DEVET golova iz devet utakmica impresivan je učinak za bilo kojeg nogometaša, pa čak i ako se radi o ligi koja kvalitetom znatno zaostaje za onim najatraktivnijima. Taj je učinak na početku ove sezone ostvario Antonio Mance, bivši napadač Osijeka, koji je ovog ljeta prvi put u karijeri napustio Europu i sad trpa na stadionima na kojima su Luka Modrić i ostatak "obitelji" Zlatka Dalića prije dvije godine jurili prema svjetskoj bronci.

On je jedan od trojice Hrvata u katarskom nogometu, uz Mateja Mitrovića i trenera Igora Bišćana, koji su u Al-Ahliju, ali u ligi igra i nekoliko velikih imena koja su zaobišla razvikaniju Saudijsku Arabiju i skrasila se u više zapadnjački orijentiranoj Dohi.

Mance je 29-godišnji Riječanin, koji je prvoligaški nogomet prvi put okusio kao član Istre, ali s 20 godina je otišao u slovenske Domžale, a zatim u slovački Trenčin, za koji je u kvalifikacijama za Europa ligu zabio hat-trick protiv Feyenoorda.

Iz Trenčina je prešao u Nantes na posudbu kao zamjena za Argentinca Emiliana Salu, koji je bio prodan u Cardiff, ali je na putu za Wales poginuo u avionskoj nesreći. U Nantesu mu je trener bio Vahid Halilhodžić, a iako se naveliko pisalo da su u lošim odnosima, on je to u razgovoru za Index odlučno demantirao.

Tom intervjuu na zimu 2022. povod su bili golovi za Osijek, u koji se nenadano vratio. Svojim je pogocima ondašnju momčad Nenada Bjelice držao u žestokoj borbi za naslov prvaka s Dinamom, a posebno onim u direktnom okršaju u sudačkoj nadoknadi, čime je čak nakratko gurnuo Osijek na vrh.

U Osijek je stigao kao najskuplji transfer u povijesti kluba, ali veći dio četverogodišnjeg ugovora odradio je na posudbama, a najpamtljiviji trenuci su mu baš ti iz 2022. Nakon Bjeličina odlaska otišao je u Mađarsku, a sad se skrasio na Bliskom Istoku.

U ovom intervjuu Mance je govorio o životu u Dohi, razlozima za odlazak i kvaliteti katarskog nogometa, ali i o Luki Modriću, koji je tamošnjem stanovništvu bez iznimke prva asocijacija na Hrvatsku. Opisao je iskustvo igranja na golemim i prekrasnim, ali praznim stadionima izgrađenima za Svjetsko prvenstvo.

Prisjetio se vremena najveće popularnosti, kad je držao Osijek u borbi za naslov, neobičnoga gola koji je postigao prošle sezone u Mađarskoj i nedavnoga hat-tricka u katarskom kupu te otkrio neostvareni san u SHNL-u i usporedio dvojicu najvećih trenera koji su ga vodili - Vahu i Bjelicu.

Je li vam ovo najbolji period karijere?

Igrao sam dobro i u Mađarskoj prošle sezone, tako da mi ide godinu i pol u kontinuitetu, dobro igram, zabijam i zadovoljan sam zbog toga.

Već ste zabili nekoliko hat-trickova u karijeri, je li ovaj posljednji po čemu poseban?

Najviše pamtim onaj protiv Feyenoorda dok sam igrao za slovački Trenčin, taj mi je i najdraži. S obzirom na srazmjer ekipa, to je bilo baš kao David protiv Golijata. Zabio sam i jedan u slovačkoj ligi i jedan u Hrvatskom kupu protiv niželigaša. 

Ovaj je poseban jer sam ga zabio u najkraćem razdoblju, u razmaku od samo 10 minuta. Do poluvremena je bilo tijesno, a kasnije se odčepilo. Nisam ni znao da je pao u tako kratkom razmaku, mislio sam da je prošlo barem 20 minuta od prvog do zadnjeg gola, ni ne gledaš na to dok igraš.

Tom pobjedom prošli smo dalje u Stars kupu. Igraju se dvije skupine po šest, a po četiri idu u četvrtfinale. Ovog vikenda nisam igrao jer sam se razbolio, izgubili smo, ali nije bilo toliko važno jer smo već osigurali prolazak. Nije ništa ozbiljno, sljedeću ću igrati.

Kakva je uopće katarska liga?

Prošle godine tu je igrao Coutinho, ove Verratti, Drexler, Javi Martinez, sad je došao Joselu, ima dobrih igrača. Svaka ekipa može imati po pet stranaca, ima velikih imena, ali i dobrih nerazvikanih igrača. Uz njih, svi još mogu imati dva stranca do 23 godine, ali njih najviše uzimaju zbog papira, da mogu igrati za katarsku reprezentaciju ako se dokažu.

Liga nije vrhunska, ali je dobra, a od stranaca se očekuje da rješavaju utakmice, tako da nije baš tako jednostavno tu igrati. Saudijska liga je svakako najkvalitetnija u ovom dijelu svijeta, ali, recimo, Ronaldov klub je nedavno igrao protiv kluba iz naše lige i dobio samo 2:1. Nije liga za baciti. Uostalom, i Mario Mandžukić je igrao tu, a on mi je najdraži igrač.

Klub i trener?

Nisam previše znao o klubu kad sam dolazio. Trener je Francuz, jako dobar, miran i staložen, dobro utječe na ekipu. Mi smo ekipa iz sredine tablice, ne znam još hoćemo li prema dolje ili prema gore, nadam se prema gore. Ne igramo dominantan nogomet, ali smo tvrda ekipa koja se oslanja na defenzivu i kontre. Zato su me i doveli, jer mogu trčati kontre.

Od Hrvata su u ligi još samo Matej Mitrović i trener Igor Bišćan u Al-Ahliju...

Ne poznajem ih osobno, nikad nismo razgovarali, a nismo još ni igrali s njima. Mitrović je bio ozlijeđen i tek nedavno počeo igrati, ali Bišćan je napravio dobar posao. Pri vrhu je iako ekipa nema velik budžet i nije bila predviđena u gornjem dijelu tablice. Dobio je i nagradu za trenera mjeseca.

U Saudijskoj Arabiji šeici znaju gurnuti igračima kuverte s novcem kao napojnicu za dobru utakmicu. Ima li toga i u Kataru?

Ha, ja još nisam doživio da mi turaju novac, ali imamo klupske bonuse, koji se povećavaju ako dobijemo nekog izrazitog favorita. Na primjer, nedavno smo dobili lanjske prvake, pa su nam dali duple bonuse. Ali kuvertu još nisam vidio.

Kakav je osjećaj igrati na stadionima izgrađenima za Svjetsko prvenstvo?

Samo nekoliko klubova ima svoj stadion, a kako su svi klubovi iz Dohe ili okolice, ostalima se za svaku sezonu dodijeli domaći stadion. Nama je dodijeljen stadion Thani bin Jassim, manji stadion na kojem se nije igralo Svjetsko prvenstvo, ali još nismo igrali na njemu. Još je prevruće, pa igramo na Al Janoubu, koji je klimatiziran, a na ovom ćemo kad padnu temperature.

Stadioni su fenomenalni, ali jako veliki i ne možeš ih popuniti. Na posljednjoj domaćoj utakmici bilo nam je tisuću-dvije ljudi, pa je malo čudno. Kad je tako malo ljudi, izgleda još veće i šire, kao aerodromska pista, ali kad igraš na tako dobrom stadionu, što te briga. 

Kakav je život u Dohi u usporedbi s onim što smo vidjeli tijekom SP-a, kad je sve bilo ušminkano?

Sve je super, nisam navikao na ovakav luksuz, ali nisam previše toga vidio. Kad sam došao, još je bilo pretoplo i sve mi se svodilo na to da sam kod kuće, na treninzima ili u mallu. Ne zbog šopinga, nego jer je tamo dinamično, puno ljudi, tamo se ode na kavu... Samo što je velika razlika u temperaturi, unutra hlade na 20 stupnjeva, a vani je preko 40, znalo mi se i zavrtjeti kad izađem.

Ne znam kako je bilo za vrijeme Svjetskog prvenstva jer sam se obazirao samo na utakmice, ali ima vrhunskih destinacija, i luksuznih i pustinjskih. Ja živim u dijelu grada u kojem su Europljani, odnosno stranci, koji je luksuzniji.

Kad kažeš da si iz Hrvatske, 99% ljudi će prvo reći - Luka Modrić. I to ne samo ljudi iz nogometa nego baš svi. Ne znaju ništa o nama, ali znaju za Modrića. Mislim da nismo ni svjesni što imamo u njemu.

S 29 godina proživjeli ste uspone i padove u karijeri, ali dojam je da vas je u nogometni život vratio Nenad Bjelica kad ste 2022. ponovno došli u Osijek.

Bio sam igrač Osijeka na posudbi u Njemačkoj, u Aueu, ali ubrzo nakon mog dolaska trener koji me bio doveo dobio je otkaz, a novi me nije vidio u svojim planovima. Nisam igrao i na zimu sam raskinuo ugovor te se vratio kući.

Već sam se bio pomirio da do kraja sezone neću igrati jer nisam smio nastupiti za treći klub u istoj sezoni. Počeo sam igrati mali nogomet da ostanem u formi do ljeta, dok ne nađem novi klub. Ali Osijek nije dobro počeo drugu polusezonu, nešto je kiksao i Bjelica me zvao da se vratim.

Nitko tada nije vjerovao u mene, svi su me bili otpisali, a on mi je dao priliku i ja sam mu vratio s nekoliko ključnih golova za pobjede u završnicama. Tada mi je stalno zvonio telefon, a posebno je svima bilo zanimljivo kad sam tako zabio za pobjedu protiv Dinama nekoliko kola prije kraja, čime smo skočili na prvo mjesto, i to još na godišnjicu kluba.

Nakon toga zabio sam i mojoj rodnoj Rijeci za produžetke u polufinalu Kupa, ali Rijeka je prošla, u 120. minuti zabio nam je neki Merkulov, koji nikad poslije nije zaigrao za Rijeku.

Na toj utakmici ušao sam u 84.minuti i odmah se ozlijedio, ali bilo mi je glupo tražiti izmjenu kad sam tek bio ušao. Tako sam zabio taj gol za produžetak i nakon toga tražio od Bjelice da me izvadi. Sjećam se da su ga ljudi napadali jer me izvadio, a meni je bila puknula loža, dobio sam rupturu.

Ostali ste do kraja godine, ali u novoj sezoni niste puno igrali, pa ste otišli. Što se dogodilo?

Imao sam opcije da odem i tijekom ljeta, ali Bjelica nije bio za to da me se pusti i tražio je veliku odštetu. Ali kad je on otišao, klub je imao drugu politiku, a ja sam samo čekao siječanj da se raziđemo.

Došla je zima, imao sam više opcija i odabrao Debrecen jer sam znao mađarsku ligu otkako sam bio u Puškaš Akademiji, a Debrecen je velik klub. Ali nisam prošao pripreme, došao sam dva dana prije prve utakmice i normalno da nisam mogao igrati od prve minute. Njihov napadač je proradio, zabio na prve tri utakmice i više ga nisu mijenjali.

Ja sam uglavnom ulazio s klupe ili ponekad počeo ako on ne bi bio fit, ali ne možeš puno napraviti kad ne igraš u kontinuitetu. Ako kao napadač nemaš brojke, nitko te ne gleda, a trebaš kontinuitet da budeš u formi i zabijaš. Svi te pitaju zašto nisi zabio 15 golova, a kako ćeš kad nemaš minute?

Ipak, trebao sam ostati, htjeli su me zadržati na ljeto i prodati svog prvog napadača, ali dugo se čekalo s tim, bilo je prošlo već pet kola i ja sam napravio presing da želim otići. ZTE mi je bio dobra opcija, između ostalog, i jer je blizu Hrvatske, što mi je također bilo važno.

Tamo sam imao jako dobru sezonu, 15 golova i sedam asistencija, pogotovo kad se uzme u obzir da sam propustio početak. Došao sam kad je Debrecen bio prvi, a ZTE zadnji. Primarni cilj im je bio ostati u ligi i u tome sam im uvelike pomogao. Bili su glavni kandidati za ispadanje, ali nakon zime krenuli smo pobjeđivati i sigurno ostali u ligi.

Što najviše pamtite iz te sezone?

Igrali smo kod Paksa, koji je domaćinska ekipa, kod kuće su skoro sve bili pobijedili, a mislim da smo mi tada bili predzadnji. U prvom poluvremenu toliko su nas ubijali da je trebalo biti 10:0, a ni sam ne znam kako, na kraju smo dobili 4:3.

Ja sam zabio za 3:3, i to nakon što se u prethodnoj akciji moj suigrač okliznuo, pa se podignuo žbun zemlje na travnjaku. Nedugo zatim suigrač mi je gurnuo loptu u prostor, golman je izletio i bacio se da je uzme u ruke, ali ona se odbila od tog komada zemlje i preskočila ga, preskočio sam ga i ja i s loptom ušetao u prazan gol. Poslije su napravili i TikTok video s tim na kojem se vidi kako je ovaj razrovao.

Otišli ste u Katar s 29 godina. Jesu li razlozi isključivo financijski?

Bilo je dosta upita i iz Europe, ali trebalo je čekati. Vagao sam, nisam bio sto posto siguran da želim ići, još mi se igralo u Europi, ali Umm Salal je brzo platio odštetu i brzo smo se dogovorili o uvjetima. Odlučio sam da je bolje odmah otići nego početi pripreme sa svojim klubom jer sam se mogao ozlijediti. Kako se kaže, bolje vrabac u ruci nego golub na grani.

Osim toga, htio sam probati nešto novo, nikad nisam ni posjetio ovaj dio svijeta. Puno ljudi kaže da se ne bi vraćalo, ali meni je tu odlično, nemam što reći. Kažu da je ovo jedna od najsigurnijih zemalja na svijetu, možeš komotno ostaviti auto otključan, manje je stresa nego u drugim zemljama.

Biste li se željeli vratiti u Europu, možda u HNL, ili namjeravate dulje ostati tamo?

Nikad nisam zaigrao za Rijeku i to mi ostaje san. Riječanin sam, pa iako sam rano otišao iz kluba, s 14-15 godina prešao sam u Pomorac, Rijeka je moj grad i moj klub i to se nikad neće promijeniti.

Ali možda je bolje da ostanem tu. U Europi se teško mogu vratiti na vrhunski nivo jer tamo na ovdašnje lige ne gledaju kao na posebno kompetitivne. Nisam više u cvijetu mladosti, lijepo mi je tu, pa što ne bih ostao?

Naravno, ne bilo gdje, ovisi o gradu i državi. Saudijska Arabija je puno zatvorenija, ali ovdje je super, u Dohi mi ništa ne fali, Dubai je isto takav...

U karijeri su vas vodila dva kultna trenera s ovih prostora, Vahid Halilhodžić u Nantesu i Bjelica u Osijeku. Što njih izdvaja od ostalih?

Obojica su vrhunski stručnjaci, s tim da je Vaha kultni trener na svjetskoj razini. Vaha je stara škola, zna se što to podrazumijeva. Sviđa mi se kao trener i kao čovjek, stekao je ime u Francuskoj, nema se tu puno za reći.

On se drži riječi i kod njega sve mora biti po PS-u. Nebitno je jesi li zvijezda, Vahu se sluša, zato je imao problem sa Ziyechom u Maroku. Kod njega nema iskakanja iz cjeline i ne dopušta nikome da mu se miješa u posao.

Posebno me kod njega impresioniralo to što je i u ovim godinama nakon treninga uvijek ostajao trčati, raditi trbušnjake, stalno je bio u kondiciji i to mi se svidjelo. Ovog ljeta smo se sreli u Dubrovniku, gdje ima biznis, uvijek mi je drago vidjeti ga i popričati s njim.

Bjelica je, pak, jedan od rijetko načitanih i obrazovanih trenera, govori pet jezika i njegov način komunikacije s igračima i medijima, psihologija s igračima, na vrhunskoj su razini. Zaista je vrhunski motivator, psiholog i stručnjak, mislim da je Dinamo super odabrao trenera da im digne ekipu.