KARATIST Enver Idrizi (57) je 15. siječnja 1992. godine osvojio prvu medalju za samostalnu hrvatsku državu. Točno na dan međunarodnog priznanja Hrvatske zgrabio je zlato na Svjetskom kupu u Milanu, zbog čega je na nekom sportskom natjecanju premijerno intonirana hrvatska himna te se prvi put vijorila hrvatska zastava.

Iako ga se po tome pamti, Idrizijev jedini uspjeh nije bio u Milanu, već je prije i poslije njega ostvario niz fantastičnih rezultata. Albanac rođen u Skoplju dvaput je bio prvak i jednom doprvak europskih prvenstva, jednom je bio drugi na Svjetskom prvenstvu, a Svjetski kup pripao mu je također dvaput. To je samo dio od 15 do 20 kilograma medalja, kako Idrizi kaže za svoju zbirku.

U Indexovom Intervjuu tjedna govorio je o povijesnoj medalji i prepričao kako je na natjecanje donio hrvatsku himnu na kaseti, a zastavu unio u dvoranu pod kimonom. Prisjetio se početka bavljenja karateom, kako ga je život doveo u Zagreb te što se 1991. događalo ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku, gdje je bio dio hrvatske akcije kojom se ukazivalo na srpsku agresiju nad Hrvatskom.

Među ostalim, nismo zaobišli ni dvije filmske uloge koje su dokaz Idrizijeva iznimno bogatog života. Prvu je imao 1996. godine u domaćem filmu Ne zaboravi me, redatelja Jakova Sedlara, dok je drugi put pred kameru stao 2001. u filmu The Order uz poznatog akcijskog glumca Jean-Claude Van Dammea. 

Gdje danas živite i čime se bavite?

Trenutno sam više u Zagrebu i vjerojatno ću se preseliti jer sam postao dio hrvatske karate reprezentacije. Inače sam nakon karijere živio u Njemačkoj. Ondje imam brata, s kojim sam radio u njegovom lokalu. Iako sam ostvario velike sportske rezultate, ništa nisam dobio, dok običan radnik sa željeznice dobije stan i mirovinu.

Moj posao bio je čuvati hrvatsku zastavu i donijeti što više medalja, i u tome sam uspio. Nisam bio zidar ni buregdžija. Ništa mi nisu dali, morao sam otići i zarađivati kako bih opstao. U međuvremenu sam ponovno više u Hrvatskoj, puno putujem s reprezentacijom jer sam glavni savjetnik predsjednika Hrvatskog karate saveza Davora Cipeka.

Plan je da postanem direktor reprezentacije, s time da zasad još nisam prihvatio tu ulogu, ali vjerojatno hoću. Radim za napredak naše djece. Imam utjecaj u cijelome svijetu i, kamo god došao, svi zajedno ostavljamo drugačiji dojam. 

U kakvom je stanju hrvatski karate?

Imamo najbolju mušku i žensku reprezentaciju na svijetu. U Poreču držimo kampove na koje dolazi po četiri tisuće ljudi iz 80 zemalja. Svi žele trenirati kod nas, čak i reprezentativci Japana. Kada Japanci dođu nešto naučiti, to je svjetski podvig jer smo svi nekada učili od njih.

Što Japanci mogu naučiti od Hrvata o karateu? Cijeli svijet se okrenuo. Nekad su u nogometu najbolji bili Brazil i Argentina, a sada Hrvatska ulazi u finala sa svjetskim velesilama. Sport se promijenio, više se ne zna tko jede, a tko pije.

Rekli ste da ste se morali preseliti u Njemačku kako biste zaradili jer od uspješne sportske karijere niste imali velike financijske koristi. Jeste li razočarani time?

Ove rečenice morate napisati. Kada sam došao u Hrvatsku, zahvalio sam se što se mogu natjecati pod njenim imenom. Dobio sam hrvatsku zastavu i čuvao sam je više od ijednog Hrvata. No, ne mogu pobjeći od toga da sam Albanac.

A u Hrvatskoj je bila grupa koja je devedesetih vodila Hrvatski karate savez i Hrvatski olimpijski odbor. Godine 1991. bio sam pred zgradom Ujedinjenih naroda u New Yorku s trojicom iz te grupe. Kada sam ondje skinuo jugoslavensku zastavu i stavio hrvatsku, oni su se prepali i pobjegli. Ja se nisam uplašio jer sam znao da tako treba biti. 

Svi su oni bili veliki Jugoslaveni, a kada smo se vratili u Hrvatsku, bili su postali veliki Hrvati. I neka su bili, ali nisu dali nikakav doprinos državi. To je moje mišljenje. Dobili su funkcije na kojima su krali rukama i vrećama. Umjesto da sam ja dobio novčane nagrade od osvojenih medalja, uzimali su si ih oni.

Diskriminirali su me, ostavili sa strane. Nisam na to reagirao jer sam znao da me narod cijeni. Napravio sam pošten posao, ostavio sam mladost i krv. Dao sam sve od sebe.

Uvijek se Vas i atletičara Branka Zorka navodi da ste osvojili prve medalje za neovisnu Hrvatsku. No, Vi ste prvi jer ste zlato uzeli 15. siječnja 1992. godine u Milanu na Svjetskom kupu, na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, dok je Zorko osvojio broncu 1. ožujka 1992. na Europskom dvoranskom prvenstvu u Genovi. Smeta li Vam što se miješa Vas i Zorka?

Naravno da neki žele mijenjati povijest, ali to se ne može raditi. Ne, nisam uvrijeđen zbog toga. Znate tko bi trebao biti uvrijeđen? Onaj tko je griješio. A onaj koji nije, njega nema što vrijeđati. Mogu se samo smijati. Svi znaju da sam osvojio prvu medalju i tada je sa mnom bio Zdenko Protuđer. Zapravo su tek nakon 30 godina priznali da sam osvajač prve medalje za Hrvatsku.

Prisjetite se 15. siječnja 1992. i nastupa na Svjetskom kupu u Milanu, na kojem ste osvojili prvu medalju od hrvatske neovisnosti.

Ponio sam malu zastavu i hrvatsku himnu na kaseti. Prije finala, a na dan međunarodnog priznanja Hrvatske, prišao sam zapisničkom stolu. Dao sam kasetu mladom Talijanu i rekao mu da pusti himnu kada pobijedim. Smijao se, gledao kakva je ova budala koja tvrdi da će biti prvi.

No, onda je vidio što sam radio u mečevima. Čim je Talijan vidio da sam osvojio prvo mjesto, mahao sam mu i podsjetio ga na kasetu. Nasmijao se i pustio himnu. Tada sam iz kimona izvukao hrvatsku zastavu. S obzirom na to da smo kao susjedi povezani s Talijanima, pola publike je plakalo. Znali su da traju razaranja po Hrvatskoj. Svi su se ustali i pljeskali kada sam podigao zastavu.

Po povratku u Hrvatsku primio me tadašnji gradonačelnik Zagreba Boris Buzančić. Fotografije iz Milana odnio sam njemu i Antunu Vrdoljaku, koji su ih bacili jer su željeli promijeniti povijest. Zašto bi to učinili? Pa oni su prvo bili veliki partizani, a onda veliki Hrvati. Mislili su da ne može Albanac biti idol hrvatskoj djeci. 

Otkako je čovječanstva, Albanci su s Hrvatima imali puno zajedničkih stvari. Ne može se to izbjeći, to su činjenice. Zato je većina bila uz mene. Nisam razmišljao o maloj grupici gnjida, da ih ne nazovem težim riječima. Bila bi katastrofa kada bih rekao da sam Hrvat.

Imao sam puno intervjua i u devedesetima se svake nedjelje pričalo o tome da ću donijeti medalju. Znali su me pitati: "Zašto Enver Idrizi ne priča tečan hrvatski jezik?" Mogu lijepo govoriti hrvatski, ali onda ne bih bio Idrizi, već Mate ili Marko. Ponosan sam što sam čuvao i što ću čuvati hrvatsku zastavu. No, jednako tako ne mogu pobjeći od toga što sam Albanac.

Kako ste se počeli baviti karateom u Skoplju?

Muhammad Ali ili Bruce Lee bili su atraktivni u to vrijeme i većina se počela baviti hrvanjem i boksom. No, moj stariji brat Agim je otišao u karate. Kako je puno radio, tako sam mu ja nosio torbu u klub kako ne bi zakasnio na trening.

Tako sam se i ja počeo baviti karateom. Makedonija je tada imala jaku karate reprezentaciju, a svi su se čudili kada sam s 15-16 godina osvojio juniorski naslov prvaka Jugoslavije. 

Kako ste 1989. godine završili u Zagrebu?

Bio sam prvi borac koji je transferiran u karateu, ali prvo u Mostar, kad sam imao 16 godina. Zvali su me i iz Beograda, Titograda (danas Podgorica, op. a.) i svih makedonskih klubova. No, osjetio sam toplinu u Mostaru. 

Godine 1989. održavao se europski kup u Hrvatskoj. Iliju Smoljenovića, jednog od najboljih trenera i sudaca u karateu, pitali su koga bi poveo. U Jugoslaviji je konkurencija bila jaka, ali on je poručio da će osvojiti medalju ako dovedu jednog dečka - Envera Idrizija. 

U svemu tome bio je i veliki biznismen i čovjek Milan Pišković, koji je rekao: "Ako Idrizi negdje postoji, dovest ću ga." Njih dvojica su sjeli u automobil, došli u Mostar i pronašli me. Rekli su: "Ti si od danas naš. Živjet ćeš u Hrvatskoj i dobiti sve što želiš."

Pristao sam doći jer mi je Hrvatska oduvijek bila draga. Nikada nisam govorio da volim Hrvatsku, već sam to dokazivao djelima. Kao što ženi možeš govoriti da je voliš, ali moraš to dokazati. Bio sam zreo dečko. Dok su članovi moje generacije morali pitati očeve da idu u kino, ja sam već bio prava momčina. 

Ubrzo ste dobili hrvatsko državljanstvo. Spomenuli ste da ste 1991. godine bili ispred zgrade Ujedinjenih naroda u New Yorku i s 30-ak hrvatskih sportaša vodili svojevrsni prosvjed zbog srpske agresije.

Ja sam jedan od prvih koji su dobili hrvatsku putovnicu nakon Franje Tuđmana jer sam morao ići na prvenstvo. Pred zgradu UN-a ponijeli smo fotografije razorene Hrvatske, a za sve to bio je zaslužan Milan Pišković, koji je sve to platio i mene učinio kapetanom karate reprezentacije.

Tri dana i tri noći spavali smo na betonu pred zgradom UN-a kako bismo promovirali Hrvatsku. Dva naša velika košarkaša prošla su s Cadillacom pokraj nas. Iskreno, nismo imali ni dva posto novca koji su oni imali.

Mogli su stati i pitati treba li nam što, dati nam koji dolar za sendvič. A Gospodin Partizan Antun Vrdoljak je 1993. dodijelio nagradu njima. Bio sam u dvorani i gledao kako uzimaju moju nagradu.

Za koga tvrdite da su bila ta dvojica?

Stojko Vranković i Dražen Petrović. Nemam ništa protiv njih, no moram reći njihova imena, ne mogu reći da je bio neki Ante. Oni su dali svoj doprinos Hrvatskoj, možda su pomogli više no itko. No, 1993. je titula za fair-play trebala biti moja. Svi to znaju.

I danas Vam to smeta?

Ništa nisam tražio, ali sportašu najviše vrijede priznanja i zahvalnost. Sa mnom je bilo 30 Hrvata, koji su pobjegli kao miševi kada su vidjeli kako skidam jugoslavensku i stavljam hrvatsku zastavu. Želim se opet ograditi kako ja nisam Hrvat, ali sam čuvao hrvatsku zastavu kao nitko. Pošteno sam živio.

Godine 1995. bio sam višestruki prvak i osvojio 50 medalja. Bez konkurencije trebao sam postati najbolji sportaš Hrvatske, ali nisam. Tada je odlučivala ista ta grupa ljudi, koje ja zovem partizanima.

Kako danas, gotovo 30 godina kasnije, gledate na Domovinski rat?

Svi smo mi susjedi i moramo shvatiti jednu stvar, a to je da na svijetu postoje dvije nacije: dobri i loši. I u mojem narodu ima puno loših ljudi, kao i u Hrvatskoj i Srbiji. Moramo našoj djeci ostaviti mir i omogućiti im sigurnost u suradnji, a ne da mrze jedni druge.

Ne moramo se voljeti, ali moramo raditi. Pa u Americi živi 500 nacija i nitko ne gleda tko je bijel, a tko crn. Mržnja će uvijek postojati kod ekstremista.

Godine 1998. borili ste se u Beogradu na Europskom prvenstvu. Je li Vas iznenadilo što ste, tri godine nakon rata, kao Albanac pod hrvatskom zastavom dobili pljesak u dvorani Pionir?

Velik dio hrvatske reprezentacije nije želio ići u Srbiju. Pitali su nas želimo li ići s obzirom na to da su se očekivali problemi. Rekao sam da će im u dvorani psovati hrvatsku majku, dok sam ja očekivao da će mi psovati ustašku i šiptarsku majku. Imao sam dva problema i nisam se bojao otići u centar Beograda.

I tako sam ušao u dvoranu Pionir, u kojoj na kraju nije bila bačena ni šibica. Publika mi je pljeskala pri ulasku, a ja sam mislio da je iza mene neki političar. Kada sam završio meč, ispraznilo se pola dvorane jer su svi došli gledati mene. Rezultatima sam zaslužio poštovanje, sigurno ne zbog ljepote i dobre nacije. Ipak sam promijenio i modernizirao karate. Imao sam dar od Boga.

Na koji ste način promijenili karate?

Karate je dotad bio statičan sport, a ja sam se borio u boksačkom stilu, poput Muhammada Alija. Moram samoga sebe hvaliti jer su umrli oni koji su prije lijepo govorili o meni. Ono što je Muhammad Ali radio u boksu, to sam ja u karateu.

Zvali su me i Maradona na tatamiju. Karijeru sam završio prije 24 godine, ali me i danas, kada uđem u dvoranu s većim šampionima, svi poznaju. Kao da mi karijera još uvijek traje.

Kako biste se kao borca opisali onima koji Vas nisu gledali?

Publika me voljela gledati kada bih stao na borilište, kao da sam zračio. Kada sam se borio, svi drugi mečevi bili bi prekinuti. Čak su me i suci gledali, nisu bili koncentrirani na svoje mečeve. Sve su moje borbe bile teške jer sam bio u vrhu. 

Imate li danas zdravstvenih problema, odnosno posljedica sportske karijere?

Hvala Bogu, sve radi: glava, ruke, noge, gore, dolje... Povukao sam se kao šampion. Nisam imao teške ozljede i uvijek sam bio spreman jer sam trenirao pet-šest sati dnevno. Imao sam i sreće.

Karijeru ste završili 2000. godine...

Nisam se umorio, mogao sam se boriti još pet godina. Moraš se povući na vrhuncu, no neki se nikada ne zasite. Uvijek se pamte prvi i zadnji meč. Izgubiš li tako jedno, pa onda i drugo prvenstvo, izgubit ćeš sjaj. Na taj nčin ujedno iritiraš sve oko karatea jer moraš dati prednost mladima. Svi su se čudili kada sam se povukao.

Koliko se karate promijenio u posljednjih 30 godina?

Više nije što je bio. Kada smo jeli kruh, čaj i sir, tada je bilo i karatea. Danas imaju sve uvjete, stipendije i stanove. Imaju sve što žele, ali više nije to to. Svijet nije ono što je bio. Nema nimalo ljubavi prema sportu.

Više ste puta istaknuli da Vas nema u Aleji velikana hrvatskog sporta na Jarunu. Smeta li Vam to i danas?

Mjesto bi bilo ljepše samo da moja fotografija ondje stoji. Ako i nisam bio najbolji sportaš, bio sam najzgodniji među njima. Zašto bi mi bilo krivo? Čelnike Hrvatske treba biti sram. To je njihova sramota, ne moja. Ja i danas dižem rejting Hrvatske, ali nema veze, sve to Bog gleda.

Govorili ste da pred strancima lažete kako Vam je Hrvatska dala vile i stanove, premda to nije istina...

Neki sportaši su stanove dobili "ispod stola". Ja ga nikad nisam dobio. No, planiram uzeti krevet i otići pred ured zagrebačkog gradonačelnika Tomislava Tomaševića i čekati dok mi ne da stan. Časna riječ, slobodno to napišite. No, Tomašević je puno dobroga napravio.

Bio sam prvi na listi za stan. Ključevi su mi bili skoro u rukama, Milan Bandić mi ih je želio dati. No, onda se dogodio potres pa se jedan od uništenih morao renovirati. Prijatelju sam rekao da će prije Bandić umrijeti nego što ću ja dobiti stan. Tri tjedna kasnije, čovjek je umro, a ključevi ostali sakriveni.

Dvaput ste u revijalnim borbama tijekom devedesetih pobijedili poznatog glumca Chucka Norrisa. Što možete reći o tim susretima?

Chuck Norris, Bruce Lee, Jean-Claude Van Damme i Steven Seagal su glumci. Ljudi polude kada im istakneš razliku, ali potrebno je razdvojiti glumu od stvarnosti. Oni nemaju jedan meč u životu. I ja pred kamerom mogu napraviti čuda.

Jednom sam se borio s nekom ninjom. Bio je nekakav svjetski prvak, radio s elementima, skakao i izvodio salto, a ja sam ga pobijedio za tri sekunde. Ogromna je razlika između treninga i borbe. Prije borbe čini se da te takvi mogu ubiti, a u ringu se ispušu poput balona.

Godine 1996. glumili ste u filmu Ne zaboravi me od Jakova Sedlara...

Glumio sam profesora. Bio je to divan film za koji smo dobili nagradu u Americi. Sedlar je jedan od najboljih redatelja u Hrvatskoj. Također, glumio sam u dva filma na Kosovu i jednom s Van-Dammeom.  

Kako je stati pred kameru?

Ja je ni ne vidim. Normalno se ponašam i pričam, ne bojim se intervjua, potpuno sam opušten. Kada su me redatelji vidjeli, pitali su me gdje sam bio ranije. Mogao sam napraviti veliku filmsku karijeru, no to je ogromna industrija. Glumci se ne znaju povući na vrijeme pa bi se možda to i meni dogodilo. Što će mi to? Izgradio sam ime koje ne može biti veće. Mogao sam ga samo uprljati.

Što možete reći o Jean-Claudeu Van Dammeu i snimanju filma The Order iz 2001. godine?

Van-Damme je poslije Brucea Leeja bio glumac koji je donio nešto novo. On je možda najbolji akcijski glumac svih vremena iza Leeja. Imao je perfektne filmove i htio je biti poput Leeja. No u tome nije uspio. 

Karate je jedan od najtrofejnijih hrvatskih sportova, no i dalje je, poput ostalih, daleko iza nogometa. Što mislite o tome?

Tako je u cijelome svijetu. U nogometu 22 igrača trče za jednom loptom i to je najatraktivniji sport, što je katastrofa. Zamisli koliko individualni sportovi podrazumijevaju odricanja, a s njihovim se stipendijama ne mogu platiti tri večere. S druge strane, nogometaši imaju milijune i milijarde. Svijet je nezahvalan.

Mnogi Vas opisuju kao velikog pozitivca. Otkud takva energija?

Dosegnuo sam plafon i nikad nisam bio željan novca. Bio sam sretan onime što imam. Nikoga ne mrzim niti sam na ikoga ljutit. No, žao mi je što se Hrvati međusobno ne vole. Bog Vam je dao more i planine. Dat ću primjer iz karatea... Prvi put u povijesti imamo čelnika u svjetskom vrhu - Davora Cipeka (predsjednik Hrvatskog karate saveza, op. a.).

Antonio Espinos (predsjednik Svjetske karate federacije, op. a.) razgovara samo s njim. Međutim, gnjide ovdje u Hrvatskoj dižu glasove protiv njega, dečka s velikim uspjesima u karateu. Njega nam je poslao Bog.

Ne govorim ovo kako bih dobio nešto od njega niti sam ikad išta tražio. Cipek može biti predsjednik svemira, ali ja sam i dalje Enver Idrizi, ja sam brend. Coca-Cola, Marlboro i ja smo brendovi. Nikome se ne ulizujem, samo govorim istinu.

Jednako su tako velike uspjehe postigli predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora Zlatko Mateša i glavni tajnik Siniša Krajač. Bitno je imati dobre čelnike koji vode sport. Imaju podršku moje malenkosti.