Foto: Getty images / Guliver image 

ON JE ČOVJEK koji je ujedinio lude laboratorijske pokuse najvećih nogometnih teoretičara današnjice i pragmatične zahtjeve najvišeg natjecateljskog nivoa. Njegove ekipe igraju atraktivan, inventivan i logičan nogomet za koji već za nekoliko sekundi prelazi u naizgled totalnu kaotičnost i silovitost koja je toliko životinjska da je opet nekako privlačna, ciljajući na najniže strasti svakog od nas. Čile je učinio prvakom prvi puta u sto godina, a njegova Sevilla apsolutno nikoga ne ostavlja ravnodušnim. On je ponosni Argentinac i zove se Jorge Sampaoli.

Preko trnja do zvijezda

Svoj put u okrutnom južnoameričkom nogometnom podneblju započeo je u klubu imena Juan Aurich 2002. godine. Tko je bio Juan Aurich? Vlasnik plantaže lješnjaka na kojem je dotični klub započeo sa svojim radom, nerijetko smetajući radnicima koji su pored nogoloptaša sakupljali za dnevnicu na jedvite jade. Samapoli je rezultatski svugdje bio solidan, ali nigdje naročito fantastičan. Upoznatost s njegovom studioznošću i žicom za igru doći će nakon punog desetljeća i epopeja po Peruu i Čileu. Universad de Chile jedan je od najslavnijih čileanskih klubova, a neki od najslavnijih igrača njegove povijesti uključuju Manuela Pellegrinija, Marcela Salasa ili Leonela Sancheza, strijelca koji će na Mundijalu 1962. podijeliti Zlatnu kopačku i s, između ostalih, našim Draženom Jerkovićem. Tri titule u dvije godine (Čile igra dva prvenstva godišnje) plasirale su ga na klupu čileanske nogometne reprezentacije. Ali ovdje je vrijeme da se odmaknemo od stvari koje se lako mogu provjeriti na wikipediji i kažemo nešto o čovjeku koji je obilježio njegovu karijeru, kao i onu mnogih drugih vrhunskih trenera.

"Luđakov" učenik, ali ne i nasljednik

Marcelo "El Loco" Bielsa vjerojatno je najutjecajniji nogometni um ove generacije. Njegovo inzistiranje na visokom presingu po izgubljenoj lopti i pozicijskoj igri s loptom u nogama visoko u polju suparnika paradigme su koje je preuzeo, ovisno koliko ih široko shvaćate, velik broj današnjih top trenera koji to ni sami ne kriju i Guardiola, Pochettino i Klopp samo su neki učenici "bielsističke" akademije. Toj školi pripada i glavni protagonist ovog teksta, i baš su ta dva argentinska trenera u stranu gurnula paušalnu frazu kako je vrhunski trener "onaj koji igraču nađe idealnu ulogu, onu u kojoj se najbolje osjeća". I Bielsa i Sampaoli izvlače svoje igrače debelo izvan komfor zone, nerijetko ih stavljajući na pozicije u kojima nikad dotad u životu nisu igrali (Arturo Vidal je znao u Bielsinom Čileu vrhunski odigrati na poziciji čistog libera). Izvlačiti igrače iz komfor zone jako je opasno ako niste sigurni da je stil koji gurate ispravan i adekvatan. Jer se onda gubi osnovna ideja takvog pristupa, a to je izvući maksimum za kojeg ni igrači sami nisu svjesni da su ga imali, djelujući grupno prema zajedničkom cilju.

"Baš taj zajednički cilj u igri i duh kojeg Sampaoli frenetično prenosi na svoje igrače bila je nit vodilja za jednu od najemotivnijih i najmoćnijih nogometnih reklama ikad snimljenih, pred Svjetsko prvenstvo u Brazilu."

A taj zajednički cilj je u njihovoj viziji jasan -  nogomet visokog tempa, izrazite protočnosti i minimalnog praznog hoda. Nogomet koji privlači lakoćom kontrole koju njihove ekipe uspostavljaju u posjedu iako čitavo vrijeme igraju na rubu greške, da bi trenutak kasnije po gubitku lopte horde igrača krenule poput osica na suparnika uskraćujući mu vrijeme i mjesto za disanje. Usporedba, koliko god bila moguća – tu staje. Razliku između njih nije izrazio nitko doli sam Bielsa kada je sam svoj nogomet prokomentirao riječima: "Da su moji igrači roboti, nikad ne bih izgubio utakmicu". Bielsa je genijalac, idealist, luđak koji neodoljivo podsjeća na znanstvenika iz kakvog stripa koji se zatvori u laboratorij, izoliran od ikakvog realiteta vanjskog svijeta u kojem dokazuje svoju teoriju koja je jedina istina, i ni najmanje ga ne zanima što o tome misli netko drugi.

Tek kad je napravio taj odmak od svojih profesionalnih korijena, Sampaoli je došao u mogućnost sebe etablirati se kao jedan od najboljih trenera na svijetu i učiniti Čile najjačom ekipom Južne Amerike.

Čudo u Santiagu

Čile je već u Južnoafričkoj republici igrao jedan od najboljih nogometa na turniru. Osnove pozicijskog nogometa koje je već tri godine Bielsa ugrađivao u momčad počele su dobivati natruhe nogometa kakav se jednostavno mora vidjeti. Ipak, Brazil je bio bolji – relativno glatkih 3:0 u osmini finala poslalo je Čileance kući, a ponosnoj naciji sa zapada kontinenta pokazao "gdje im je mjesto" na svjetskoj nogometnoj karti. Četiri godine kasnije, Čile je bio nacija koja je skrenula s puta na koju ju je postavio Bielsa. Tek šesto mjesto u kvalifikacijskoj grupi značilo je da prostora za grešku više nema, a Sampaoli je zbog uspjeha s Universidadom djelovao kao najbolji dostupni vatrogasac. I opravdao je tu ulogu – pet pobjeda u šest utakmica donijelo im je kartu za Brazil i šansu za osvetu.

Tamo su zasjali premda su završili u "skupini smrti" s aktualnim prvakom Španjolskom, Nizozemskom i Australijom. Trupe Jorgea Samapolija su pobjedom nad "Aussijima" i nokautiranjem svjetskih i europskih prvaka u "njihovoj igri" prošle među 16 najboljih na svijetu,  na megdan Brazilu. Brazilu koji je bio domaćin ali rijetko kada je djelovao "tanje" u samoj igri, provlačeći se iz utakmice u utakmicu. Golovima Luiza i Sancheza utakmica je ušla u produžetke, a onda je na jedan kratki trenutak cijeloj naciji zastao dah. Pinilla je u posljednjim sekundama produžetka uspio odigrati dupli pas sa Sanchezom koji ga je izbacio na vrh brazilskog šesnaesterca. Čileancima je zastao dah, ali lopta je odsjela tek na gredi, postavši tako najbolja prijateljica brazilskog naroda koji bi takvo ispadanje smatrao vjerojatno šokantnijim od onog 1950. Otišlo se na penale, ali ishod nije bio drugačiji nego 4 godine ranije – u posljednjoj seriji izvođenja Jare je uzeo loptu i ponovo je vratnica bila Brazilov saveznik. Više nego ikada prije, nogometni svijet koji je bio odgojen na pričama o Selecau kao nadmoćnoj nogometnoj rasi, svim srcem je navijao za Čile. U četvrtfinale je otišla lošija momčad, i tek će u polufinalu s Njemačkom Fortuna okrenuti svoje lice od lošeg Brazila i naplatiti im sve s kamatama.

Zapravo, izuzev Njemačke koja je uzela naslov, na prvenstvu nije bilo bolje ekipe. Ekipe koja je igrala "čišći" nogomet, koja je kontinuirano stvarala višak u svim linijama i koja je u svakom trenutku utakmice znala što želi. Samo godinu dana kasnije, sve je sjelo na svoje mjesto. Čile je ugostio 44 izdanje Copa Americe i sjajnim nastupima preko Meksika, Bolivije, Ekvadora, Urugvaja i Perua ušao u finale gdje ih je čekala Messijeva Argentina. Za razliku od svojeg učitelja koji je nerijetko znao Messiju (dok je vodio Athletic Bilbao) posvetiti jednako pažnje kao i ostalim igračima, što je nerijetko završavalo ogromnim koridorima kojima je Messi probijao suparničku obranu, Sampaoli je imao puno pragmatičniji pristup. Osim dupliranja s direktnim čuvarem i osiguračem u svakoj liniji terena, svojim igračima je preporučio da skuže kako će zaustaviti najboljeg igrača svijeta – igrajući Playstation protiv Barcelone ili Argentine. Utakmica je bila užasna, ali Messi ostala maksimalno blokiran i najbolje što je Argentina mogla izvući bili su penali, u kojima je ovog puta Čile izašao trijumfalno. Prvi put u povijesti, Čile je postao prvak Južne Amerike.

Gospodin s naslovne slike nije samo ušao u izbor top 3 trenera svijeta prema FIFA-i, postao je definitivni "must watch" svakog tko imalo prati nogometne trendove.

Revolucija u Andaluziji

Sevilla je cijelo desetljeće najbolji klub drugog europskog razreda. Konstantno pridržavanje u vrhu Primere i pet titula Europske lige uspjesi su vrijedni divljenja, ali su sa Sampaolijem na čelu dobili nešto što dosad nisu imali – igru za neutralne. Sevilla je bila dojmljiva, ali reaktivna i tvrda ekipa koja u pravilu nije zanimala nogometnu javnost dok ne bi stigla do samog finala velikih turnira. Sampaolijeva Sevilla je, nasuprot tome, ofenzivno najatraktivnija ekipa lige. Gradnja posjeda od vlastitog gola i pozicijski nogomet u kojem je cilj u svakom trenutku, ovisno o poziciji lopte, imati točno određenu zonu koju je igrač dužan okupirati kako bi čovjeku na lopti pružili što veći broj rješenja. Strpljivost kojom navlače suparnika prema svom golu i direktnost koja je sušta suprotnost u zadnjem dijelu terena čini njihovu igru estetski primamljivijom od "tiki-take". Presing kojim nastoji što prije uzeti loptu odmah po njenom gubitku već danas spada u najbolje strukturirane u Europi, a posvećenost detaljima pri usavršavanju svih ovih aspekata rijetko se viđa čak i na najvišem nivou.

To je Sevilla danas – platno jednog posebnog, strastvenog i podosta ludog umjetnika. Revolucija paradigmi koje je postigao u novom klubu nemjerljiva je s utjecajem ijednog drugog trenera koji je ove sezone preuzeo novi klub. Ovo bi mogao biti početak jedne velike priče na jugu Španjolske.