''ČESTITAM vam. Red je i sportski čestitati nekom tko je bolji od tebe'', bile su prve riječi rukometnog Terminatora, Nenada Peruničića, kad smo ga nazvali odmah nakon što je Hrvatska pregazila Srbiju 32:22 na otvaranju Eura.

 

Za one mlađe koji možda ne znaju kakav je Peruničić bio igrač, reći ćemo da je riječ o vjerojatno najboljem svjetskom šuteru devedesetih. Ogroman, jak kao medvjed s razornom desnicom, Peruničić je imponirao na parketu, dojam je bio da može zabiti kad god to odluči, a svatko tko je u Hrvatskoj u to vrijeme pratio rukomet mrzio je tog gorostasa kojem su posebna inspiracija bili hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija. U finalu Lige prvaka 1995. gotovo sam je u dresu Elgoriage pobijedio Zagreb, a kao član SR Jugoslavije dva je puta razbio Hrvatsku na velikim natjecanjima – na EP-u 1996. u Sevilli i na SP-u u Egiptu 1999. 

 

''Ha-ha, da, u pravu ste, nikad nisam od Hrvata izgubio. Najveći užitak mi je bilo igrati protiv svojih prijatelja, protiv momaka s kojima sam godinama skupa igrao, s nekima od njih bio cimer. Hrvatska je i tada imala sjajnu generaciju, a mene je posebno inspiriralo igrati protiv njih, baš zato što smo bili pravi prijatelji, a složit ćete se sa mnom, nema većeg gušta nego u pravom sportskom dvoboju pobijediti onoga tko ti je blizak. No, bila su to neka druga vremena. Puno se toga u međuvremenu promijenilo. Hrvatska je miljama odmaknula, a mi se nismo pomakli s onog mjesta gdje smo ostali kad se moja generacija oprostila'', kazao nam je Peruničić.

 

Klupski naslov prvaka Europe ima i s Magdeburgom (2005.), a s reprezentacijom SRJ ima europsku broncu 1996., svjetsku 1999. i četvrto mjesto s olimpijskih igara 2000.

 

Ovaj dobrodušni i živopisni div razornog udarca, nakon što je godinama harao svjetskim rukometom, vratio se u Beograd, a 2011. preuzeo je klupu Crvene zvezde koju i danas vodi.

 

Rekao nam je da nije iznenađen što je Hrvatska pobijedila Srbiju, ali je ostao šokiran izostankom srčanosti i karaktera kod igrača Jovice Cvetkovića.

 

''Nisam očekivao previše. Iluzorno se bilo nadati da ovakva Srbija može nauditi Hrvatskoj. Nakon odlaska prve vaše zlatne generacije, one Saračevića, Ćavara i ostalih, krenuli ste od nule i u posljednjih 20 godina stvorili ste brend, imate sistem kakav nema nitko na svijetu, a kod nas u Srbiji sve se izgubilo. Mladi odlaze prerano, još nezreli, ne postoje treneri koji znaju raditi s mladim igračima, a klince za rukomet više nije briga. U moje vrijeme nismo trčali za prvom ponudom koja bi došla. Radili smo sa starim trenerima, koji su crpili život iz nas, ali mi smo znali što želimo. Tada treneru nisi smio reći da ti je prst puknuo. Takav je to sport. Rukomet je predivna igra, dinamična, zanimljiva, no što to vrijedi kad su se neki drugi sportovi u Srbiji nametnuli, izgurali rukomet i zato smo tu gdje jesmo. I kad u Srbiji kažeš nešto na tu temu, onda te sa svih strana sasijeku. U Hrvatskoj je rukomet božanstvo, a u nas novine o rukometu ovih dana pišu samo u kontekstu potencijalnih nereda u Splitu. Ni slova o igri. Zato mi je tako drago da je u Splitu sve prošlo u najboljem redu. Užasno me nervira kad netko iz nekih svojih pokvarenih ciljeva pokušava na silu nametnuti mržnju. Što je bilo, bilo je. Ne ponovilo se. Ali ne želim da me netko svađa s Nenom, Vorijem, Ćavarom… To su sve moji prijatelji'', rekao nam je Peruničić, a zatim se obrušio na igrače Srbije:

 

''Nije problem izgubiti. Posebice nije sramota izgubiti od boljeg, a Hrvatska je u ovom trenutku miljama daleko od Srbije. Ali nedopustivo je dozvoliti da te netko ponizi, a da se ti tome niti ne pokušaš suprotstaviti. Moja generacija također je znala nekad izgubiti sedam, osam razlike, ali mi smo imali onaj ''fajterski'' karakter, pogotovo kad bi igrali protiv ekipa koje su bile bolje od nas. Možda su oni tada bili bolji, ali to bi u nama probudilo dodatan inat. Ovo danas, ne znam što bih rekao. Momčad bez srca i bez karaktera. Bez hrabrosti. Hrvatska ima 12, 13 podjednako dobrih igrača, sustav igre, brzinu, rastrčana krila, nisi znao odakle dolazi opasnost, a mi već 20 godina igramo samo na bekove, krila nemamo, obrana ne postoji i tvrdoglavo guramo loptu Nenadiću, pa ako on nešto na inspiraciju napravi, super. Ako ne, ništa. Ponavljam, nisam puno očekivao, ali jesam neku borbu, neizvjesnost barem koja bi nam dala vjetar u leđa za utakmice protiv Islanda i Švedske. Ovako, pojma nemam što bih očekivao od Srbije u nastavku turnira.''

 

 

 

''Hrvatska nosi breme favorita i to može biti opterećenje, međutim, za vaše rukometaše to nije ništa novo. Podrazumijeva se da uvijek idete po medalju i hrvatski igrači navikli su na pobjede i uspjehe. Jedini pravi problem vidim u ozljedi Duvnjaka. Zaista mi nije bilo jasno zašto je vaš izbornik Domagoja držao toliko u igri, protiv onakve Srbije i kod tolike prednosti. Šteta velika, jer Duvnjak je čudo od igrača. No, kad vidim ovog Cindrića i njegovu eksplozivnost, taj je sposoban već sad sam rješavati utakmice. Odlični ste, ali tu su i Francuzi, Norvežani, ima stvarno puno vrhunskih ekipa i mislim da će ovo biti fantastično prvenstvo. Za uživanje'', dodao je Peruničić, koji je kraj ovog razgovora iskoristio za jednu privatnu poruku koju je poslao u svlačionicu hrvatske reprezentacije:

 

''Poručio bih svom bivšem cimeru Voriju (igrali su skupa u Barceloni, op. a.) da se ne baca više onako za loptama. Nije to više za njega, otići će mu leđa, ha-ha.''