Tražili su ih pijane po birtijama da dođu na najtežu utrku na svijetu. Osvojili su je
U INDEXOVOJ rubrici Retrosportiva vraćamo se u prošlost i prisjećamo sportaša, klubova i događaja koji su fascinirali svijet prije 20, 30 ili 50 godina. Legendarna utrka "24 sata Le Mansa" brutalna je i jedna od najtežih u automobilističkom sportu i ispisala je brojne nevjerojatne priče. No nijedna nije luđa od one Duncana Hamiltona i Tonyja Rolta, koji su u Le Mansu pobijedili davne 1953. godine.
AUTOMOTO sport, kao i sav sport općenito, danas je znanstvena fantastika u odnosu na ono što je bio prije 20, 40, a osobito 70 godina. Sportu se na vrhunskoj razini pristupa iznimno studiozno, slučajnost ili faktor iznenađenja su svedeni na minimum, sve je proračunato i ništa se ne prepušta slučaju.
Osobito kad je riječ o Formuli 1 ili Moto GP-ju. Pazi se na svaki detalj, na svaki milimetar na bolidu ili motoru, a vozači žive u vojničkom režimu. Dani su im isplanirani do najsitnijih detalja, prehrana također, a paralelno s njima napreduje i tehnologija u koju se ulažu milijarde dolara i eura.
U usporedbi s današnjicom, automoto sport iz sredine prošlog stoljeća izgleda kao visokorizična zabava luđaka, koji na zahtjevnim stazama gledaju smrti u oči u vozilima nalik ljesovima na kotačima. Vozači su pogibali kao muhe, bolidi, koji su imali čak i drvene dijelove, gorjeli su na stazama i raspadali se, ali su vozači iz tog vremena tvrdili da je to bilo najsirovije utrkivanje u povijesti.
Bilo je to vrijeme živopisnih likova, a na vrh tog popisa spadaju Duncan Hamilton i Tony Rolt, dvojac koji je došao do jedne od najnevjerojatnijih pobjeda. Teško je procijeniti je li luđi njihov život prije tog Le Mansa 1953. godine ili sama utrka, koja je ušla u anale. To ostavljamo vama na procjenu.
Lagao da je mehaničar kako bi bio bliže bolidima
Duncan Hamilton od malih nogu je bio nestašan. Kad je imao dvije godine, roditelji su mu nabavili ona mala drvena kolica u kojima su u to doba gurali klince po ulici. Mali Duncan često je sam u njih ulazio pa se tako jednom prilikom strovalio niz stepenice obiteljske kuće.
Roditelji su bili uvjereni da je gotov, ali se dječak u suzama digao bez ozljeda i već tada dao svijetu do znanja da ga se neće tako lako riješiti. Bio je, kažu knjige, iznimno nestašan. Kad se obitelj preselila nedaleko od staze u Brooklandsu u Engleskoj, Hamilton je koristio svaku priliku da uživo gleda jureće automobile.
No nije mu bilo dovoljno samo da stoji uz ogradu pa je želio napraviti korak više. Dočepao se automehaničarskog kombinezona, nakrcao je nekakve alate u ruke i mrtav hladan došetao do garaža na stazi. Čuvari su ga pitali što radi, a on se izvikao na njih i rekao im da je mehaničar, da ima posla i da nema vremena dokazivati da mu je tu mjesto.
Šarafio je Hamilton po bolidima, dodavao je alate starijim mehaničarima i polako upijao sve što ima veze s autoutrkama. Redovito je odlazio i na obližnji aeromiting gdje se zaljubio i u zrakoplovstvo.
Hamilton je upisao i fakultet u Brightonu u kojem je najviše traga ostavio na zidu upravne zgrade. Iz čiste dosade jednog dana ukrao je ravnateljev automobil, vozio se po kampusu fakulteta, izgubio kontrolu i zakucao ga u zid. Pravdao se da mu je zapeo gas, da je imao velikih tehničkih problema i da, ukratko, nije kriv.
Taman u vrijeme kad se želio ozbiljnije posvetiti utrkama, kojma se do tada bavio manje-više rekreativno, Europu, a uskoro i Veliku Britaniju, zahvatio je Drugi svjetski rat. Odlučan da obrani domovinu od najezde nacističkih bombardera, Hamilton se prijavio u britansko ratno zrakoplovstvo (RAF).
Ubačen je u "Fleet Air Arm", eskadrilu koja je polijetala uglavnom s nosača aviona i u Lysandersu, a onda i u Super Seafireu čuvao je britansko nebo. Ni tamo nije moglo bez nepodopština. Legenda kaže da je jednom prilikom gurnuo admirala britanske flote u more, iako o tome nema dokaza. Konvoj pomoći iz Europe navodno je kasnio četiri dana jer je Hamiltonov pas pojeo tajne dokumente s koordinatama, ali ta priča je toliko nevjerojatna da je dobra čak i ako je izmišljotina.
Baš u to vrijeme dok je 20-godišnji Hamilton letio iznad Engleskoga kanala i naganjao naciste, negdje ispod njega, u blatu francuskih frontova patio se Tony Rolt. Tad 22-godišnji pripadnik britanske pješadije i kadet vojne akademije, Rolt je ostavio uspješnu vozačku karijeru kako bi, baš kao i Hamilton, branio svoju zemlju.
Majka prepoznala talent
Rolt se rodio 1918. u bogatoj obitelji u Bordonu u Engleskoj, ali se, za razliku od Hamiltona, vrlo rano počeo utrkivati i to vrlo dobro. Kao dijete je upao u probleme jer je ukrao obiteljski automobil i njime se vozikao po Bordonu zbog čega ga je uhvatila policija. No imao je sreću da je majka vrlo brzo prepoznala njegov talent i zaključila kako je bolje da mali vozi po stazama nego po ulicama.
Kad je imao 16 godina, kupila mu je Morganovu trokolicu, u kojoj se ubrzo počeo utrkivati i pobjeđivati. Ubrzo je od roditelja dobio i trkaći automobil Triumph Southern Cross s kojim je nastupao u Brooklandsu, na istoj stazi na kojoj je samoprozvani mehaničar Duncan Hamilton popravljao bolide. Sa 17 godina ostvario je prvi veliki rezultat - četvrto mjesto na 24-satnoj utrci u belgijskom Spau.
Na jednoj od utrka 1939. godine, Roltu je najednom u bolid počeo ulaziti dim. Nešto je puknulo na ispušnom sustavu i Boltu je ravno u lice počeo ići dim, ali se on sjajno snašao. Skinuo je jednu rukavicu u vožnji, nagurao je u otvor iz kojeg je išao dim i na kraju priče pobijedio u toj utrci.
Na legendarnoj stazi u Donningtonu iste godine slavio je na British Empire Trophyju, teškoj utrci izdržljivosti od 200 milja, a engleski mediji proglasili su ga nadolazećom zvijezdom i velikom nadom britanskog automoto sporta.
No njegove snove o besmrtnosti ubrzo je prekinuo rat. Kao kadet vojne akademije i sin brigadnog generala, odmah se priključio vojsci i jako brzo je upoznao smrt iz prve ruke. Francuska obrana pucala je pod naletima njemačke vojske i Rolt je sa svojom brigadom poslan u Calais.
Oni su bili dio snaga koje su trebale osigurati Dunkirk iz kojeg se, u legendarnoj operaciji, izvuklo više od 300.000 savezničkih vojnika. No nakon samo pet dana na frontu, Roltov bataljun upao je u zasjedu. Poginula je većina njegovih suboraca, a Rolt je bio dio tek male postrojbe koju je brojnija njemačka vojska pregazila.
Očajnički je branio svojeg ranjenog suborca (za što će kasnije dobiti orden britanske vojske), ali spasa nije bilo. Ono što je ostalo od njegova bataljuna Nijemci su, skupa s Roltom, zarobili i poslali u zatvore diljem Reicha.
"Tata je bio očajan", rekao je Roltov sin Stuart u jednom intervjuu. "Želio je pomoći svojoj zemlji i saveznicima, ali je njegov ratni put završio za samo pet dana. Nije mu padalo na pamet samo sjediti u zarobljeništvu i čekati pomoć."
Za nepopravljive bjegunce kazna je Colditz
Sljedeće tri godine Rolt se selio iz jednog u drugi zarobljenički zatvor, ali je bio nemoguć. Čak sedam puta bježao je iz zarobljeničkih kampova u Laufenu, Biberachu, Posenu, Warburgu i Eichstättu, ali bi ga Nijemci uhvatili. U ljeto 1943., nakon što je opet pobjegao iz Laufena, Nijemcima je prekipjelo. Za takve, nepopravljive i serijske bjegunce postojala je samo jedna destinacija - Colditz.
Colditz, odnosno Olfag IV-C, kako se službeno zvao, bio je posebni zatvor za savezničke zarobljenike, koji su konstantno pokušavali bježati. Ogroman dvorac, sa samo dva ulaza i smješten na vrh brda iznad rijeke Mulde kraj Leipziga, činio se nacistima kao utvrda iz koje nije bilo moguće pobjeći.
Iako su nacisti u to vrijeme ubijali milijune Židova u koncentracijskim logorima, prema ratnim zarobljenicima u nekim slučajevima postupali su ljudski. Colditz je bio jedno od mjesta u kojima se poštivala Ženevska konvencija, a zatvorenicima je na ruku išla i činjenica da je zapovjednik Reinhald Eggers bio vrlo blag prema njima, čak i kad su pokušavali pobjeći.
Nije bilo zlostavljanja zatvorenika, a najveća kazna bila je samica, a Eggersa su navodno pokušaji bijega toliko zabavljali da je o njima vodio dnevnik, fotografirao je alate koje su zatvorenici koristili, a čak bi ih i pohvalio kad su bili vrlo kreativni.
Nijemcima nije na ruku išla činjenica da su zatvorenici bili stalno zajedno, većina su bili Amerikanci i Englezi, koji su se jako dobro razumjeli, a većini njih je i bježanje iz zatvora, ili barem pokušaj, jako dobro išlo.
Dane su provodili smišljajući nove načine kako da pobjegnu. Unatoč ideji da je trebao biti najsigurniji zatvor u Reichu, Colditz je bio zatvor s najviše uspješnih bjegova od svih zatvoreničkih kampova u Njemačkoj.
Iako su neki u pokušaju bijega poginuli, više od 30 zatvorenika uspješno je pobjeglo niz litice Colditza, a među onima koji su pokušali bio je i naš junak Tony Rolt. Početkom 1944. do njih su došle informacije da se bliži kraj rata i Rolt je, u strahu da će ih Nijemci streljati kad vide da je rat izgubljen, odlučio pobjeći iz Colditza.
U najvećoj tajnosti okupio je malu skupinu suradnika, koja je uskoro došla na nevjerojatnu ideju da izrade drvenu jedrilicu, kojom će spektakularno pobjeći. Rolt je danima promatrao čuvare i zaključio da je krov kapelice zatvora u "mrtvom kutu" stražara te da je to idealna pista za jedrilicu.
Spasili ih saveznici
U zatvorskoj knjižnici našli su Latimer-Neehdamovu knjigu "Aircraft design", u kojoj su učili o aerodinamici i onda se bacili na posao. U tavanu kapelice potajno su od ukradenog drveta i svih drugih materijala do kojih su mogli doći radili jedrilicu i planirali polijetanje u proljeće 1945. godine. Sve je bilo spremno, ali su saveznici oslobodili Colditz i Roltov plan nikad nije zaživio.
Kad je rat završio, Hamilton i Rolt, koji se nisu poznavali, ali su znali jedan za drugoga, vratili su se u Englesku sa željom da nastave s utrkivanjem. Rolt, koji je u vojnu mirovinu otišao s činom majora, bio je nešto uspješniji, s nekoliko velikih pobjeda do 1950. godine, dok se Hamilton iskazao kao majstor na kišnim utrkama.
U jednoj takvoj je 1951. godine osvojio sjajno drugo mjesto u Silverstoneu, ostavivši iza sebe za krug svjetskog prvaka Juana Manuela Fangija. No svako toliko Hamilton bi se našao u nekoj epizodi koje su nalikovale na komedije. Tako je 1947. putovao na utrku u Brighton i u kamionet je ukrcao jedan bolid, a za sobom je vukao drugi.
Na jednoj nizbrdici je, prema vlastitom svjedočanstvu, u retrovizoru vidio kako mu se na stražnji kraj nabija neki plavi Bugatti. Mahnuo mu je da ga prođe i maknuo se u stranu, da bi vidio da za volanom nema nikoga. Tek tad je shvatio, jer je bio malo "pod gasom", da je to njegov bolid. Bugatti je na nizbrdici bio lakši od kamioneta i "prestigao" ga je.
Hamilton nije stigao reagirati, sajla se zaplela za kotač kamioneta, koji je odletio u rasvjetni stup i raspolovio ga. Oba bolida bila su razbijena i Hamilton nije mogao nastupiti na utrci jer nije imao što voziti. Po takvim i sličnim avanturama bio je poznat, ali je Tony Rolt samo znao da je riječ o odličnom vozaču.
Rolt i Hamilton spojili su se u Le Mansu
Rolt je jako cijenio Hamiltona, iznimno neustrašivog i talentiranog vozača, koji strašno puno riskira. Uostalom, Hamilton je, baš kao i Rolt, preživio užase Drugog svjetskog rata i nakon borbe s nacistima najmanji problem mu je bio sjesti u trkaći automobil. Spojili su se 1950. godine te su zajedno nastupili u Nash-Healeyju na 24 sata Le Mansa.
Završili su četvrti, a godinu dana kasnije šesti. Nakon toga su se razišli, a Rolt je 1952. dobio poziv u slavni Jaguar, u to vrijeme najjaču britansku automobilističku momčad, koja je na Le Mansu uvijek išla na pobjedu.
Rolt im je zapeo za oko jer je na jednoj utrci u Dunrodu njihovog najtalentiranijeg vozača Stirlinga Mossa ostavio za čitav krug. Ponudili su mu mjesto u jednom od tri Jaguara na utrci 24 sata Le Mansa i pitali ga da sam odabere suvozača.
"Uopće nisam razmišljao i rekao sam im da želim Duncana Hamiltona. Bili su šokirani. 'Hamilton? Onaj luđak!?', odgovorili su mi, ali ja sam inzistirao", rekao je Rolt, koji je s novim suvozačem nastupio u Le Mansu 1952. godine. Bio je to debakl, jer im je u uvodnim satima utrke bolid otkazao i morali su odustati.
Jaguar je bio slabiji, ali moderniji
Godinu dana kasnije u Le Mans su došli prepuni samopouzdanja, što zbog samih sebe, a što zbog novog bolida. Najveća konkurencija njihovom Jaguaru C-Type bio je strašni Ferrari 340 MM, s V-12 motorom s 280 konjskih snaga i 375 MM s tad monstruoznih 335 "konja". Jaguarov C-Type imao je samo 220 konjskih snaga, ali je imao jednu veliku prednost - bio je to prvi bolid u povijesti s disk kočnicama, što će se pokazati ključnim.
Jaguar je u Le Mans stigao s tri ekipe. Jednu su činili Peter Whitehead i Ian Stewart, drugu Peter Walker i sjajni Stirling Moss, a treću Tony Rolt i Duncan Hamilton. Moss i Walker bili su najveća uzdanica Jaguara, a preostale dvije ekipe trebali su im služiti kao potpora. No da će stvari izgledati malo drukčije, bilo je jasno na treninzima i kvalifikacijama.
Rolt i Hamilton su briljirali, osobito Hamilton koji je srušio i neslužbeni rekord od 13 kilometara duge staze. Stirling Moss je bio malo ljubomoran što on nije taj koji je predvodio Jaguare. Požalio se da mu bolid nije najbolje posložen, da ima nekih problema s diferencijalom i zatražio je od momčadi da na treningu isproba bolid s drukčijim postavkama.
Moss je u garaži zamijenio automobil i izašao na stazu. I tu počinje jedna od najluđih priča u povijesti automoto sporta. Ono što nitko u tom trenutku nije bio svjestan jest činjenica da su na stazi bila dva Jaguara s brojem 18. Onaj koji su vozili Hamilton i Rolt i rezervni, koji je isprobavao Stirling Moss.
Šefovi Scuderije Ferrari, koji su zabrinuto gledali kako Jaguari lete stazom, odmah su to prijavili sucima. Pedantni Francuzi, koji su se strogo držali pravila, rano poslijepodne diskvalificirali su automobil s brojem 18, odnosno oba Jaguara. Za Mossa to nije bio problem, jer je njegov inicijalni bolid imao broj 17, ali za Rolta i Hamiltona jest jer nisu smjeli nastupiti na utrci.
U nevjerici su pričali sa sucima, šef Jaguara Frank "Lofty" England očajnički ih je pokušavao razuvjeriti, ali Francuzi se nisu dali. Odluka je bila jasna - Jaguar s brojem 18 ne smije nastupiti u utrci sljedećeg dana.
Duncan Hamilton i Tony Rolt tako su drugu godinu zaredom ostali na cjedilu. Godinu dana ranije u Le Mansu im je otkazao bolid, a sad im nisu dali ni da se pojave na startu utrke. Bili su neutješni i shrvani.
Nisu znali gdje bi sa sobom od muke i shvatili su da moraju čekati ostatak momčad za povratak kući pa su otišli u obližnju birtiju. Hamilton je bio poznat po bančenju i partijanju nakon svake utrke, Rolt je također volio popiti pa su jedan drugoga brzo nagovorili i krenula je luda noć.
Bančili po krčmama do jutra
Jaguarov dvojac obilazio je krčmu do krčme, kafić do kafića u pitoresknom okružju Le Mansa i utapao je tugu u alkoholu. Ono što Rolt i Hamilton nisu znali jest da je Lofty omekšao suce, dogovorio se da će platiti 25.000 franaka kazne i isposlovao da njegov bolid s brojem 18 bude na startu.
Automobil je imao dozvolu, ali nije imao - vozače. Očajnički je England čitav taj dan tražio Rolta i Hamiltona po okolici, išao je od kafića do kafića, ali njegovim vozačima nije bilo ni traga ni glasa. Nije pomoglo ni to što nitko nije znao engleski, a Lofty nije znao francuski pa rukama i nogama nije uspio objasniti začuđenim mještanima koga traži.
"Bilo je deset sati ujutro sljedećeg dana i Tony i ja sjedili smo mamurni u nekom restoranu. Pili smo kavu da nekako dođemo k sebi nakon što smo lokali čitavu noć, ali nam nije išlo. Gadili smo se sami sebi. U jednom trenutku vidjeli smo srebrni Jaguar kako se zaustavlja ispred lokala. Iz njega je izašao šef momčadi i na licu mu se vidjelo oduševljenje kad nas je vidio.
Rekao nam je da je sve riješeno, da nas traže čitavu noć i da se moramo pojaviti na startu u 16 sati. Ništa nam nije bilo jasno. Ni Tony ni ja nismo spavali 24 sata, a sad smo trebali voziti utrku od 24 sata. Naručili smo još kave i onda pitali Loftyja ima li negdje u gradu turska kupelj da se nekako spasimo. Nije je bilo", napisao je Hamilton u autobiografiji.
Dva sata prije starta Hamilton i Rolt izgledali su kao duhovi. Blijedi, beživotni i neispavani, pojavili su se u Jaguarovoj garaži. Osoblje ih je nudilo čajem i kavom, ali to nije imalo nikakvog učinka. "Ima li ovdje konjaka? Dajte dva dupla", viknuo je Hamilton na užas svih prisutnih, ali konjak se odnekud stvorio i Tony Rolt bio je prvi iz veselog dvojca koji je sjeo za volan.
Kad je utrka krenula točno u 16 sati, Stirling Moss je odmah skočio u vodstvo ispred dva Ferrarija, a Rolt, koji je polako dolazio k sebi, držao je četvrto mjesto. Mladi Stirling Moss izgledao je za klasu bolji od svih ostalih, ali je već nakon 20 krugova upao u probleme s motorom, sve češće je odlazio u boks i polako ispadao iz konkurencije.
"I Ferrari vara!"
Jaguari su se odlično držali, a pred kraj 28. kruga osvetili su se Ferrariju. Talijani su kočioni sustav na bolidu Mikea Hawthorna napunili u boksu prije završetka 28. kruga. Jaguar je to odmah registrirao, prijavio sucima i 340 MM, koji su vozili Mike Hawthorn i Giuseppe Farina, svjetski prvak u Formuli 1, bio je diskvalificiran. Jedan Ferrari manje u borbi za vrh...
No na stazi je ostao puno snažniji Ferrari 375 MM, koji su vozili Alberto Ascari, također svjetski prvak u Formuli 1, te sjajni Luigi Villoresi. Nakon tri sata utrke, Rolt je prestigao Ascarija, udario strašan tempo i bilo je jasno da će preostalih 20-ak sati trajati velika borba između crvenih i tamnozelenih bolida.
C-Type nije imao šanse protiv Ferrarija na ravnijim dijelovima staze, osobito na šest kilometara dugoj ravnici Mulsanne po kojoj je staza u Le Mansu bila poznata. Tamo bi Ferrari bio puno brži, ali lakši C-Type je u zavojima briljirao zahvaljujući disk kočnicama. To je bila tolika razlika da su Jaguari kroz zavoje radili veću prednost nego Ferrariji na ravnicama.
Aston Martin i Alfa Romeo držali su još nekako korak, ali kad je pala noć, počeli su sve više zaostajati. Rolt i Hamilton vozili su u smjenama od dva sata, ali su i dalje bili vidno pripiti, iako su stazom jurili i 245 kilometara na sat. U boksevima su im nudili kavu, ali oni nisu željeli ni čuti.
"Ma kakva kava, od nje mi se tresu ruke. Ako ima još onoga konjaka, ja bih rado popio čašicu", rekao je Hamilton u boksu nešto iza ponoći. Baš u to vrijeme Tommy Wisdom je u svojem Bristolu izletio sa staze, zapalio se i hitno je prevezen u bolnicu s tek blagim opeklinama.
Ascarijev i Villoresijev Ferrari imao je problema s kvačilom i hlađenjem, ali Talijani su ga tjerali do maksimuma. Bolid im se jako trošio i pred jutro je za Roltom i Hamiltonom zaostao čitav krug. Kako se bližila zora, na stazu se spustila sumaglica, koja je počela jako umarati vozače.
Za razliku od Wisdoma, koji je iz strašne nesreće izašao manje-više bez problema, Tom Cole u Ferrariju 340 MM nije bio te sreće. U jednom dugom zavoju izgubio je kontrolu nad bolidom i izletio sa staze u jarak i onda u obližnju kolibu. Od siline udara izletio je iz bolida i na mjestu poginuo, iako to drugi vozači tada nisu znali.
U lice mu se zabila - guska
Manju nesreću imao je i Hamilton, iako neusporedivu s Coleovom. C-Type je bio otvoreni bolid, bez krova i puno više nalik današnjim bolidima nego što su bili Ferrariji. Pri brzini od 200 kilometara na sat, u Hamiltonovo zaštitno staklo zabila se guska i odbila se Hamiltonu u glavu. Ptičurina je Jaguaru slomila zaštitno staklo, Hamiltonu nos na dva mjesta, ali njemu nije padalo na pamet da odustane.
Kad je sunce izašlo i rastjeralo maglu, Rolt i Hamilton i dalje su bili u vodstvu za čitav krug, a Ascari i Villoresi su polako gubili korak. Nešto prije devet sati ujutro kvačilo je izdalo Talijane, ali se najednom vratio Stirling Moss, koji je nevjerojatnom vožnjom i oštećenim bolidom smanjivao zaostatak.
Niotkud su se pojavili Amerikanci Phil Walters i John Fitch u Cunninghamu C-5R, koji je jurio niz stazu, ali naši pijanci Rolt i Hamilton su u pauzama trusili konjake i čuvali svoju prednost. Nakon 20 sati utrke Ascari i Villoresi su konačno položili oružje. Getriba na njihovom 375 MM se potpuno raspala i nakon 229 krugova su morali odustati.
Tri sata prije kraja gotovo svi vozači su usporili. Svi osim Tonyja Rolta i Duncana Hamiltona. Iako nisu spavali sad već 45 sati i iako su konstantno vozili s promilima u krvi, njihov C-Type povećavao je prednost iz kruga u krug, konstantno vozeći prosječnom brzinom većom od 100 milija na sat (160 km/h), što nikad nikome prije nije uspjelo.
Nakon 24 sata utrke, izmoreni Rolt i Hamilton prešli su 4088 kilometara, odradili 304 kruga i sve to uz prosječnu brzinu od, za to vrijeme, nevjerojatnih 106 milja odnosno 170 kilometara na sat. Stirling Moss i Peter Walker završili su s četiri kruga zaostatka, a hrabri Walters i Fitch zaostali su pet krugova ispred trećeg Jaguara, koji su vozili Whitehead i Stewart.
Slavili onako kako su se pripremali
Bila je to nevjerojatna pobjeda ratnih veterana, koji su je proslavili na isti način kako su se za nju i spremali - uz litre alkohola i uz tulumarenje do jutra. Lofty England i Rolt su kasnije demantirali da je Jaguarov dvojac pio prije i za vrijeme utrke, ali se Hamilton držao svoje priče i objavio ju je u autobiografiji.
I prije i poslije Le Mansa, Hamiltonov život bio je komedija. Tjedan dana nakon velike pobjede u Francuskoj, stigao je u Oporto na portugalski Grand Prix. Bio je jedan od favorita za pobjedu, ali je već u prvom zavoju izgubio kontrolu, izletio sa staze i zabio se u električni stup. Imao je čovjek baš problema s električnim stupovima.
Bolid se raspao, a Hamilton je završio na obližnjem stablu s kojeg je visio nekoliko minuta jedva pri svijesti. U jednom trenutku je pao na stazu, točno ispred jurećeg Ferrarija, koji ga je skoro ubio. Prešao mu je preko ruba stopala i jedino bez čega je Hamilton ostao bila je - cipela. Hitno je prevezen u bolnicu na operaciju, ali ni u bolnici ni u čitavom gradu nije bilo struje.
Razlog? Električni stup u koji se Hamilton zaletio bio je ključan za čitavu regiju. Njegov bolid ga je uništio pa Oporto satima nije imao struje i kirurg ga je operirao uz pomoć svjetiljki, koje su bolničarke držale u zraku okružujući operacijski stol. Takvih i sličnih priča bilo je na desetke.
Godinu dana kasnije Rolt i Hamilton ponovno su se vratili u Le Mans i u jednoj od najdramatičnijih utrka završili na drugome mjestu. Ferrariji su nakon 24 sata utrkivanja od njih bili brži samo tri i pol minute, što je bila i ostala najmanja razlika u povijesti slavne utrke.
Godine 1955. također su se natjecali, ali su odustali nakon 16 sati zbog problema s mjenjačem. Na toj utrci iz prve ruke vidjeli su najstravičniju nesreću u povijesti automoto sporta. Nakon par sati utrke Mercedes 300 SLR, koji je vozio Pierre Levegh, sudario se s jednim bolidom i vinuo se u zrak. Odletio je na tribine, raspao se i zapalio, a bolid i njegovi dijelovi ubili su 83 ljudi.
Gledatelji ga spasili od smrti
Za Tonyja Rolta to je bilo previše i nakon te utrke završio je sjajnu karijeru. Duncan Hamilton nastavio se utrkivati, a 1958. u Le Mansu je po tko zna koji put prevario smrt. Pred kraj utrke, dok je bio na drugome mjestu, Hamilton po jakoj kiši nije na vrijeme vidio bolid koji je stajao na stazi.
Ugledao ga je u zadnji trenutak i munjevitim manevrom ga je izbjegao. No kontrolu nad bolidom više nije imao, izvrtio se po stazi, prevrnuo se i završio je u jarku. Pao je tako nezgodno, da mu je glava upala u duboku lokvu. Hamilton bi se udavio na najbizarniji način da mu u pomoć nisu pritrčala dva gledatelja, koji su ga izvukli i tako mu spasili život.
Iako se izvukao s potresom mozga, ogrebotinama i modricama, Duncan Hamilton, čovjek s tisuću života, zaključio je da je potrošio sve kredite i da je vrijeme za mirovinu. Dobro, tu i tamo bi napravio neku glupost, kao kad je, recimo, išao na televiziju govoriti o sigurnosti u prometu, a na putu do televizije ga je policija zaustavila zbog prebrze vožnje.
Bilo je i epizoda kad se pijan, u društvu svećenika, vozio kući u Rolls-Royceu i završio u jarku. Naišla je policija, koja je bila uvjerena da je pijan, ali ih je Hamilton uz pomoć svećenika razuvjerio. Prodao im je priču da su mu otkazale komande i da o tome moraju šutjeti jer Rolls-Royce nikad nije imao sličan kvar.
Rekao im je da je od nacionalnog interesa da se za nesreću ne sazna ni da itko vidi ponos engleske autoindustrije u jarku. Ne samo da je izbjegao kaznu nego je i nagovorio policajce da mu pomognu i izvuku automobil s vitlom iz jarka.
No kad nije sudjelovao u takvim incidentima, Hamilton je bio uspješni biznismen. Osnovao je tvrtku Duncan Hamilton & Co. Limited, koja je kasnije postala ugledni dobavljač oldtimera i vrlo rijetkih automobila, a koju je kasnije preuzeo njegov sin.
"Moj tata je bio jedan od zadnjih poslijeratnih vozača, koji se nakon rata nisu bojali ničega i koji su živjeli život do maksimuma. On i ljudi poput njega i Tonyja Rolta imali su isti entuzijazam za utrkivanje kao i za proslave pobjeda. Takvih vozača više nikad neće biti", rekao je Adrian Hamilton 1994. nakon što je Duncan Hamilton preminuo od raka.
Roltov revolucionarni izum
Tony Rolt se nakon vozačke karijere također dao u biznis, ali puno uspješniji i unosniji. Rolta su uvijek zanimali strojarstvo i tehnologija, još od vremena kad je u mračnom tavanu kapelice u Colditzu dizajnirao jedrilicu kojom je želio pobjeći.
Početkom 60-ih godina je sa svojim mehaničarom Freddiejem Dixonom te uz pomoć Harryja Fergusona, proizvođača traktora, počeo razvijati pogon na sva četiri kotača, koji se i danas koristi u autoindustriji. Razvio je bolid Ferguson P99, koji je bio prvi s pogonom na sva četiri kotača, koji je pobijedio na jednoj utrci Formule 1.
Rolt ga je testirao i, iako je imao sjajna vremena, inzistirao je da ga vozi Stirling Moss, koji je u njemu 1961. pobijedio na utrci u Oulton Parku. Uskoro je osnovao tvrtku FF Developments, koja je nastavila razvoj pogona na sva četiri kotača. U osamdesetima FF Developments svoj izum prodao je velikim tvrtkama poput GM-a, Forda, Audija i Fiata i pogon na sva četiri kotača postao je standard.
Za Rolta govore da je bio vrlo skroman tip, koji nikad nije želio govoriti o svojim uspjesima niti je volio da ga se proziva nekakvim ratnim herojem. Nikad nije išao na okupljanja zatvorenika iz Colditza niti je volio hvalospjeve o svojim pokušajima bijega. "Vidim da se to doživljavalo kao igra ili zabava. No to nije bila ni igra ni zabava. Bila je dužnost", govorio je.
Dvorac Colditz bio je u sastavu Istočne Njemačke sve do pada Berlinskog zida. U njemu su kasnije nađeni razni dokumenti, a među hrpom papira bili su i nacrti za nekakvu jedrilicu, kojom su zatvorenici tijekom rata željeli pobjeći. O letjelici je postojala samo usmena predaja i jedna jedina fotografija, koju je 1945. nakon oslobođenja dvorca uslikao jedan američki novinar.
No sad su postojali i materijalni dokazi da je netko u dvorcu od plahti, ukradenih šperploča i svakog drugog materijala koji mu je došao pod ruku napravio pravu jedrilicu raspona krila od deset metara. Tony Rolt preminuo je 2008. u 90. godini i nije dočekao polijetanje letjelice, koja je njega i jednog njegovog suborca trebala ponijeti u slobodu.
Jedrilica je mogla letjeti
Četiri godine nakon njegove smrti, koristeći materijale koji su zatvorenicima bili na raspolaganju, jedna engleska tvrtka je za potrebe dokumentarca televizije Channel 4 izradila repliku identičnu onoj koju su napravili Rolt i njegovi suborci.
Umjesto stvarnih pilota, Tony Hoskins i njegovi ljudi u jedrilicu su ubacili lutke iste težine i na daljinsko upravljanje je lansirali s krova dvorca Colditz. Na opće oduševljenje, jedrilica je poletjela, preletjela rijeku i kontrolirano sletjela 200-tinjak metara dalje.
U prijevodu, Rolt bi s njom gotovo sigurno pobjegao iz zatvora, ali tko zna gdje bi završio. Možda nikad ne bi dočekao kraj rata niti bi proveo onu ludu noć s Duncanom Hamiltonom u zadimljenim krčmama Le Mansa...
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati