Sve Horvatove greške i nelogičnosti

OČEKIVANIM porazom od Danske Hrvatska je dva kola prije kraja drugog kruga Eura i teoretski izgubila svaku šansu da se nekako, u nekom ludom scenariju, s pobjedama u zadnja dva kola po skupinama protiv Islanda i Nizozemske ugura u borbu za medalje. Čak i pobjeda protiv aktualnog svjetskog prvaka i najbolje momčadi ovog Eura nije obećavala puno.
Trebalo se još puno toga poklopiti kako bi Horvatova ekipa prošla u polufinale. Najveći problem je što se Hrvatska dovela do toga da se vadi i traži čudo protiv ekipe koja joj to čudo nije bila spremna ponuditi. Danska je, kao što je zaključio i Mirza Džomba u svom komentaru za Index, odigrala točno onoliko koliko joj je trebalo, onako kako igra cijeli ovaj turnir.
U poluritmu, s pola snage čuvajući glavne resurse za puno jače reprezentacije od ove Hrvatske. Hrvatska je, s obzirom na okolnosti, s obzirom na sastav u kojem je došla u Mađarsku i sve nedaće koje su je pri tome pratile, protiv Danaca odigrala iznad svojih mogućnosti.
Moglo se vidjeti da, unatoč prividnoj izjednačenosti, nikakva šansa za senzaciju nije postojala. Danska je jedan totalno drugačiji rukometni svijet za Hrvatsku i nije sramota izgubiti od jedne takve sile, ali taj poraz je bio samo logičan epilog bizarne hrvatske avanture na nikad bizarnijem Euru, koja je obilovala brojnim nelogičnostima za koje je u dobroj mjeri zaslužan izbornik Horvat.
Slavljenje poraza i bizaran obračun s kritikama
Poraz je bio častan, utakmica se protiv puno jačeg rivala izgubila dostojanstveno i godinama teško stečen ugled reprezentacije se protiv Danske nije rasprodavao kao što je to bilo slučaj protiv Crne Gore.
Međutim, pomalo tužno i razočaravajuće je bilo pratiti prve reakcije izbornika Horvata i dobrog dijela hrvatskih medija koji su poraz, ma kako on častan bio, i ispadanje iz borbe za medalje s realnim izgledima da Hrvatska drugi krug završi bez boda u skupini (što bi bio njen najgori plasman na Eurima od zadnjeg mjesta u Europi 2002.), slavili kao pobjedu.
"Začepili smo usta onima koji su govorili da se nismo borili", prvo je što je rekao Horvat nakon poraza od Danske. Možda bi takva izjava bila očekivana od izbornika Nizozemske ili Crne Gore, koje se nikad do sada u svojoj povijesti nisu plasirale u drugi krug nekog velikog natjecanja, ali to je rekao izbornik reprezentacije koja je bila dva puta olimpijski prvak, jednom svjetski i više puta europski doprvak. Posljednji put prije dvije godine.
Treba i reći da je Horvat dobro pripremio ekipu za Dance, kako bi rekao Ćiro, dobro ih je ‘’galvanizirao’’, ali ta izjava ostavlja dojam da mu je više bilo stalo ‘’začepiti usta’’ kritičarima, nego se ozbiljno baviti poslom zbog kojeg je bio u Mađarskoj. Nakon što su čuli što je rekao Horvat, oštro su reagirali Pero Metličić i Božo Jović.
Posebno je direktan bio Metličić koji je Horvatu poručio da se ‘’ne bavi onim što je netko rekao, nego da se bavi reprezentacijom.’’ Medijski cirkus tu nije stao, pa su se nekoliko sati nakon odgovora legendarnog hrvatskog kapetana javile i obje sestre Hrvoja Horvata, koje su se osjetile pozvanima da brane brata od ‘’zločestoća’’ igrača koji je, eto, po njima imao ‘’imao pet pomagača’’ i ‘’koji ne bi imao kraja da je bio dobar koliko je zločest.’’
Jednostavno, takve bedastoće se ne smiju događati u reprezentaciji koja je od svoje samostalnosti najveći hrvatski sportski brend. Koliko god ta prepucavanja bila benigna, ostavljaju jako loš i ružan okus u ustima.
Nemoguće je ne primijetiti kako se više-manje svi hrvatski izbornici i dobar dio igrača stalno poziva na poniznost i skromnost te često ističu da ih kritike po medijima ne diraju niti ih čitaju i prate. Očito to nije istina jer smo se na primjerima hrvatskih izbornika u nekim drugim sportovima uvjerili da su itekako tašti i da ih itekako zanima što se o njima piše i kako se piše. To ne bi smio biti njihov posao i zato bi Horvatu bilo dobro da posluša savjet Metličića te svu energiju i koncentraciju uloži u način kako će mu igrati ekipa, a ne u svađe s kritičarima.
"Mi ovdje svi želimo dobro hrvatskoj reprezentaciji, ali to su činjenice koje su se desile i koje čovjek, kad radi neki posao, mora prihvatiti jer ima odgovornost. I to je sve. Nitko ovdje nikoga ne mrzi. Ja bih volio da oni budu prvaci svijeta, Europe i Olimpijskih igara 150 puta. Ovo uopće nije bio trenutak da se priča o tome. Svatko traži opravdanje tamo gdje mu je najlakše, a najviše treba gledati u ekip", efektno i nevjerojatno točno je poentirao nekadašnji zlatni desni bek Hrvatske.
Katastrofalna priprema utakmice s Crnom Gorom
‘’Vjerujte mi, neće Hrvatskoj biti lako. Crna Gora ima fantastičnog golmana Simića koji je na kraju sam ubio Sloveniju. Vraća se Stevan Vujović, tu je Branko Vujović i Stefan Čavor. Odlična vanjska linija, a Crnu Goru krasi jak karakter, izuzetan natjecateljski duh i činjenica da protiv Hrvatske nemaju što izgubiti. Hrvatska je bolja, kvalitetnija, ali namučit će se ozbiljno da dobije Crnu Goru’’, dan prije utakmice protiv Crne Gore za Index je rekao Veselin Vujović.
Svojedobno najbolji igrač svijeta je u samo nekoliko rečenica upozorio na najjače adute protivnika kojeg Horvat očito nije dobro skautirao, s obzirom na to da su baš gore spomenuti igrači deklasirali Hrvatsku. Simić je na toj utakmici izgledao kao Omeyer iz najboljih dana, a Branko Vujović kao Narcisse. Hrvatska se na toj utakmici nije ni pojavila, bila je deklasirana i potučena od ekipe kojoj je ta pobjeda bila daleko najveća u čitavoj njenoj povijesti, a tih groznih 60 minuta su postali simbol lutanja Hrvatske na ovom Euru.
"Pa ti si izgubio od Danske. Što se mijenja? Poraz je bio i protiv Crne Gore i protiv Danske. Znači, danas smo zadovoljni jer smo bili super protiv Danske? A gdje smo? Idemo kući. Nama je najvažnija utakmica bila Crna Gora, a ne Danska. Lako je biti frajer protiv Danske. A što je s Crnom Gorom? Ono je nedopustivo. Mogu biti razne isprike kao 'Nismo se pripremali'. Čuj, nismo se pripremali!? Za Mikela Hansena smo se pripremali, a za Vujovića nismo ili nismo imali vremena?" rekao je nakon Danske Metličić i otvorio neka pitanja na koja bi Horvat nakon Eura trebao dati odgovore.
Zašto neki igrači nisu bili u reprezentaciji?
Francuska rukometna reprezentacija godinama strašno podsjeća na Manchester United iz vremena kad ga je vodio Alex Ferguson. Gledaš ih kako dominiraju i imaš osjećaj da su cijelo desetljeće uvijek isti igrači na terenu.
No onda, znatiželje radi, pogledaš postavu danas i popis igrača od prije desetak godina i shvatiš da se samo dva-tri imena ponavljaju, a u glavnim rolama su "neki novi klinci" koji su u momčad došli tiho, neprimjetno, a onda kad su sazreli, dobili status koji im po svemu pripada.
U posljednja dva desetljeća francuski rukomet kao da je kopirao Fergusonove postulate i smjene generacija odrađivao je fantastično. Igrali su uvijek najbolji, bez obzira na to koliko su imali godina na leđima, a svako toliko poziv bi dobio nadareni klinac kojem je zadatak bio da u budućnosti zamijeni nekog od velikana kojem je istekao rok trajanja.
Upravo je ta Francuska bila krivac što Balić, Metličić i Džomba nisu osvojili još koje zlato. S druge strane se u hrvatskom rukometu stalno vrši nekakva smjena generacija, na čudan način se iz ekipe tjeraju ‘’starci’’ (Kaleb, Džomba, Metličić, pa čak i Ivano Balić), sve u ime žrtvovanja aktualnog natjecanja u ime neke svijetle budućnosti. I tome nikad kraja.
"Mnogo se stvari dogodilo u pet godina. Smjena generacija, izbornika i ekipe, i sad oni koji su u vrhu u skladu sa svojim ciljevima i planovima moraju vidjeti kako dalje. Plana mora biti, ako je strategija tog plana biti jak za Olimpijske igre u Parizu i SP u Hrvatskoj, onda se ovo može istrpjeti, ali ako je strategija drukčija, onda ovo ne valja i nešto treba iz korijena mijenjat", rekao je prije par dana Vlado Šola, a nešto slično je za Index komentirao i Mirza Džomba:
"Moramo biti realni i shvatiti da više nismo na toj razini, posebice ne u ovom sastavu. E sad, postavlja se pitanje koji je cilj i strategija ove reprezentacije i ovog što je Horvat pokušao na Euru. Pomlađivanje je logičan slijed, ali to pomlađivanje se ne smije odraditi stihijski, već mora postojati jasan balans između rezultata i građenja ekipe za budućnost. Rezultat se nikad ne smije žrtvovati.
Na taj način gubimo renome, pada nam ugled i među sucima, rušimo nešto što smo godinama teško stjecali. Nismo više reprezentacija koja na svakom turniru pretendira na zlato, nismo ni blizu tome, ali moramo težiti barem da na svakom drugom ili trećem natjecanju doguramo do polufinala."
Nitko ne spori da je pravo svakog izbornika da bira momčad kakvu želi, da vodi igrače koje vidi u svojim vizijama, a da doma ostavi one koji se u to ne uklapaju, ali je jednako tako pravo i javnosti da komentira njegov izbor posebice ako u nekim stvarima vidi niz nelogičnosti.
Kako je moguće da je Horvat prekrižio Igora Karačića? Čak i da nema ove situacije s koronom, ovaj 33-godišnji srednji iz Kielca je morao biti u sastavu. Najprije zato što se pokazalo da nikad, otkako zajedno igraju Cindrić, Duvnjak i Karačić, sva trojica nisu zdrava na nekom natjecanju i svaki put barem netko od njih otpadne.
Preveliki je rizik odreći se takvog igrača koji je prije samo dvije godine praktički sam srušio Njemačku u ključnom susretu za polufinale Eura. Pa, nije taj Karačić u međuvremenu zaboravio igrati rukomet niti je Hrvatska pronašla nekog boljeg od njega. Horvatov izbor da otpiše trostrukog osvajača Lige prvaka još je više nelogičan ako znamo da su se pred sam odlazak na Euro zarazili Cindrić i Duvnjak, a zvijezda Kiela je uz to patila od akutnih problema s leđima zbog čega nije ni stigla u Mađarsku. Naknadne pozive su dobili mnogi, neki od njih su anonimni klinci, a neki od njih su reprezentativni penzioneri poput Gojuna ili Alilovića. Karačić poziv nije dobio.
Baš kao ni Manuel Štrlek. Zvijezda je Veszprema, jednog od najjačih klubova u Europi, a Hrvatska na ovom Eura praktički igra bez krila. Donedavno smo na krilnim pozicijama bili najjači na svijetu, danas igramo bez njih. Štrlek je pred početak turnira rekao da je vukao neku ozljedu, ali da je ona sanirana i da je zdrav i spreman. Poziv nije dobio ni kad je David Mandić otpao zbog korone.
Izbornikovo pravo je da bira igrače koje želi, ali pravo javnosti je da te odluke propitkuje i svaki izbornik na kraju odgovara za svoje odluke. Možda se između Horvata i spomenutog dvojca dogodilo nešto što ne znamo, možda je suradnja bila nemoguća, međutim, Horvat će to morati objasniti jer nas nitko ne može uvjeriti da Karačić i Štrlek ne bi pomogli barem u utakmici protiv Crne Gore.
Nije sve tako crno
Premda je hrvatski nastup na Euru rezultatski jako loš, nije sve bilo ni tako crno. Silom prilika, hrvatski rukomet je dobio neka nova imena koja obećavaju i kad još neki klinci rukometno odrastu, a u momčad se vrate svi oni koji tamo trebaju biti, to bi moglo izgledati prilično dobro.
Na ovom turniru smo dobili Tina Lučina, Marina Jelinića i Matea Maraša, koji su dokazali da mogu. Kad se u momčad vrate Domagoj Duvnjak, Marko Mamić, Luka Stepančić, Luka Šebetić, a pravu šansu dobiju Josip Šarac, Filip Vistorop, Fran Mileta i Zvonimir Srna, Hrvatska bi mogla opet izgledati dobro i ozbiljno.
Da bi hrvatski rukomet opet bio pri vrhu ili na vrhu, bit će potrebno puno truda i rada, bit će potrebno da neki momci stasaju i postanu pravi igrači, ali jednako tako nužno je da s njima i stasa njihov izbornik i preboli dječje bolesti kojih je u Mađarskoj bilo puno.

bi Vas mogao zanimati
bi Vas mogao zanimati