DINAMO će priliku za plasman u četvrtfinale Europa lige tražiti protiv Benfice. Slavni lisabonski klub jedan je od velikana europskog i svjetskog nogometa. Rekorderi su s 36 naslova prvaka Portugala. S 26 titula u Kupu također nitko u Portugalu nije bolji od njih, a generacija legendarnog Eusebija dva je puta bila prvak Europe.

Benfica je klub velike i bogate prošlosti. Danas nije jaka kao što je to bila nekad, ali se radi o klubu koji ima snagu, moć i kvalitetu da ode čak i do kraja ovog natjecanja.

Dinamo je mogao dobiti i teže protivnike. Arsenal, Napoli, Inter ili Valencia nominalno su možda kvalitetnije momčadi, ali Benfica je institucija, mitski klub koji je godinama imao najviše navijača na svijetu i Dinamo, bez obzira na sjajne igre ove sezone, u ovaj dvomeč ulazi kao autsajder.

Sve je počelo tragedijom 1994.

U kontekstu ove priče posebno je zanimljiva povezanost lisabonskog kluba i Hajduka, arhetipskog rivala Dinama, a bratski odnosi No Name Boysa, navijača Benfice, i splitske Torcide traju točno 25 godina. A sve je počelo jednim tragičnim događajem iz rujna 1994.

Navijačkih prijateljstava u nogometnom svijetu ima bezbroj, međutim, najveći broj njih sklopljen je iz zajedničkog animoziteta prema nekom drugom klubu, zbog prizemnih huliganskih motiva ili iz kojekakvih političkih motiva. Prijateljstvo navijača Benfice i Hajduka poteklo je iz jednog sasvim drugačijeg razloga.

Prije 25 godina Hrvatska je bila okupirana zemlja. Trećina teritorija bila je zauzeta, a Hajduk je to ljeto izbacio varšavsku Legiju i izborio povijesni nastup u Ligi prvaka. Splićani su dobili skupinu s Benficom, Anderlechtom i Steauom. Prvo kolo se igralo na Poljudu protiv Benfice.

Utakmica sama po sebi ni po čemu nije bila posebna da bismo ju pamtili. Benfica je u prilično lošoj utakmici bila nešto konkretnija, ali remi bez golova bio je najpravedniji ishod.

Tu počinje priča Torcide i No Name Boysa. Dana 18. rujna, na povratku iz Splita, kombi s navijačima Benfice survao se u provaliju negdje u pirenejskim brdima. Trojica navijača Benfice – Gullit, Tino i Rita – poginuli su na licu mjesta.

Na mitskom Luzu ovacije Torcidi i Hrvatskoj

Lisabon je bio zavijen u crno i malo kome je u tom trenutku bilo do nogometa. Tragedije uglavnom prouzrokuju bol i patnju, tugu i jad, ali ništa kao tragedija ne uspije spojiti nespojivo, senzibilizirati ljude, nekad čak i one posve drugačijih svjetonazora i ideala. U slučaju tragedije portugalskih navijača dogodilo se upravo to. Gesta Torcide ovom tužnom događaju dala je jedan puno viši smisao, a to što su napravili navijači Hajduka, u Lisabonu pamte i četvrt stoljeća kasnije. Dva mjeseca kasnije u Lisabonu se igrao uzvrat. Koga zanima, Benfica je pobijedila 2:1, a gol za Hajduk postigao je Stipe Andrijašević. Frankov otac je u zadnjem kolu, koje nije ništa odlučivalo jer su prolaz dalje osigurali Benfica i Hajduk, također zabio u domaćem porazu 1:4 protiv Steaue. Stipe Andrijašević je ne samo strijelac posljednjeg gola za Hajduk u Ligi prvaka, čovjek je zabio zadnja dva.

Vratimo se na 18. studeni 1994. Grupica navijača Hajduka u sličnom kombiju odlučila je na putu u Lisabon odati počast poginulim kolegama. Vozili su se identičnim putevima, sličnim prijevoznim sredstvom kako bi zatvorili krug Gullita, Tina i Rite. Potez grupe torcidaša nije imao ambicije biti povijesni, trebalo je to biti samo odavanje počasti ljudima koji imaju iste ideale kao oni, svojoj portugalskoj braći, međutim, ono što se dogodilo na kultnom Luzu pamti se i nakon 25 godina. Pred sam početak utakmice Splićani su polako i s puno pijeteta kročili travnjakom Luza kako bi položili cvijeće ispod tribine koja je za Gullita, Tina i Ritu predstavljala drugi dom. U tom trenutku se dogodilo nešto nevjerojatno. Više od 50 tisuća gledatelja je ustalo i ovacijama te skandiranjem Torcidi pozdravilo dirljiv čin navijača Hajduka, a tada su tribine Luza izvjesile ogromno zastavu na kojoj je pisalo ''Freedom for Croatia''. Istu onu koju su tri poginula navijača Benfice donijela u Split u rujnu 1994. Bila je to njihova zastava.

Te prohladne lisabonske večeri počelo je jedno divno prijateljstvo koje traje i danas

Od tada je prošlo 25 godina. U međuvremenu se promijenilo nekoliko generacija navijača oba kluba, ali ništa se nije promijenilo u njihovim odnosima. Navijači Benfice i Hajduka zajedno su prošli na desetine gostovanja, prošli su London, Marseille, Rusiju, jedni su drugima uvijek bili tu kad je trebala podrška, a rijetke su utakmice, bilo na Luzu ili na Poljudu, ili tko zna gdje već ne, na kojima se ne vide zastave ili transparenti s grbovima dviju bratskih navijačkih skupina.

Nema sumnje da će tako biti i sad kad Benfica ide na Dinamo. Posebno zato što ide na Dinamo. Trebamo li dodatno objasniti zbog čega?