pojam luksuza - najnoviji videorekorder!

Osim njih, koji su Vam pjevali "Mi imamo našeg kralja, on se zove Kujtim Šalja", omiljenog albanskog fajtera hrvatskog kluba opjevao je i legendarni radijski reporter Ivo Tomić, koji je vatrenog Kosovara prozvao "Najslađa plava baklava". Ali s druge strane Drine i Dunava dočekivali su Vas na nož. Albanac, k tome još bjegunac iz Beograda, koji u osvit velikosrpskog orgijanja i pred skori rat gine za klub iz Zagreba i nakon svakog gola ljubi "šahovnicu" na njegovom grbu.

Uvrede koje sam slušao od navijača, ali i igrača srpskih klubova, ne možeš ni zamisliti. Koliko su mi puta psovali majku šiptarsku, zvali me ustašom, iridentom, teroristom... Zvezdina Marakana tresla se od zvižduka kada bi spiker došao do mog imena i svaki put kada bih primio loptu. Ali uvrede se samo čuju, gdje su krvnički udarci koje sam dobivao iz istih razloga. Nikad neću zaboraviti kako me Zvezdin mesar Drizić krvnički pokosio za crveni karton, a za to nije dobio ni opomenu. Jasno, možete zamisliti kako je sucu bilo u takvom okruženju uzeti u me u zaštitu, nemoguće. Isto je bilo u Nišu, Novom Sadu... "Ubij Šiptara!", neprestano su urlali svi na stadionu. Ja sam im odgovarao tako da sam se kao životinja borio za Dinamo, na udarce odgovarao istom mjerom i golove za pobjede slavio znakom pobjede, s visoko podignuta dva prsta i penjući se na ogradu tribine BBB-a.

Nije ni čudo što ste postali idol navijača, toliko da ste zasjenili superzvijezde Bobana i Šukera.

Zbog toga mi je doista bilo neugodno. Sjećam se prije još jedne nezaboravne utakmice, pobjede kod Hajduka (3:2) na derbiju u proljeće 1990., izašli smo sat vremena prije meča na teren prošetati po travi i osjetiti atmosferu. BBB-i, kojih je bio pun cijeli jugozapad i jugoistok, više su skandirali meni nego njima. Vjeruj da mi zbog toga nije bilo drago.

Tada ste zabili za pobjedu kod Hajduka. Bili ste specijalist za njih i Partizan?

Ispada tako. Od velikih klubova, najviše sam zabijao njima. Kao igrač Prištine i Dinama.

Dinamo je te sezone, 1989./90., imao sjajnu momčad i vodstvo do pred sam kraj sezone. Kako nije postao prvak Jugoslavije, zašto se prepustili naslov Zvezdi?

Pogrešno se smatra da smo naslov izgubili 13.5. i zbog neodigrane utakmice sa Zvezdom na Maksimiru koja je završila 0:3 bez borbe. To se dogodilo ranije, na utakmici u Sarajevu, koja je umalo prerasla u masakr i o kojoj se ne zna dovoljno pa bi htio to istaknuti. Na toj utakmici bio sam također meta protivničkih divljačkih startova i provokacija na nacionalnoj osnovi. Kulminiralo je kada me igrač Sarajeva, čini mi se Raičković, pozvao: ''Kujtime!'' Okrenuo sam se i on me opalio glavom u glavu i onesvijestio. Iduće što se sjećam nakon toga je kako se budim na travi okružen s nekoliko suigrača koji me šamaraju i polijevaju vodom kako bih došao svijesti. Tek tada sam poludio i krenuo osvetiti se ovome koji me tako mučki nokautirao, a za to nije dobio nikakvu kaznu. Došao sam do njega, ali je među nas stao sudac Petrović, na što je njega u glavu pogodila boca kole. Navijači Sarajeva gađali su mene, a pogodili suca. On se, naravno, srušio, a utakmica je prekinuta. Uslijedila je drama u tunelu Koševa. Mene, koji sam zadnji izašao s terena, dočekalo je i okružilo desetak igrača Sarajeva. Bio sam jedini protiv njih, uz mene je bio još samo legendarni Dinamov maser Joža Čačković. Snašao sam se tako da sam od njega uzeo škare kojima je rezao zavoj za moju bandažu i tim škarama krenuo na igrače Sarajeva. To se jedva smirilo i kako se na kraju završi? Mene, koji sam nekažnjeno napadnut i onesviješten, suspendiraju, a Dinamo, koji je prvo dobio utakmicu 3:0 bez borbe, na kraju je morao igrati novi meč u Sarajevu kako taj klub ne bi ispao iz lige.

Gdje ste bili 13. 5. 1990.? Znajući Vašu narav i kratak fitilj, onaj kaos po terenu Maksimira bio bi još gori da ste se Vi tamo zatekli?

Nisam igrao zbog spomenute suspenzije nakon Sarajeva pa me pokojni i legendarni Ivo Tomić, kojeg si spomenuo ranije, pozvao da budem sukomentator prijenosa utakmice na Radio Zagrebu u sklopu jako popularne emisije Sport i glazba, što sam sa zadovoljstvom prihvatio. Kada je počeo kaos na terenu te južnoj, sjevernoj i istočnoj tribini, bio sam predaleko, pod krovom zapadne tribine. Kasnije, kada se neredima priključila milicija, nije bilo šanse da se više itko probije na teren.

Za iduću sezonu, posljednju u prvenstvu Jugoslavije, Dinamo je planski pojačan. Ionako jaku momčad koja je ostala na okupu, osnažili su odlični igrači: Petrović, Židan, Peršon. Zašto tada niste uspjeli osvojiti naslov ispred Zvezde?

Zato što su tada menadžeri počeli sastavljati momčad. Osim toga, jako loše smo ušli u sezonu jer smo zbog nereda 13. 5. kažnjeni neigranjem na Maksimiru, a Boban je dobio dugu suspenziju. Dok smo se oporavili, Zvezda je već daleko odmaknula. Šteta, jer to je bila strašna ekipa, a proljetni dio prvenstva odigrali smo gotovo savršeno. I meni osobno je to bila strašna sezona nakon teškog početka.

Malo je reći "teškog". Zbog neposluha ste završili na transfer-listi, s koje Vas je u momčad vratio pokojni Vlatko Marković kada je postao trener. Sjećam se stranice u novinama: vaša slika sa služenja vojske u uniformi JNA pored minobacača i iznad nje naslov "Šalja s transfer-liste na desno krilo". 

Hahaha, istina je. Ali nisam na transfer-listu dospio zbog razloga koji navodite, nego zato što me boljela nepravda, što igraju oni koji nisu bolji od mene. Kada je Marković postao trener, vratio me u momčad, a ja sam mu se odužio možda mojom najboljom polusezonom. Za mene je 11 golova u toj zadnjoj sezoni u Dinamu bio podvig. Jer ja nisam bio napadač, klasični centarfor kao Šuker, Pančev i Vokrri, nego lutalica, polušpica, krilo.

Iz te sezone datira potez koji Vam je dodatno učvrstio kultni status kod navijača Dinama; u vrijeme kada se mnogi Hrvati nisu usudili igrati za Hrvatsku, vi ste kao Albanac i nakon samo godinu dana u Hrvatskoj, u jesen '90. odigrali prvu utakmicu za našu reprezentaciju. Kako je došlo do toga?

Imali smo popodnevni trening i kako sam izlazio s terena, primijetio sam da tamo stoji gospodin Dražan Jerković. Znajući da je on legenda Dinama, uljudno sam mu se javio, ali tada shvatim da je on čekao mene jer me pozvao sa strane. To mi je bilo jako čudno, ali sam iz poštovanja prema njemu došao, a on me upitao: ''Kujtime, bi li htio igrati za Hrvatsku?'' Kao iz topa sam mu odgovorio: ''Odmah me zapišite ili mi recite gdje ja trebam potpisati!'' Ni jednog trenutka nisam se mislio. Mada, nakon svih ovih godina, vidim da smo svi mi koji smo igrali taj meč napravili jako veliku stvar jer to što smo tada uradili bilo je nelegalno, opasno i hrabro. Ne želim da me se posebno ističe jer sam kao Albanac igrao za Hrvatsku. Tako sam osjećao i tada i sada. Ja sam Kosovar i Albanac, ali Hrvatska je moja druga domovina.

Je li Vaša obitelj na Kosovu imala problema zbog toga?

I te kakvih. Bili su izloženi odvratnim uvredama, prijetnjama. Ja zbog igranja za Hrvatsku i izražavanja prohrvatskih stavova dok sam igrao za Dinamo, gotovo deset godina nisam smio na Kosovo, sve dok se Srbi nisu od tamo povukli. Supruga mi je išla za to vrijeme tamo i čim bi došla na prištinski aerodrom, srpski policajci su je provocirali: ''Gdje je onaj tvoj šiptarski ustaša, neka dođe da ga bijemo.'' Moja pametna i hrabra žena bi im lijepo odbrusila: ''Ajdete po njega u Zagreb pa ga dovedite.'' Nakon toga su prestali.

Iz Zagreba ste otišlu u ljeto '91.? 

Na polovici sezone zvali su me Lazio i Stuttgart, ali meni se nije išlo iz Dinama. Ne bih išao ni na kraju sezone, ali Zajec me pozvao i rekao ono što je bilo jasno: da rat samo što nije počeo i da bi mi s obzirom na to da imam obitelj i malu djecu, bilo pametnije da odem u klub koji će mi moći jamčiti zaradu jer je pitanje što će ovdje biti ne s nogometom, nego s Hrvatskom. U to vrijeme na ovim prostorima više nikome nije bilo do sporta.

Otišli ste u Rennes i ondje se spojili ni manje ni više nego s Bakom Sliškovićem. Kako je izgledala suradnja vas dvojice?

Tamo me odveo Ante Dujmić, jedan od prvih menadžera u bivšoj Jugoslaviji. Dobio sam fantastičan ugovor, visoku plaću, u klubu su me dočekali sjajno i predstavili mi velike planove, da dovode pet reprezentativaca za napad na vrh francuske lige. To sam sav sretan rekao Baki na prvom treningu, a on mi je samo odgovorio: ''Ma kakvih pet reprezentativaca, uzmi lovu bježi!'' Baka je bio u pravu, poslušao sam ga i otišao nakon samo jedne sezone. Slijedila je selidba u Njemačku, koju sam u idućih osam godina prošao uzduž i poprijeko: Stuttgarter Kickers, Chemnitzer, Fortuna Düsseldorf, Leipzig i Mannheim bili su moji klubovi tamo do kraja karijere.

Zvuči kao turneja balkanskog gastarbajtera?

Pazi tek ove gastarbajterske ''Jugoslavije'' u Düsseldorfu; trener Srbin Aleksandar Ristić, obrana Hrvat Darko Dražić iz Hajduka i Crnogorac Zvezdan Pejović, a u napadu Darko Pančev, Makedonac iz Zvezde i ja, Albanac iz Dinama. I svi mi zajedno usred ratnih 90-ih dok naše države i narodi ratuju!

A ratnik Kujtim? Danas izgleda zadovoljno, kao da se smirio, da ne kažem smekšao.

Hahaha, nikada! Uživam u mirovini i djeci. Ponosan sam na njih, od kćeri koja je završila elitni fakultet u Heidelbergu, preko sina koji zabija u regionalnoj ligi do moje dvije krasne unučice.

Čekajte, idol BBB-a, neustrašivi fajter koji je po tunelima stadiona u Jugi jurišao s isukanim šakama i škarama, najveći ultras među nogometašima, pojam za borbenost i ratnički duh, sada je i službeno - djed?

Da, ja sam djed! Hahaha!