Foto: Getty Images / Gulver image 

NAJGORU utakmicu za Pepa Guardiolu i Leonarda Jardima, a najbolju za sve ostale na svijetu, odigrali su sinoć Manchester City i Monaco. Preokret Građana koji su u zadnjih 20 minuta s 2:3 stigli do 5:3 je sjajan zalog za uzvrat, ali ne može sakriti manjkavosti u njihovoj igri, i još više – ekipi.

>>> Zbog ovog volimo nogomet 

>>> Subašić tragičar Monaca 

>>> Guardiola: Monaco može zabiti tisuću milijuna golova 

Početak: svijet upoznaje Jardima

Koliko god posao radili u sredinama koji ne pripadaju engleskoj i španjolskoj ligi ili Ligi prvaka, ljudima će trebati jako puno da vas primijete. A jednom kada dođete na tu razinu, jedan bljesak će biti sasvim dovoljan da vas svi zapamte. Ne samo da ove godine Monaco pobjeđuje u kontinuitetu, on to radi na nezaboravan način. 76 golova iz 26 susreta daleko je najbolji ofenzivni učinak u svim ligama Petice. I čitav prvi dio jučerašnje utakmice, čak i oni koji nikad nisu upalili utakmicu Ligue 1, vidjeli su koliko je zapravo Monaco dobra ekipa. Pedantna, strpljiva, organizirana i nemilosrdna. Znajući kako Guardiola inzistira na organizaciji napada od svojeg golmana, Jardim se sjajno pripremio. Visoka 4-4-2 zona tjerala je City na kruženje loptom u zadnjoj liniji, a onog trenutka kada bi ju primio jedan od bekova, Monaco bi krilo sa suprotne strane stavio na trećeg napadača onemogućivši CityJu da se opet vrate kroz sredinu terena, dok bi se ostatak ekipe jako brzo zgusnuo oko ciljanog beka pokušavajući ga natjerati da im preda loptu, greškom ili duelom u kojem su imali prednost u fizikalijama. Baš ta kompaktnost i sinkronizacija između linija omogućavala im je da vrlo brzo u slučaju osvajanja lopte dođu s većim brojem igrača naprijed, na stravično ranjivu Cityjevu obranu.

City bez rješenja

City je s razlogom izgledao vrlo slabo sinoć – sve do ludila u zadnjih pola sata, njegova dva najbitnija igrača, Silva i De Bruyne, bila su izrazito malo na lopti. Originalna postavka u kojoj su oba krila igrala tik uz aut liniju, baš kao i bekovi, iziskivala je drugačiju igru De Bruynea i Silve koji su bili razvučeni od Toure kao centralne figure u sredini i po 20 metara. Stones i Otamendi bi tako, jednom kada bi Toure bio pokriven, ostajali bez ikakvih opcija na lopti. Često se dešavalo, a dijagram ispod to i potvrđuje, kako je Aguero nerijetko bio najbliža spona između zadnje linije i prednje. Preširoko postavljen City, uz premali input dva najplemenitija igrača nije bio samo neproduktivan ofenzivno – po gubitku lopte otvarali su se ogromni koridori u koje je Monaco mogao gurati lopte gdje bi njegovi napadači ostajali 1 na 1 s Citijevim braničima. Koji su, budi rečeno, njihov veliki problem.

Nije samo Aguero ordinirao dublje od svojih suigrača u vezi, već je City sve do 60. minute igrao izrazito malo kroz sredinu terena gdje nije bilo pravih spojki.

Upitna selekcija

City je klub neizmjernih financijskih sredstava i kupovne moći. I dok se to savršeno ogleda u ofenzivnom dijelu terena u kojem mali broj klubova ima jaču postavu, u zadnjoj liniji su izrazito tanki, slabi, a nerijetko i stari. Bez obzira igraju li Clichy, Kolarov, Zabaleta ili netko četvrti, bekovske pozicije su uglavnom krpanje bez jasnog prvotimca koji iskače perspektivom, klasnom razlikom ili formom. Otamendi i Stones, super skupa pojačanja, pokazuju velike probleme u Pepovoj igri – s loptom u nogama nikad se od njih nije ni očekivalo da dođu na razinu Piquea ili Boatenga, ali sve je veći broj napadača koji ima u vitrinama njihove glave kao trofeje. Gurnemo li u jednadžbu i Yayu Tourea, istrošenog i fizički onemoćalog igrača koji ni u boljim danima nije mogao sam pokriti ovoliku površinu terena, postaje jasno kako jučerašnji golovi Monaca i sveopća panika svaki put kada suparnik osvoji loptu nisu iznimka, već pravilo. Ako se ubuduće želi osigurati od luđačkih utakmica u kojima im suparnici zabijaju golove brzim izvođenjem prekida kada stoperi spavaju, potreban im je veliki rebuilding. Počevši, još jednom, s Yayom Toureom – čovjekom koji izrazito mnogo zna, ali više jednostavno ne može. A do jedne mjere, pretjerano ni ne želi.

Promjena formacije = promjena utakmice

Koliko god blijedo izgledala momčad u prvom dijelu kojeg je Pep izgubio i na terenu i na klupi, toliko je efikasna promjena bila početkom drugog dijela. City je prešao na igru s trojicom u zadnjoj liniji i nešto što je efikasno djelovalo kao 3-2-5 formacija. Time su dobili igrača viška u zadnjoj liniji po centrali terena zbog čega je Monacu bilo teže pritiskati zadnju liniju (uz faktor fizičkog pada), drugim igračem u sredini terena dobio je nešto bolju zaštitu od kontranapada, dok je postavljanjem svojih najboljih igrača blizu na terenu dobio niz kombinatornih opcija za koje u prvom dijelu nisu postojali preduvjeti. Monacova krila i dalje su pokušavala pritiskom na zadnju liniju iznuditi od Cityja loptu, ali sada je domaća ekipa imala jednostavan koridor uz liniju gdje bi dueti De Bruyne-Sterling ili Silva-Mane, uz pomoć Aguera, dolazili u brojčanu prednost nad braničima puno lakše nego u prvom dijelu. Premda je utakmica postala divlja, a City dva od tri zadnja gola dao iz prekida, završni dio utakmice pripao je njima podjednako koliko i gostima čitav period dotad.

Renesansni Falcao i dva klinca koja će pokoriti Europu

Nakon teške povrede i oskudne šanse u Unitedu, gotovo svi su ga prekrižili u scenarijima u kojima će i dalje igrati bitnu ulogu u svjetskom nogometu. Ali Radamel Falcao ove sezone već ima 23 gola na kontu i izgleda spektakularno. Gradi loptu, povezuje igru, otvara suigračima prostor, a klasa pred golom nikad nije bila upitna. I dok će s pravom promašeni penal ući u konkurenciju za najgori u sezoni, njegov drugi gol sezoni jedan je od najinventivnijih i najljepši koje ćemo vidjeti. Dennis Bergkamp je davno rekao : „Nekad nemaš prostora ni s lijeve, ni s desne strane golmana. Iznad njega uvijek ima puno prostora.“. I dok su oči naše javnosti bile uprte u Subašića, ovo mu nije jedna od slavnijih utakmica u karijeri. Prvu obranu upisao je u 80. minuti utakmice, uz ogroman kiks kod drugog gola domaće ekipe. Ipak, pažnju su svjetske javnosti zaokupila dva sjajna mladića.

Bernardo Silva i Kylian Mbappe dokaz su sjajne Monacove politike. Osim revitalizacije nekoć najtraženijeg svjetskog napadača, dobili su dva dragulja koji su jučer cijelom svijetu dokazali da su potencijal za najveće nogometne ribe. Imponira mirnoća i elegancija kojom se Silva u sredini terena oslobađa suparnika, istovremeno imajući cijeli teren „snimljen“ u glavi. Joao Moutinho i dalje je sjajan playmaker, ali ključevi igre u sredini terena su u Silvinim nogama.

Mbappe sa svojom paklenom brzinom i sjajnim driblingom, s druge strane, predvodi novu generaciju tinejdžera – golgetera koji pokazuju klasu u zadnjem dijelu terena, ali su još uvijek sirovi u fazama koje im prethode. I ako je svijet sinoćnjim preokretom izgubio potencijalni klub-heroj koji bi izbacio City i omraženog im trenera, dobio je šansu vidjeti nogometnu budućnost na pladnju.