OLIMPIJSKE igre su, kao i Svjetska prvenstva u nogometu, spektakli koji daleko nadilaze granice sporta. Oni su globalna top-tema s nizom viralnih i nerijetko epohalnih događaja. Jamče barem nekoliko ishoda i tema koje će ući u popularnu kulturu.

Kojem susjedu/komšiji je veći

Naravno, one koji prate sport svakog dana svake godine živcira što ta tri tjedna o sportu, i to neupućeno, a svisoka, laprdaju apsolutno svi. I jedno i drugo je podjednako ljudski i normalno - da o judu u to vrijeme mudruje vaša strina, a o taekwondou mama. Kao i da gatekeeperima smeta što im se babe i antisportaši miješaju u život

E, sad, ako značaj Olimpijskih igara na svjetskoj razini preslikamo na naše, hrvatske, regionalne, postjugoslavenske okvire, često se u vrijeme Igara to svodi na uspoređivanje kojem od susjeda/komšija je veći.

Ne možete vjerovati koliko su čitani tekstovi pod naslovom u stilu "Evo koja je Hrvatska po uspješnosti u zemljama regije nakon srebra u gađanju glinenih golubova". I pritom smo neiskreni. Puno bolje bismo bilo hrvatskog puka napipali da ovakve tekstove naslovimo "Evo koliko je Hrvatska bolja od Srbije".

Najviše vas zanima koliko ste bolji od Hrvatske/Srbije

Da ne govorimo o tome koliko su čitani tekstovi pod naslovom "Evo koliko su zaradili zlatni srpski olimpijci. Od države dobivaju daleko više nego hrvatski". Skinimo se, dakle, do kraja. Sve se ovdje svodi na to tko je uspješniji, Hrvati ili Srbi. Slovenci? Ma dajte, molim vas, oni etikom, karakterom, pa ni sportovima kojima se bave nikad i nisu pripadali "ovim prostorima". Kosovare ionako smatramo Albancima.

Olimpijski relevantnim sportom se u Crnoj Gori bavi samo par vaterpolista, a što se tiče Bosne i Hercegovine, samo jedna plivačica. Ostaju, dakle, dva ključna naroda regije i njihovi predstavnici na Olimpijskim igrama. Hrvati i Srbi se u razgovorima i medijima tijekom cijelih Igara uspoređuju i nadmeću.

Bilo da je riječ o medaljama, zaradama i tome tko više navija za najveće rivale. Koliko god to forsiranje novog bratstva i jedinstva bilo iritantno, u svakom slučaju je neusporedivo bolje od narativa koji je dominirao prethodna dva desetljeća - da je sport nastavak rata drugim sredstvima. 

Tipično balkansko pretjerivanje i ponos nacijom i nacionalnošću najbolje se vide na dočecima sportašima

Ključni dio doživljaja Olimpijskih igara na ovim prostorima, točnije njihova kruna, jesu dočeci "medaljonoscima" s Igara. U tom segmentu najbolje dolazi do izražaja tipično balkansko pretjerivanje i ponos nacijom i nacionalnošću. Srbi tu u svom lošem, starom stilu boluju od mitova i mitomanije, pa će tako njihov vladar Vučić nakon što su ih "suci pokrali" protiv Amerikanaca u polufinalu košarkaškog turnira zavapiti: "Recite nam ako nekoga ne smijemo pobijediti." 

Srbi na to, koliko god njih govorilo da ne podnosi vožda, reagiraju kao po njegovoj komandi. Srećom, sada se više nakon američkih "nepravdi" ne okupljaju s metama na čelima oko mostova, nego na najnovijem u nizu spektakularnih, neviđenih, fenomenalnih dočeka ispod glasovitog balkona starog dvora. Srbija je u Parizu osvojila samo pet medalja. Ističemo "samo" jer kad se vide scene iz Beograda i od tamo čuju zvučne i često patetične parole, čovjek bi pomislio da su Srbi poharali Pariz žetvom medalja plodnijom od američke.

Srpska megalomanija i mitomanija

Naravno, njima je najbitnije da su "bolji od Hrvatske", što ističu svi njihovi mediji iako je Hrvatska osvojila dvije medalje više. Dakako, na slavlju, nakon balkona, heroje nacije Đokovića i košarkaše najviše je u srce pogodila pjesma "Kosovo, Kosovo".

Srbi i dalje odbijaju prihvatiti realnost da Kosovo nije njihovo, nego neovisno. Štoviše, u Parizu je osvojilo dvije medalje. No nemojte da vas Srbi čuju da to govorite jer će si prisvojiti i ta odličja. Ako su onako slavili pet medalja, kako bi tek feštali za njih sedam.

Hrvatski jad i čemer

I dok u prestonici caruje megalomanija, u metropoli 393 kilometra zapadno u điru je minimalizam. Tome što je u Beogradu na doček olimpijcima došlo 70 tisuća, a onima u Zagrebu 69 tisuća manje sigurno je kumovalo to što je beogradski doček bio noćni, a zagrebački u 16:30 usred najvrućeg ljeta u povijesti. Malo je nedostajalo da na pustom Trgu bana Jelačića par ljudi umre od žege uz milozvuke Zaprešić Boysa. 

Kada su nedavno hrvatski vaterpolisti osvojili zlato na Svjetskom prvenstvu, njihov izbornik Ivica Tucak žalio se što nema dočeka i ogorčeno osudio zagrebačke vlasti što ga nisu upriličile. Žao nam je što mu to moramo otkriti, ali da je dočeka svjetskim vaterpolskim prvacima i bilo, na njemu bi bili "roditelji i djevojke igrača".

Žao nam je, izborniče Tucak, ali ne zanimate ljude kao nogometaši

Uz dužno i veliko štovanje enormne težine i truda koji vaterpolisti ulažu, ali on nije razmjerno proporcionalan interesu ljudi za to. Njegovom povećanju svakako ne pomaže ni to što su vaterpolisti u godinu dana igrali čak tri finala velikih natjecanja. S previše natjecanja opada draž sporta i devalviraju njihovi nedvojbeno veliki uspjesi.

Kad smo kod previše natjecanja u malo vremena, tu je pojam rukomet, s kojim je u Hrvatskoj prije 20 godina počela moda dočeka. Ali kako hrvatski rukometaši posljednjih godina ne postižu uspjehe, za njih više nema ni dočeka, pa samim time ni pitanja zašto je na njima premalo ljudi.

Rivalstvo koje nema veze sa sportom nego s kompleksima Hrvata i Srba

Jednostavno, Hrvate već neko vrijeme zanimaju samo dočeci medaljama okićenih nogometaša i trebaju Srbima priznati primat ne samo u košarci i tenisu nego i u dočecima. Premda bi pravilnija podjela između susjeda/komšija u tom smislu bila na one koji pate od kompleksa više i niže vrijednosti.