U POSLJEDNJIH 15 godina kroz svlačionicu Dinama prošle su stotine igrača. Bilo je onih koji su pompozno najavljeni kao svjetski talenti ili pojačanja, a Maksimir bi napustili nakon šest mjeseci.

Bilo je tu puno sjajnih igrača, hrvatskih reprezentativaca, čak i osvajač Zlatne lopte. Svi igrači koji su ispunili svoj talent u Dinamu imaju jednu zajedničku točku. Otišli su prije nego što su dobili pravu šansu postati legende kluba u punom smislu te riječi. Svi osim jednog. 

On je danas kapetan Dinama i najveći igrač moderne povijesti kluba. Arijan Ademi ostat će upamćen i kao jedan od najvećih Dinamovih igrača svih vremena.

Vaha je znao kako iskoristiti pit bulla

Seniorsku karijeru započeo je u rodnom Šibeniku. Sa 16 godina, devet mjeseci i 24 dana debitirao je u HNL-u, a u iduće dvije sezone postao je nositelj igre kluba iz srednje Dalmacije. Iako je bio još uvijek tinejdžer, zbog nivoa agresivnosti i odgovornosti u igri izgledao je kao rutinirani veteran.

Dinamo ga je doveo kao slobodnog igrača, a to će se pokazati kao najbolji transfer u klupskoj povijesti. Njegov prvi trener u Dinamu bio je Velimir Zajec, kojeg će Zdravko Mamić potjerati nakon samo četiri kola novog prvenstva. Bila je to kulminacija višegodišnje netrpeljivosti između navijača i uprave nakon koje su BBB proglasili bojkot svih Dinamovih utakmica. Ironično je da je baš Ademi, igrač kojeg će kroz godine početi obožavati sve tribine, stasao u vrijeme kada je odnos između navijača i kluba bio na najnižim granama u povijesti.

Momčad je preuzeo Vahid Halilhodžić i vrlo brzo je postavio Ademija na ključnu poziciju korektora u sredini terena. U prve dvije utakmice Europa lige u kojima je Ademi bio u početnoj postavi Dinamo nije primio gol i šibenski pit bull vrlo brzo je zbog borbenosti i požrtvovnosti postao miljenik navijača, ali i igrač bez kojeg treneri nisu mogli zamisliti momčad.

Novi i mladi igrači su dolazili i odlazili s Maksimira, a jedina Dinamova konstanta bio je Ademi.

U reprezentaciju se zvalo svakoga, ali se uporno preskakalo najboljeg igrača HNL-a

U Dinamu je Ademi postao jedan od najboljih igrača lige i daleko najbolji zadnji vezni. Podudaralo se to s periodom kada je u reprezentaciji to bila deficitarna pozicija. Osim Vukojevića koji je bio siguran prvotimac, Hrvatska nije imala pravu zamjenu. U ciklusu za Svjetsko prvenstvo 2010. godine Bilić je morao posegnuti za 35-godišnjim Ivanom Jurićem. Leko se vratio u Dinamo i više nije igrao za reprezentaciju, Badelj je još uvijek djelovao previše mekano, a Tomislav Dujmović se nikad nije izborio za svoje mjesto.

Bila je to idealna prilika da se pozove Ademija, a najbolja je stigla u rujnu 2012. godine. Reprezentaciju je vodio Igor Štimac, a Hrvatska je gostovala u vrlo važnoj kvalifikacijskoj utakmici u Bruxellesu. Vukojević nije bio spreman za početi susret i trebao je netko tko će dati čvrstinu protiv ekipe za koju igraju Hazard, Mertens, Witsel i De Bruyne. Štimac je ipak odlučio dati povjerenje 18-godišnjem Josipu Radoševiću iz Hajduka.

Ademi je, doduše, dobio tri poziva za hrvatsku reprezentaciju. Odigrao je 140 minuta u dvije utakmice protiv Južne Koreje i jednoj protiv Portugala, ali sve tri utakmice bile su prijateljske pa Ademi i dalje nije bio "zakaparen". Ubrzo je shvatio da pravu priliku možda nikad neće dobiti i hrvatska reprezentacija ga je zauvijek izgubila 2014. godine kada je počeo igrati za Makedoniju.

Dinamo je i prije i poslije njega u reprezentaciju gurao igrače koji nisu bili dominantni ni u Dinamu, a kamoli na višoj razini. Zelenika 2014. godine nije mogao braniti u Dinamu pa je otišao u Lokomotivu, ali je putovao na Svjetsko prvenstvo u Brazilu, kao i Sammir. Ćorić je išao na Euro 2016, a prilike su kao jako mladi igrači dobili i Jedvaj, Rog, Halilović i brojni drugi koji su tada išli u reprezentaciju zbog potencijala - kako igračkog, tako i onog bitnijeg za Dinamo, prodajnog. Nevjerojatno je da u čitavoj toj eri pravu šansu nije dočekao igrač poput Ademija, koji je na svojoj poziciji imao neusporedivo slabiju konkurenciju od drugih Dinamovih igrača iz veze ili napada.

"Nema nikakve ljutnje. Nisam odabrao Makedoniju zato što nisam na popisu Nike Kovača, nego dulje vrijeme razgovaram s ljudima iz Makedonije koji me žele u svojoj reprezentaciji danas, ali i u budućnosti, te me cijene kao igrača i čovjeka. Naravno, Hrvatska mi je puno dala, igrao sam za mlađe reprezentacije i sigurno mi je pomogla da budem igrač koji sam danas te sam na tome zahvalan svima u Savezu i svim izbornicima. Ipak, ja sam sportaš, želim igrati za reprezentaciju i mislim da mi nitko ne može zamjeriti što želim nositi dres države svojih roditelja, igrati i okusiti draž kvalifikacija, a nadam se i velikog natjecanja. To je san svakog klinca kada počne igrati nogomet pa tako i moj. Naravno, bit ću veliki navijač Hrvatske", rekao je za Dinamovu stranicu kada je odlučio igrati za Makedoniju.

Ako se ijednog igrača u povijesti reprezentacije nepošteno zapostavilo i držalo na ledu, onda je to Ademi.

Proživio je noćnu moru i pokazao kakav je borac i izvan terena

U studenom 2015. godine Disciplinska komisija Uefe izrekla mu je četverogodišnju suspenziju jer je bio pozitivan na anabolički steroid stanozolol nakon utakmice u kojoj je Dinamo svladao Arsenal s 2:1 u Ligi prvaka.

Bila je to najveća kazna za jednog nogometaša u povijesti i situacija je djelovala nadrealno. Ademi je proživljavao najteže dane svoje karijere. "Teško je uopće riječima opisati što sam sve prošao od prvog pozitivnog testa do danas. Kroz glavu mi je svašta prolazilo, kako dalje i što učiniti, a naravno da mi je na pamet palo i ostaviti se nogometa, ali kako vrijeme prolazi, tako nestaju i dvojbe jer nogomet je moj život", rekao je tada.

Ademi nije odustajao. Trenirao je u Kustošiji, igrao amaterske malonogometne lige i sanjao dan kad će se vratiti.

Uskoro je postalo jasno da su okolnosti takve presude i nalaza vrlo sumnjivi. I on i klub su tvrdili da nije kriv i da je jedan od lijekova koji su mu propisani bio kontaminiran zabranjenim steroidom. Sportski arbitražni sud je čak tri puta odgađao njegovu žalbu, da bi u ožujku 2017. godine prepolovio suspenziju s četiri na dvije godine. Sud je u obrazloženju smanjenja kazne, ironično, naveo kako Ademi nije uopće kriv: "CAS je uzeo u obzir posebne okolnosti u ovom slučaju. Iako je igrač dokazao da nije imao namjeru uzimati nedozvoljena sredstva, ne možemo se složiti s time da kaznu treba poništiti", pisalo je.

"Kazna mi je trebala biti ukinuta, ne osjećam se kao pobjednik. U priopćenju CAS-a stoji rečenica koja mi vraća vjeru u moju borbu - napisali su Ademi nije varalica, Ademi je nevin", rekao je tada Ademi.

Trećeg listopada 2015. godine odigrao je 22 minute protiv Intera, a u sastav se vratio 14. listopada 2017. godine. Dinamo je bez njega izgubio prvenstvo od Rijeke te ostvario najveću europsku sramotu u povijesti kluba kada je ispao od albanskog Skenderbeua.

I sebe i Dinamo vratio je tamo gdje im je mjesto. Danas je bolji i kompletniji igrač nego ikad

Ademi se odmah vratio u prvi sastav, preuzeo je kapetansku vrpcu i vratio i sebe i Dinamo tamo gdje im je mjesto. Dominacija u HNL-u pod kapetanom koji je nogometno uskrsnuo nikad više nije došla u pitanje, a Ademi je postao prvi kapetan koji je poveo Dinamo u europsko proljeće poslije pedeset godina. U samo tri godine to mu je pošlo za nogom čak dvaput i izgleda kao da je čitav klub sazrio povratkom svojeg kamena temeljca. U međuvremenu je postao i rekorder Dinama s čak 78 europskih nastupa.

U posljednjih nekoliko godina je donekle promijenio stil igre. Za razliku od prve faze u Dinamu kada je bio dominantno korektor vezne linije, Ademi je danas jedan od isturenih veznih igrača koji predvodi pressing i svojom agresivnošću guši suparnički napad. Konstantno dolazi naprijed iz drugog plana, a opasnost pred golom postala mu je jedna od najvećih vrlina u igri.

Grafika: Sofascore za IndexSport

Ove sezone je zabio dva gola u Europi (kao i u dvije sezone prije toga), ali se posebno istaknuo kreacijom u zadnjoj trećini terena. I dalje ga je pun teren u obje faze igre i djeluje nevjerojatnom priča da se radi o igraču koji je propustio pune dvije i pol godine najboljih igračkih godina i vratio se kao bolji i kompletniji igrač. To je potvrdila i nagrada u kojoj su ga kapetani HNL klubova odabrali za igrača godine.

Ali njegove kvalitete na terenu nisu jedino što ga izdvaja iz posljednjih nekoliko generacija.

Za Dinamo je igrao u najgorem mogućem trenutku Prije 15 ili 30 godina bi doživio sve što zaslužuje

Da bi netko postao klupskom legendom mora ispuniti nekoliko kriterija. Nijedan od njih nije točno definiran, ali postoje igrači za koje vlada jednoglasan konsenzus da ih ispunjava. Ademi je jedan od takvih igrača, vjerojatno jedini u proteklom desetljeću otkad su igrači poput Eduarda, Kocha i drugi miljenici navijača napustili klub.

Ademi nije samo kapetan koji je pravi lider na terenu i vrhunski igrač, Ademi je jednako skroman i normalan dečko danas kad je jedan od najboljih igrača Europa lige kao i prije 12 godina kad je kao golobradi klinac orao po Šubićevcu.

U nogometnoj epohi u kojoj najveće zvijezde žive u paralelnom svijetu vlastite nedodirljivosti, Ademi djeluje kao nogometni lik iz sedamdesetih, spreman proslaviti titulu s navijačima u kakvoj opskurnoj kvartovskoj birtiji.

Šteta je za Ademija, u tom smislu, da nije igrao u nekom drugom razdoblju. Posljednje desetljeće u Dinamovoj povijesti je rezultatski najuspješnije u povijesti, ali igra već jako dugo nije glavna tema na Maksimiru. Crne liste za navijače, diktatorska vladavina braće Mamić i optužbe za sportsku pljačku stoljeća gurnule su sudove, USKOK, poreznu upravu i FBI u prvi plan jednog nogometnog kluba umjesto odličnih rezultata i velikih igrača.

Činjenica da Ademija čak i u ovakvom razdoblju, obilježenom stalnim sukobom između kluba i navijača, obožavaju sve tribine još je veći uspjeh za njega, ali prije 15 ili 30 godina bi puno češće dobio ovacije kakve zaslužuje.

Dinamovi navijači očajnički traže nešto što ih može ponovno povezati s klubom u vremenu kada najveći talenti i djeca kluba odlaze nakon pet seniorskih utakmica i pet tisuća članaka u kojima se licitira njihovom vrijednošću.

Ademi je nešto što ih podsjeća na Dinamo kakav bi mogao i trebao biti. Neki drugi nisu stigli ostaviti trag u Dinamu i djeluje kao da su igrali više za klupsko računovodstvo, nego za navijače. Ademi je mogao otići u Lille nakon isteka suspenzije, mogao je i prije toga otići van i uzeti bolju lovu, ali je ostao na Maksimiru.

U vremenu u kojem su najdeficitarniji igrači u nogometu oni koji su vjerni i normalni, Ademi je igrač kakvog Dinamo dugo nije imao.