U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Dok u Pekingu traju Zimske olimpijske igre, pravo je vrijeme za priču o možda i najvećem sportskom čudu u povijesti, koje je pomogao ispisati Hrvat, čiji je život lani tragično završio.

U ZADNJU trećinu ušlo se s rezultatom 3:2 za Sovjetski Savez. Nitko, ali baš nitko na svijetu, uključujući i svih devet tisuća gledatelja u dvorani u Lake Placidu tog 22. veljače 1980., nije vjerovao da Amerikanci u posljednjih 20 minuta mogu izvesti senzacionalni preokret. Zapravo, u čudo su vjerovali samo izbornik reprezentacije SAD-a Herb Brooks i njegovi igrači.

Sovjeti, premda su vodili, bili su zbunjeni. Nisu očekivali da će im američki sveučilištarci tako uporno puhati za vratom. Nisu na to navikli i počeli su raditi sebi nesvojstvene glupe greške. Legendarni Vladimir Krutov (dio čuvenog sovjetskog terceta KLM - Krutov, Larionov, Makarov) zbog nepotrebnog i opasnog prekršaja je isključen u sedmoj minuti treće trećine, a u zadnjoj sekundi s igračem više Mark Johnson je poslao pak ispod vratara Miškina za nestvarnih 3:3. 

Sovjeti su već tada bili u ozbiljnom problemu. Punih 20 godina ni jedna momčad na svijetu, uključujući i NHL zvijezde (mjesec dana prije početka Igara u Lake Placidu SSSR je sa 6:0 obrisao led s najboljim igračima američko-kanadske profesionalne lige), nije ih dovela u situaciju da počnu paničariti i da se pogube na ledu.

Ekipa, u koju je jedino Herb Brooks vjerovao samo pet mjeseci ranije, usudila se napasti ekipu koju nitko nikad nije smio napasti. Desetak minuta prije kraja pak je stigao do američkog Hrvata Marka Pavelicha, a ovaj ga je dodao kapetanu Mikeu Eruzioneu koji zabija za 4:3.

Dvorana je u tom trenutku eruptirala, Amerikanci su bili u euforiji, Sovjeti u totalnom šoku, a Herb Brooks je samo vikao svojim igračima: "Igrajte svoju igru, igrajte svoju igru." Sovjeti su navalili. Bilo je dovoljno vremena da izjednače, pa i da još jednom povedu, ali u čitavoj toj panici, na koju nisu računali, napravili su kardinalnu grešku.

Svi su očekivali da će sovjetski izbornik Viktor Tihonov iz igre izvaditi vratara Miškina i uvesti dodatnog igrača u polju, ali to se nije dogodilo. Sovjeti jednostavno nisu znali igrati na taj način zato što im nikad to nije ni trebalo. 

''Nikad, ali baš nikad nismo igrali šest na pet. Čak ni na treninzima. Tihonov u to nije vjerovao'', kasnije je pričao sovjetski reprezentativac Sergej Starikov. Sovjeti su navalili, sve je prštalo oko vrata Amerikanaca, a golman Jimmy Craig odigrao je jednu od najdojmljivijih golmanskih partitura u povijesti hokeja. 

Najveće čudo u povijesti sporta dogodilo se 22. veljače 1980. u Lake Placidu

Ušlo se u zadnjih deset sekundi. Publika je počela odbrojavati, a nakon što je vrijeme iscurilo, nastupilo je ludilo. Dok su američki reprezentativci trčali po čitavom ledu slaveći, arhitekt najvećeg čuda u povijesti sporta Herb Brooks otišao je u svlačionicu. Htio je barem kratko ostati sam sa svojim mislima jer je znao da nakon te veljačke večeri ništa više neće biti isto.

U sportu postoje samo dva čuda - Čudo u Bernu i Čudo na ledu

U sportu su iznenađenja česta, tu i tamo se dogode i senzacije, ali sportska mitologija poznaje i priznaje samo dva čuda. Pobjeda Zapadne Njemačke u finalu SP-a u nogometu 1954. dobila je naziv Čudo u Bernu, a gore opisana pobjeda američkih sveučilištaraca nad najboljom hokejaškom ekipom svih vremena nazvana je Čudo na ledu.

No, koliko god je trijumf Fritza Waltera i Helmutha Rahna nad Puškaševom Lakom konjicom bio senzacionalan i nevjerojatan (Mađari nisu izgubili utakmicu nekoliko godina, a iste te Nijemce su pregazili u grupnoj fazi tog turnira s čak 8:3), ono što se dogodilo u Lake Placidu 22. veljače 1980. ipak možemo proglasiti najvećim čudom u povijesti sporta.

Punih 16 godina sovjetski stroj nije znao za poraz u važnoj utakmici. Mljeli su i gazili sve pred sobom i gomilali su zlata. Formalno, nisu bili profesionalci, no to je bio samo privid i varka kako bi se zaobišla naivna i nevina kubertenovska olimpijska pravila. Njihov jedini posao je bio igrati hokej, a za zlata ih je država itekako dobro nagrađivala.

S druge strane, američki tim je bio najmlađa američka reprezentacija u povijesti i daleko najmlađa ekipa na turniru. Sports Illustrated je 1999. godine Čudo na ledu proglasio vrhunskim sportskim trenutkom 20. stoljeća, a kao dio svoje proslave 2008. godine, povodom stote obljetnice, Međunarodna hokejaška federacija (IIHF) proglasila je taj događaj najboljom međunarodnom hokejaškom pričom u posljednjih 100 godina.

Također, ta napeta utakmica proglašena je najznačajnijim američkim sportskim događajem u 20. stoljeću te trećim najvažnijim događajem urezanim u nacionalno pamćenje SAD-a, odmah nakon atentata na predsjednika Johna Kennedyja u Dallasu 22. studenoga 1963. te prvih koraka Neila Armstronga po površini Mjeseca 20. srpnja 1969. godine.

Hollywood je o toj utakmici snimio i dva igrana filma. U jednom Brooksa glumi Karl Malden, u drugom Kurt Russell, a strijelac pobjedničkog gola Mike Eruzione se nedugo nakon toga, u svojim ranim 20-im godinama, umirovio jer je smatrao da više nikad u životu neće napraviti ništa ni približno slično i da je tog 22. veljače 1980. ostvario sve svoje hokejaške snove.

Amerikanci su snimali filmove o Lake Placidu, a za Ruse je i danas to najcrnji dan u povijesti njihovog sporta

S druge strane, u Rusiji i danas smatraju da je to bio najcrnji dan ruskog sporta. Premda su na idućim Igrama u Sarajevu (1984.), Calgaryju (1988.) i u Albertvilleu (1992. kao reprezentacija ZND-a) prilično rutinski osvajali zlata, preko poraza u Lake Placidu nisu nikad mogli prijeći.

Jer, bilo je to više od igre. U svom sportu su izgubili od američkih amatera koje su ciljano, unatoč prijetnjama o bojkotu Igara (Amerikanci su zbog invazije SSSR-a na Afganistan bojkotirali Ljetne olimpijske igre u Moskvi nekoliko mjeseci kasnije), došli potući se i poniziti ih na njihovom ledu te im tako, kroz hokej, dokazati koliko je njihov društveni sustav moćniji, jači i sposobniji od američkog.

Bio je to težak sportski poraz sovjetskog sporta, ali još i više traumatičan politički debakl u jeku najjače hladnoratovske podjele. Šef SSSR-a Leonid Brežnjev bio je lud za hokejom, a s obzirom na snagu sovjetske reprezentacije, nitko u partiji ni u KGB-u nije ni pomišljao da bi nešto moglo krenuti po zlu. Rusi su imali najbolji momčad svih vremena, nepobjedivu ekipu. Dovoljno da veliki vođa iz Kremlja bude uzbuđen.

Rusi su u Lake Placid došli s najboljom momčadi svih vremena, a Amerikanci nisu imali ni izbornika 

S druge strane, Amerikanci su nekoliko mjeseci prije početka Igara bili u problemu. Kako zbog olimpijskih pravila igrači iz NHL-a nisu mogli nastupiti, morali su se osloniti na najbolje sveučilištarce, a manje od pola godine pred početak nisu imali ni izbornika. 

U srpnju 1979. je u Colorado Springu održan "razgovor za posao" na kojem su vodeći ljudi američkog hokeja intervjuirali Herba Brooksa, inače priznatog NCAA trenera. U to vrijeme američki reprezentativni hokej je bio na niskim grana. Šamarali su ih Sovjeti, Skandinavci, a posebno je bolan bio 15:2 poraz od čehoslovačkog rezervnog tima.

Kad je Brooks rekao članovima saveza da se i ti Sovjeti mogu pobijediti, smijali su mu se i proglasili su ga ludim. No, kako nije bilo previše zainteresiranih za posao američkog izbornika, Brooks je dobio šansu.

Na sastanku je članovima Saveza rekao kako planira uvesti novi stil - mješavinu kanadskog i sovjetskog stila - i na užas nadređenih, već prvi dan audicije odlučio se za 26 igrača s kojima će krenuti po nemoguće. 

"Ne želim najbolje, želim one koji mi trebaju", rekao je Walteru Bushu, hokejaškom dužnosniku Saveza i jednom od rijetkih ljudi koji su vjerovali u ono što Brooks priča i planira kad mu je ovaj rekao da nije uzeo neke igrače koji su bolji od ovih koje je odabrao.

Brooks je bio opsjednut Igrama i zlatom, zato što je kao igrač bio dio olimpijske selekcije SAD-a, a samo par dana pred početak Igara u Squaw Valleyju 1960. poslan je kući kao prekobrojan. Amerikanci su tada osvojili zlatnu medalju, a on je finalnu utakmicu gledao kod kuće sa svojim ocem. 

''Pa, očito ste donijeli dobru odluku jer ste pobijedili'', nedugo nakon toga rekao je izborniku Jacku Rileyju, ali nikad preko toga nije prešao. Zato je odlučio prihvatiti se nemoguće misije. Brooks je bio hokejaški fanatik, ali i vizionar. Znao je da su Sovjeti puno bolji igrači od ovih koje je on imao i da mu za pobjedu treba nešto drugo, nešto puno dublje i kompleksnije.

"Najbolji timovi gube kad se oslanjaju samo na individualni talent. Sovjeti gaze sve pred sobom baš zato što su individualni talent uklopili u sustav. To ćemo napraviti i mi, zato ćemo ih pobijediti", objasnio je Brooks način na koji je planirao pobijediti Sovjete.

Oslonio se uglavnom na igrače iz Bostona i Minnesote, a dobar dio njih se međusobno nije volio. Štoviše, neki su se i otvoreno mrzili. Već na prvom zajedničkom treningu Rob McClanahan i Jack O'Callahan su se potukli jer su imali neke neraščišćene račune s Nacionalnog prvenstva tri godine ranije.

Genij Herba Brooksa

Nikome nije bilo jasno što je Brooks pokušavao, ali on je znao da mu je jedina šansa da od skupine međusobno posvađenih klinaca stvori obitelj, pojedince koji su spremni jedan za drugoga dati i život ako treba. To se i dogodilo. Uz to što je bio taktički genij, bio je i nevjerojatan psiholog.

Sovjeti su do finalnog turnira došli na impresivan način. Pobijedili su u svih pet utakmica uz gol-razliku 51:11. Moglo je biti i uvjerljivije da su htjeli. Amerikanci su se u prvom kolu jedva spasili i uzeli bod Šveđanima u zadnjoj minuti, a onda je krenulo. Redom su padali moćni Čehoslovaci, Norvežani, Rumunji i Zapadni Nijemci.

Stvorena je polufinalna skupina s četiri ekipe koje su trebale između sebe podijeliti medalje, a onda je stigao taj 22. veljače. Tko pobijedi, praktički je prvak jer Šveđani i Finci, s obzirom na način na koji su igrali Amerikanci i Sovjeti, nisu imali nikakve šanse. 

''Da igramo deset utakmica protiv njih, oni bi pobijedili u njih devet. Večeras neće. Večeras mi pobjeđujemo. Sad izađite na led i pobijedite ih'', rekao je Brooks igračima pred početak susreta.

Sovjeti su, kako se očekivalo, odmah poveli, ali Amerikance to nije prepalo. Doslovce su letjeli po ledu i prva trećina je završila s iznenađujućih 2:2. Tada je Viktor Tihonov napravio najveću pogrešku u svojoj karijeri, onu koja će ga proganjati cijeli život. Iz igre je izvadio najboljeg golmana svih vremena Vladimira Tretjaka, a uveo je Vladimira Miškina.

''Nikada si neću oprostiti što sam poslušao svoje pomoćnike i izvukao Tretjaka. Kako sam bio glup'', kasnije je priznao Tihonov, a Tretjak mu to nikad nije zaboravio: ''Tihonov je krivac za poraz. Zbog njegova propusta nemam treću zlatnu olimpijsku medalju u svojoj vitrini'', ljutito je uvijek naglašavao veliki golman.

Drugu trećinu su Sovjeti dobili 1:0 i u zadnju su ušli s prednošću 3:2. Više od pet godina sovjetska mašina nije izgubila zadnju trećinu, ali, baš kako je Brooks prije utakmice predvidio, ta večer je bila savršena da se upravo to dogodi.

''Tada smo bili nepobjedivi. Amerikanci su nas se bojali kao vraga. Bili smo u najboljoj fizičkoj formi od svih, ali, eto, dogodilo nam se. Uoči treće trećine bili smo sigurni da pobjeđujemo. Bez sumnje, bio je to najteži dan u mom životu", rekao je velikan moskovskog Dinama Aleksandar Maljcev, dok je Zinetula Biljaletdinov ispričao kako su, unatoč porazu, s određenom simpatijom gledali neobuzdano veselje američkih kolega.

Sovjeti su bili u šoku, a Tihonov je za sve okrivio svoje igrače

''Mi smo već toliko oguglali i navikli na uspjehe da smo izgubili tu radost pobjede.''

Odmah nakon utakmice, dok su Amerikanci slavili, u svlačionici Sovjeta Tihonov je divljao. Optužio je igrače za sabotažu i za poraz.

"Vi ste krivi", urlao je jer se bojao reakcije partije. No, nije se dogodilo baš ništa. Brežnjev je bio više nego zadovoljan. SSSR je na Igrama u Lake Placidu osvojio najviše medalja, čak četiri zlata više od Amerikanaca, i to je vođi bilo dovoljno. 
Na kremaljskom prijemu za osvajače olimpijskih medalja Brežnjev se družio samo s Tihonovim, a oni koji su tamo bili kunu se da ga je čak i tješio:

''Viktore, znam da ste bolji od Amerikanaca. Događa se.''

U zadnjem su kolu Amerikanci pobijedili Fince 4:2, a Sovjeti su sav bijes iskalili na Šveđanima pomevši ih s čak 9:2.
Nakon osvajanja zlatne medalje Herb Brooks je dobio poziv slavnih New York Rangersa u koje je došao sa svojim vjernim pomoćnikom Craigom Patrickom.

U četiri godine u New Yorku postao je prvi američki trener koji je s Rangersima došao do 100 pobjeda. Kao izbornik na Igrama u Naganu 1998. vodio je reprezentaciju Francuske, a četiri godine kasnije s reprezentacijom SAD-a osvojio je srebro. U polufinalu je pobijedio stare znance Ruse, a u borbi za zlato je Kanada bila bolja. 

Brooks je uvršten u Kuću slavnih hokeja Sjedinjenih Država 1990. i Međunarodnu hokejašku kuću slavnih 1999. godine. Posthumno je dobio međunarodnu nagradu Wayne Gretzky 2004. i uvršten je u Hokejašku kuću slavnih. Izgubio je život 11. kolovoza 2003. u prometnoj nesreći. Imao je 66 godina.

Brooks je završio život na tragičan način, no puno mračnija, tužnija i stravičnija je sudbina Marka Pavelicha, hokejaša koji je protiv Sovjeta dva puta asistirao i koji je dodao pak Eruzioneu za najveće čudo u povijesti sporta.

Tragedija Herba Brooksa i stravična životna priča Marka Pavelicha, američkog Hrvata iz Like 

Brooks i Pavelich su bili jako povezani. Pavelich možda i nije bio jedan od najboljih igrača svog doba, ali ga je veliki Herb jako cijenio. Nakon Lake Placida Pavelich je kratko igrao u Luganu u Švicarskoj i tamo je bio najbolji igrač lige. Bio je dio reprezentacije SAD-a na SP-u 1981., a onda ga je Brooks pozvao u Rangerse.

I danas drži klupski rekord jer ni jedan rookie nije upisao više bodova od njega u jednoj sezoni (76). Kasnije je još igrao za Minnesotu North Starse, a karijeru je završio 1992. u San Jose Sharksima. U 355 utakmica u NHL-u postigao je 137 golova i 192 asistencije.

Prije nepunih godinu dana Mark Pavelich se ubio u ustanovi za duševno oboljele osobe u rodnoj Minnesoti. Obdukcija je pokazala da je nesretni hokejaš izvršio samoubojstvo gušenjem, a lokalne novine Minnesota Star Tribune objavile su da je Pavelich patio od posljedica kronične traumatične encefalopatije.

Liječnici su utvrdili da je to zdravstveno stanje bilo uzrokovano stalnim udarcima u glavu, a mnogi profesionalni sportaši koji se bave kontaktnim sportovima dokazano pate od ovog stanja.

Mark Pavelich bio je sin hrvatskih emigranata koji su se prije Drugog svjetskog rata doselili iz Like u mjestašce Eveleth (3500 stanovnika) u hladnoj Minnesoti i od malih nogu bio je opsjednut klizanjem i hokejom.

Nakon zavidne karijere počeo se povlačiti u sebe. Izbjegavao je druženja, odbijao je dolaziti na svečanosti i proslave, a nije se pojavio čak ni na okupljanju zlatne generacije. Stalno je boravio u šumama sjeverne Minnesote i jedino što ga je iskreno veselilo bili su lov i ribolov. 

Bio je oženjen za Karu Burmačuk, nisu imali djece, a ona je tragično preminula nakon pada s balkona 2012., dok je tražila signal mobitela. Bio je to okidač, koji je ionako psihički nestabilnog Pavelicha dotukao. ''Bili su nerazdvojni, kad se to dogodilo, postao je izgubljen'', rekla je njegova sestra Jean Gavik.

Prodao je 2014. svoju zlatnu olimpijsku medalju, a svakim danom je sve više kopnio i gubio doticaj sa stvarnošću. Počeo je patiti od deluzija i napadaja paranoje. Umislio je da mu je okolina prijetnja i sve češće se fizički sukobljavao sa susjedima.

Jednog je Pavelich optužio da mu ubacuje mulj u rezervoar automobila, drugome je maljem razbio čamac, a onda je jedne kolovoške večeri stigao panični poziv iz mjesta Lutsen.

''Halo, policija, Pavelich me napao i pretukao palicom'', na telefon je rekao Markov prijatelj i susjed s kojim je često išao u ribolov. Pavelich ga je optužio da mu je nešto stavio u pivo i onda ga je brutalno pretukao. U pretresu kuće policija mu je pronašla i vatreno oružje za koje nije imao dozvolu.

Proglašen je nesposobnim za suđenje jer su stručnjaci utvrdili da je zbog brojnih udaraca u glavu tijekom karijere obolio zbog teškog oštećenja mozga. Zato je oslobođen zatvorske kazne i određeno mu je obavezno liječenje.

Ubio je najboljeg prijatelja, žena mu je poginula na bizaran način i primio je tisuće udaraca u glavu. Sve to skupa je bilo previše 

Sudac Michael Cuzzo proglasio ga je ''nesposobnim da racionalno razgovara s odvjetnikom, da shvati proces i sudjeluje u iznošenju obrane zbog mentalne bolesti".

No, nije to bila jedina tragedija koja je Pavelicha pogodila u životu. Imao je samo 18 godina kad je u lovu slučajno ubio 15-godišnjeg prijatelja Rickyja Holgersa. Metak koji je ispalio Pavelich slučajno se odbio i usmrtio je nesretnog dječaka. Taj događaj ga je očito obilježio za čitav život i vjerojatno je u dobroj mjeri odradio njegovu životnu sudbinu.

''Mark je trčao više od kilometra i pol kroz šumu po pomoć, pa još toliko da pomogne bratu nositi Rickyja. Nakon toga je nestao u šumi i tragači su ga pronašli sklupčanog uz drvo, prekrivenog prijateljevom krvlju. Nije se o tome puno razgovaralo, tada niste znali nositi se s tragedijama i samo ste takve stvari gurali pod tepih, nadajući se da će nestati'', rekla je njegova sestra nakon Markove smrti.

Očito, koliko god se trudio, Pavelich nikad nije uspio zaboraviti ono što se dogodilo. Skrivene traume i nagomilani kosturi iz ormara ipak nisu nestali i vjerojatno je baš zato jednim dijelom 4. ožujka 2021. podigao ruku na sebe. Ubojstvo najboljeg prijatelja, bizarna smrt voljene supruge i tisuće udaraca koje je primio u glavu bili su previše čak i za nekoga koji je u sportu napravio nemoguće.