U SVIJETU trenerskih voda definitivno stiglo neko novo doba, potvrdio je derbi između Manchester Uniteda i Liverpoola (1:1). Iako je sama utakmica bila poprilično jednolična, pokazala je da Mourinho gotovo sredio kadrovske križaljke, dok Klopp gura koliko može s raspoloživim osobljem.

 

Glavna odrednica utakmice bio je apsolutni nedostatak rizika s obje strane. Prvih 45 minuta osnovni moto jednih i drugih bio je s 4 napadača napadati čitavu suparničku obranu, i kada to ne prođe pokušati isprovocirati pogrešku obrane koja bi ih "džabe" dovela u vodstvo. Bez velike suradnje među linijama, s domaćinom jasno orijentiranim prema bokovima gdje bi vrlo brzo igru u polju sveli na dva igrača i gostima kod kojih je samo prednja trojka prelazila zamišljenu sigurnosnu liniju, utakmica nije imala pretjeranog potencijala. Pogbina kretenska reakcija, dvojbene sudačke odluke, uvođenje Rooneya i krasan gol Ibrahimovića za izjednačenje nisu zaslužile podrobnu analizu, ali je zato utakmica bila simptomatična za neke općenitije zaključke.

 

 

Portugalac na klupi Uniteda konačno djeluje kao čovjek koji drži stvari pod kontrolom i odluke koje donosi po pitanju sastava su otprilike oni koji najbolje prate zdrav razum. Guranje Rooneya u drugi plan nije imalo samo pozitivan učinak na ekipu koja bez njega mnogo lakše diše (Ibrahimović i Pogba imaju mnogo više prostora), već djeluje motivirajuće i na engleskog velikana koji ulascima s klupe ponekad čak i djeluje kao igrač koji i dalje može stvoriti razliku ili potezom odlučiti utakmicu. Uvođenje Mkhitaryana dalo je Unitedu nešto što mu je kronično falilo - igrača u prednjoj liniji koji izvrsno razumije i osjeća prostor, nadopunjava kretnje svojih suigrača i stalna je opasnost u dubini terena ili između linija - baš njegove kretnje okidač su dinamike u igri Crvenih vragova. I konačno, izostavljanje Fellainija iz svih relevantnih kombinacija konačni je dokaz da Mourinho ipak želi igrati nogomet, a ne prangijati dugačke lopte. Daleko je to od savršenog što se igre tiče , lopta i dalje putuje presporo, ne vide se jasni koridori iznošenja lopte a zadnja linija djeluje tanko i mijenja se - ali je napredak u odnosu na početak sezone i više nego očit.

 

 

Michael Carrick vjerojatno je najpodcjenjeniji engleski igrač svoje generacije. Dugo vremena bio je jedan od najboljih veznjaka na svijetu, s perfektnim osjećajem za ritam i atipičnog pregleda igre za Otok, spreman odigrati i povratnu i paralelnu loptu ako je to najbolje za akciju, za razliku od tradicionalne okomitosti Premiershipa. Partnerstvo njega i nabijača tempa Herrere s te je strane apsolutno kompatibilno u obje faze igre i baš je to uzrok rasta ekipe u posljednjih nekoliko tjedana. Danas nije u zenitu karijere, ali i dalje svojim liderstvom na lopti i odlukama o smjeru napada pospješuje igru ovog sastava kao nijedan  drugi igrač u kadru. Manchester United ove sezone ima tek 6 pobjeda u 15 utakmica u kojima on nije igrao, uz  četiri remija i pet poraza. S njim na terenu, United ima 12 pobjeda i dva neriješena ishoda, bez poraza. 

 

 

 

 

Dosadašnji dio sezone bez ikakve sumnje pripao je karizmatičnom Nijemcu. Premda kvalitetom kadra bitno zaostaje za oba Manchestera, a dobrim dijelom i za Arsenalom ili Chelseajem, često je baš nogomet koji Liverpool prezentira najbolji u ligi. U njihovoj postavi u utakmici protiv Uniteda teško da se može pronaći igrač koji bi bio na širem popisu "Dream Teama" lige, ali i takvi su mogli izvući pobjedu protiv suparnika koji je u velikoj formi. Zapravo, teško je naći zamjerke na njegov dosadašnji rad ove sezone - Liverpool je znatno napredovao u igri na postavljenu obranu, presing i obrambena struktura među najkompaktnijim su u ligi, a svaki igrač izgleda trostruko bolji nego što je to bio ikada dosad. Iako je njemački nogomet jako dugo na cijeni u Engleskoj, zatvorenost prema kadrom iz te zemlje potrajala je nelogično dugo. U modernoj nogometnoj eri u kojoj je Njemačka najveći pokretač trendova i proizvođač vrhunskih trenera, Klopp će vjerojatno ostati kao najbitnije ime koje će potvrditi da je ovakva razmjena dobara veliki plus za zemlju u kojoj je nogomet nastao.

 

 

Iako to nije ništa naročito novo, jučerašnji dan bio je znakovit u pogledu aktualnog stanja trenerske scene. Samo koji sat prije nego će Mourinho jedva doći do boda protiv (u teoriji) inferiornijeg suparnika, Pep se propisno osramotio i popio četiri komada na Goodison parku. Ova sezona bila je jedna od najiščekivanijih u povijesti igre što se trenerske struke tiče - teško je sjetiti se kada je u isto vrijeme u jednoj ligi bila toliko koncentracija vrhunskih i etabliranih trenera, koji nisu samo kroz karijeru imali igru i rezultate, već i vojsku fanova zahvaljujući svojim karizmama. Guardiola i Mourinho sasvim su sigurno, volio ih netko ili ne, bili predvodnici svojih struja sve do prije koju godinu kada se duopol počeo lagano rastapati. Danas nema nimalo sumnje - postoje "novi" klinci u gradu, koji ako ih već i nisu već prestigli, onda su po kvaliteti stvaranja igre vrlo blizu navedenog dvojca. Najveća pobjeda ovogodišnjeg Premiershipa s nekog povijesnog aspekta će stoga vjerojatno biti odgovor na pitanje tko između Contea, Kloppa, Wengera, Pochettina, Guardiole, Mourinha i Koemana može najbrže napraviti funkcionalnu momčad u svim segmentima igre. Nekad nedodirljivi dvojac zasad ne stoji najbolje u toj utrci.