HRVATSKA je u drugom kolu Eura pobijedila Srbiju 23:20 i napravila je ogroman korak prema plasmanu u drugi krug. Puno toga će ovisiti o raspletu trećeg kola. Pobijedi li Hrvatska autsajdera Ukrajinu, a ne izgubi li Francuska s dva ili više razlike od Srbije, dalje će ići olimpijski prvaci Francuzi i Hrvatska.

Treba reći da je Francuskoj svakako u interesu da pobijedi kako bi prenijela bodove u nastavak turnira tako da sve priče o eventualnom kalkuliranju Tricolora u susretu protiv Srbije gube svaki smisao.

Za komentar utakmice nazvali smo igračku legendu srpskog rukometa i bivšeg izbornika Srbije Nenada Peruničića. Za one mlađe koji možda ne znaju kakav je Peruničić bio igrač, reći ćemo da je riječ o vjerojatno najboljem svjetskom šuteru devedesetih.

Ogroman, jak kao medvjed s razornom desnicom, Peruničić je imponirao na parketu, dojam je bio da može zabiti kad god to odluči, a svatko tko je u Hrvatskoj u to vrijeme pratio rukomet plašio se tog gorostasa kojem su posebna inspiracija bili hrvatski klubovi i hrvatska reprezentacija.

U finalu Lige prvaka 1995. gotovo sam je u dresu Elgorriage pobijedio Zagreb, a kao član SR Jugoslavije dva je puta razbio Hrvatsku na velikim natjecanjima – na EP-u 1996. u Sevilli i na SP-u u Egiptu 1999. 

Prvi dojmovi nakon poraza Srbije od Hrvatske?

Prije nego krenem analizirati utakmicu, iskoristit ću ovo priliku da se osvrnem na skandalozne povike nekih hrvatskih navijača. Čemu ono ''Ubij Srbina''. Ima li tome više kraja na ovim prostorima? Sram me bilo kad sam slušao što se urla.

Jasno mi je da će između Hrvatske i Srbije uvijek postojati jaki naboj, ali ta mržnja mi nikako nije jasna. Pa znaju li ti klinci koji su to vikali što su uopće vikali? Toliko je prošlo od tog nesretnog rata, a mi se nismo pomaknuli mi pedlja. Jadno, tužno i užasno. Jednostavno, to mi je nepojmljivo.

Poštujem vaše rukometaše, i tijekom rata sam imao prijatelje svih vjera i nacionalnosti i ne mogu shvatiti zašto neki i dalje ne razumiju da je sport samo sport, a ne rat i politika. Možemo li jednom već sport ostaviti sportašima? 

Žao mi je što sam morao najprije ovo reći, umjesto da komentiramo utakmicu. Imao sam sreću da sam bio dio generacije koja nikad nije izgubila od Hrvatske. No, bila su to druga vremena. Zajedno smo prošli jugoslavensku školu, skupa smo igrali u mlađim selekcijama i bili smo prijatelji.

Zato je između nas i postojao taj rivalitet. Danas nažalost toga više nema, a to je jedan od razloga zbog čega me ne čudi pobjeda Hrvatske. Budimo iskreni, puno je više Hrvatskoj nedostajalo ključnih igrača nego Srbiji. Gledajući širu sliku, Hrvatska je bila puno više osakaćena, no opet Srbija nije imala šanse.

Zašto? Zato što je u pitanju autoritet kojeg je Hrvatska u rukometu gradila više od 20 godina, a nakon naše generacije i onog jednog bljeska u Beogradu kad smo bili domaćini, rukomet je u Srbiji propao. Teško mi je reći, ali Hrvatska je druga dimenzija u rukometu na nas.

Hrvatska ima sve ono što Srbija nema. Autoritet, stav, iskustvo igranja velikih utakmica, a vidjeli smo da imate i neke momke za koje nisam nikad ni čuo, a ponašali su se kao da su sedam ili osam godina u reprezentaciji. Mali Lučin me oduševio, zatim golman Šunjić, koji je obranio ključne lopte kad se utakmica lomila. O Cindriću ne bih trošio riječi. Čovjek je bez treninga, nakon korone i karantene odigrao onakvu utakmicu. Mogu mu se samo nakloniti. 

U čemu je Srbija podbacila?

Imali smo šansu. Gadža je odigrao odličnu sezonu u Vardaru, ali na ovom Euru je indisponiran. To nismo znali iskoristiti. Zatim, svaka čast svakome, ali zna se tko su ključni igrači u rukometu. Ako nemate jake bekove, ako nemate moćnu vanjsku liniju, onda se nemate pravo nadati dobrom rezultatu. Mi to nemamo.

Čim sam vidio Kukića kako se muči, sve mi je bilo jasno. Samo je Cupara odigrao korektnu utakmicu. Hrvatska je imala puno više raspoloženih igrača, naša vanjska linija je odigrala jako loše i podlegli smo pritisku i naboju te utakmice. Kako sam rekao, Hrvati za razliku od nas znaju igrati takve utakmice i to je bio ključ našeg poraza. Imali smo odličnu priliku da prekinemo dugu i bolnu tradiciju poraza protiv Hrvatske. Nažalost, nismo je znali iskoristiti i čestitam Hrvatskoj na pobjedi.

Srbija i dalje ima šansu. Pobijedi li Francusku s dva ili više golova razlike ide dalje. Mislite li da je to izvedivo?

Hoćemo li pričati o željama ili o onome što je realno? Ne želim raditi slatko na silu. Istina, Srbija je pobijedila Francusku u kvalifikacijama, ali jedno su kvalifikacije, a drugo je turnir na kojem se prenose bodove. Jedno je ono što ja želi, a sasvim nešto drugo je realnost. Nisam siguran da Srbija to može napraviti. Trebalo bi se dogoditi čudo.

Dolaskom Tonija Gerone na klupu Srbije u srpskoj se rukometnoj javnosti počela stvarati priča da je on donio neke promjene u reprezentaciju, da je podigao timski duh. Kao bivši izbornik Srbije, što mislite o Kataloncu?

Da se razumijemo, Tonija poznajem jako dugo, još iz vremena kad sam igrao u Barceloni. Dobri smo prijatelji i on zna da ima moju podršku. Međutim, puna mi je kapa tih priča o timskom duhu. Kad sam ja preuzeo reprezentaciju i napravio smjenu generacija, uveo sedam, osam debitanata, isti su ljudi pričali također o timskom duhu.

Imam osjećaj da se kod nas nakon svake promjene automatizmom ponavljaju iste riječi, a onda čim nešto krene po zlu, više ništa ne valja. Ne znam, Gerona je dobar trener, ali vrijeme će pokazati je li dobar izbor za Srbiju.