DRUGI u nizu debakl u domaćem prvenstvu, remi s Lokomotivom (1:1), potvrdio je strahovanja navijača kako je Bjelanovićev i Kopićev Hajduk utonuo u prosječnost hrvatske nogometne lige. Grubo to zvuči, ali ni u jednom trenutku tijekom devedeset minuta Bijeli nisu bio bolji od Lokomotive - momčadi koja se gotovo filmski i isključivo po potrebi Dinama prekraja iz godine u godinu, pa se ono što je trebala biti prilika generacije (Hajduk potencijalni nositelj u play-offu Europa lige) danas čini nemogućom misijom.

Nema se kome ni zviždati

Naime već za četiri dana ova razbijena, neuigrana, demotivirana i preplašena ekipa dočekuje Steauu, u dvoboju iz kojeg nitko realan ne može očekivati pozitivan rezultat. Hajduk izgleda očajno i teško da je posljednjih pet godina izgledao gore. Što je najtragičnije, u prvoj jedanaestorki nema se kome ni "zviždati". Vučur, Jurić, Ljubić, Mikulić, Ivanovski i Jairo tek su se prije dvadesetak dana upoznali sa suigračima, dok Hamzu, Fomitschowa i Saida jednostavno nije ni briga.

Što se radilo na pripremama i što se radi na treninzima?

No ne samo da se nema kome zviždati, nego se zapravo nema što ni analizirati. Hajduk ne stvara šanse, kombinatorika u veznom redu ne postoji, a u 270 minuta, izuzev kod prekida, nismo vidjeli ni jednu smislenu šablonsku akciju. Obrana Bijelih opetovano ispada smiješna na svaku kvalitetniju dubinsku loptu, a toliko individualnih grešaka pri osnovnim dodavanjima teško se može vidjeti i na trećeligaškim terenima. Što se radilo na pripremama i što se radi na treninzima?

Ludost je očekivati od ovih novih igrača da zablistaju

Naravno, nije sve samo Kopićeva krivica. Iako njegovi "post-festum" komentari počinju nalikovati teškom prodavanju magle, veliki dio odgovornosti ide Nadzornom odboru koji je olako dao povjerenje Saši Bjelanoviću da slaže momčad. Bijeli ne da se ovo ljeto nisu osnažili, već su trenutno najmanje dvostruko lošiji no početkom proljeća. Baš svi igrači koji su došli isključivo mogu figurirati kao sporadična popuna kadru, pa je potpuna ludost od njih očekivati da nakon niza nesretnih ozljeda uskoče u vatru i zablistaju.

Gdje su pare i gdje su mladići iz omladinske škole?

Ponovimo, Hajduk je u posljednje dvije godine zaradio 15, slovima petnaest milijuna eura, a na pojačanja nije potrošio ni 500 tisuća. Gdje su pare? Zašto se u trenucima kad se svi ozbiljni klubovi pred presudne europske utakmice pojačavaju Hajduk blamira i van terena? Zašto se nisu dovela najmanje tri, četiri kvalitetna igrača za prvu momčad i hoće li itko uopće odgovarati za takvo stanje osim eventualno Kopića i Bjelanovića koji će se prvi naći na udaru, a čiji odlazak neće značiti apsolutno ništa.

Ako je kojim slučajem Uprava uistinu promijenila kadrovsku politiku i napokon odlučila dati priliku igračima iz domaćeg pogona, zašto su onda navijači Hajduka iz utakmice u utakmicu prisiljeni gledati nekog Saida, Vučura, Barryja, Lopeza, Ivanovskog, Fomitschowa i Jaira? Govorimo ni više ni manje nego o čak sedam pozicija na kojima su se cijelo vrijeme mogli razvijati mladići iz omladinske škole ma kako neiskusni ili nespremni za prvoligaški nogomet bili. Od ovog teško da može gore...

Da im se dalo priliku odigrati uvodnih 180 minuta HNL-a, Hajduk bi možda imao nula bodova na kontu, ali barem nekakvu perspektivu. Da netko skupi hrabrosti i pošalje ih na teren protiv Steaue (Ljubić, Bradarić, Nejašmić, Jurić, Palaversa, Delić, Šego itd.) Splićani bi možda ispali iz Europe, ali bi barem na još nešto, osim "krcatih tribina", mogli biti ponosni...