KADA JE krajem ljeta daleke 1994. godine tada 17-godišnji veznjak Sao Paula Denilson de Oliveira Araújo u prijateljskoj utakmici mladih reprezentacija Kameruna i Brazila po prvi put nanizao četvoricu obrambenih igrača, iznenađeni gledatelji mislili su da se radi o pukoj sreći. Međutim, kada je to napravio još nekoliko puta u sljedećih pola sata, biciklom koju je usavršio do znanstvene fantastike i cijelom plejadom spektakularnih driblinga, nitko na stadionu više nije dvojio; Brazil je dobio novoga Pelea.

Lopera 20-godišnjeg Denilsona učinio najskupljim igračem globusa

Ubrzo je Denilson postao prvotimac Sao Paula za koji je u 110 utakmica zabio sjajnih 58 golova, a brazilski klub sljedećih je tri i pol godine teškom mukom odolijevao raznoraznim moralnim i nemoralnim ponudama. Svi su ga htjeli, ali nije otišao ni u Real Madrid, ni u Milan, ni u Manchester United...Kada je Denilson po tko zna koji put oduševio svijet svojim nastupima na Copa America 1997. godine, nije Brazilac znao da je oduševio i jednog čovjeka koji nije pitao za cijenu. Bio je to tada novopečeni predsjednik Betisa Manuel Ruiz de Lopera, koji je želio svojim navijačima priuštiti nešto spektakularno i dovesti to "brazilsko čudovište". Bez problema iskrcao je 30 milijuna eura i kao 20-godišnjaka učinio ga najskupljim igračem na kugli zemaljskoj.

Namjera je bila najbolja, ali tko je znao da samba u mladićevoj glavi neće nikada prestati... Denilson je po dolasku obećavao, obećavao je mnogo, ali je već nakon pola godine postalo jasno da to nije onaj Denilson. Brazilac je sve više stagnirao, nije prestajao biti onaj zaigrani dečko sa plaže, njegovi bicikli postajali su predvidljivi, a napredak sve sporiji. Dolaskom Denilsona u Sevilli su očekivali borbu za naslov prvaka, međutim Betis je sezonu završio tek na sramotnom 11. mjestu sa 49 bodova iz 38 utakmica. Nezadovoljstvo je postajalo sve veće, a kada je sljedeće sezone Betis na "krilima" Denilsona ispao iz Lige, svima je postalo jasno da treba nešto napraviti, promijeniti. Lopera je sve pokušao, a na kraju ga poslao natrag u Brazil na posudbu u Flamengo. Mislio je predsjednik Betisa: Mlad je došao u Europu, nek se iživi malo u Brazilu pa će vratiti kad bude spreman. Istina, iživio se Denilson, u Flamengu je odigrao tek desetak utakmica, međutim, opet se pokazalo, nedovoljno...

Zlatna medalja oko vrata stavila samo dodatan uteg

Po povratku opet stara priča, u klubu slab i nikakav, a u reprezentaciji kvalitetan. Tako je primjerice od 1996. godine do 2003. Denilson čak 61 put nastupio za Brazil, postigavši i devet golova. Vrhunac je pak doživio na SP 2002. godine u Japanu i Koreji kada je na letu za Japan upečatljivom svirkom gitare u duetu sa Emersonom, najavio nezaustavljivu brazilsku sambu. Sa zlatnom medaljom oko vrata Denilson se mjesec dana kasnije vratio u Sevillu i mnogi su se pitali hoće li to biti dovoljno za klik u glavi. Nažalost, nije bilo...Denilson je nastavio tamo gdje je i stao, rapidno propadajući.

U ljeto 2005. godine, 12 mjeseci prije no što je napustio kormilo Betisa, Manuel Ruiz de Lopera priznao je sam sebi da je pogriješio i da Denilson nikada neće postati svjetski kvalitetan igrač. Čekao ga je sedam godina, 186 utakmica, više ne može. Naravno, ovakvom talentu treba se dati još jedna šansa za novi početak, a ona je došla u vidu francuskog Bordeauxa koji je s Brazilcem potpisao jednogodišnji ugovor. I nije to izgledalo loše, pogotovo kako je sezona odmicala. Denilson je izgledao dobro, a na koncu je skupio čak 31 nastup, postigavši i tri gola. No, na kraju sezone klub sa Chaban Delmasa našao se u financijskim problemima pa je produženje bogatog ugovora s Brazilcem postalo nemoguća misija.

Ni pijesak Saudijske Arabije nije evocirao blistave partije pokraj pijeska Copacabane

Iako su ga neko vrijeme povezivali sa Tottenhamom i Celticom, Denilson se odlučio za ekstravagantnu varijantu, potpisavši za saudijski Al-Nassr. Na uzavrelom arabijskom pijesku, koji je trebao kvalitetno simulirati onaj brazilski, Denilson se nije snašao pa je već nakon petnaestak utakmica spakirao kofere i krenuo put obećane zemlje snova, Sjedinjenih američkih država. Brazilac je potpisao za Dallas, a 1. rujna 2007. godine debitirao je u MLS, da bi sedam dana kasnije postigao i zgoditak, doduše iz kaznenog udarca. Međutim, euforija je ubrzo prestala, a Denilsonove partije bivale su sve lošije. Nakon što u sljedećih pet utakmica prošlo bez baš ikakva njegova učinka, trener Dallasa nije ga prijavio za predstojeći US Open Cup. Ova odluka potakla je špekulacije o njegovoj budućnosti, a ulje na vatru dodali su trener Steve Morrow i vratar Darío Sala koji su istaknuli kako im se ne sviđa Denilsonov pristup: "Ja sam bogomdan" te da se ovaj mora izboriti za mjesto u prvoj momčadi.

U veljači sljedeće godine Denilson je napustio Dallas. Brazilac je shvatio da nema gdje, osim pognute glave vratiti se kući. Međutim, tadašnji trener Palmeirasa Wanderlei Luxemburgo, koji ga kao izbornik Brazila od 1998. do 2000. godine promovirao u jednog od glavnih igrača reprezentacije, još je vjerovao u njega, želio mu je pomoći. Denilson je potpisao jednogodišnji ugovor s Palmeirasom na bazi nastupa za prvu momčad. U 11 mjeseci koliko je proveo tamo, Denilson je zaista dobio pregršt prilika, odigrao je 27 utakmica i zabio tri gola, no ni to mu nije pomoglo. Kada mu je istekao ugovor sa Palmeirasom u siječnju 2009. godine, Denilsona se povezivalo sa brojnim klubovima, a sam je igrač izjavio kako ima na desetke ponuda iz Europe, u kojoj smatra, još uvijek može uspješno igrati. Istina ili ne, Denilson je mjesec i pol kasnije potpisao tromjesečni ugovor sa brazilskim trećeligašem Itumbiarom, za koji je upisao tek nekoliko nastupa. Niže se od toga nije moglo, barem iz tadašnje perspektive...

Šestoplasirani klub Vijetnama posljednje Denilsonovo utočište

Zašto sve ovo pišemo? 31-godišnji Denílson de Oliveira Araujo prije nekoliko dana potpisao je ugovor sa stanovitim vijetnamskim klubom. Denilson će, kako piše lokalni Thanh Nien, imati mjesečnu plaću između 50 i 60 tisuća dolara, a igrat će u Haiphong Cementu u drugom dijelu V lige koja se nastavlja ovoga mjeseca. U ligi od 14 momčadi, njegov klub trenutno zauzima šesto mjesto. Najveći uspjeh u svojoj povijesti punog imena Xi Mang Hai Phòng FC doživio je 1995. godine kada je osvojio vijetnamski Kup. Veliki trenutak doživjeli su u 1992. godine kada su završili kao drugoplasirana momčad Vijetnama. Trenutno u momčadi igra čak pet Brazilaca Elenindo de Jesus, Martins Trindade, Leandro i Pimenta, no to su sve malo poznati igrači koji nisu vidjeli ni prvu brazilsku ligu i koji kao i većina Vijetnamaca i ovakvom Denilsonu vjerojatno mogu samo čistiti kopačke.

Nije Denilson ni prvi ni zadnji bogomdani talent koji je propao, ali izgleda da su Vijetnamci još jedini narod na zemaljskoj kugli koji vjeruje u nekada čudesnu Denilsonovu biciklu i  vjerojatnost da ovaj još uvijek zna "voziti". Kažu ljudi to se ne može zaboraviti, ali Denilson je izgleda iznimka koja potvrđuje pravilo...

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Vedran Buble
Foto: AFP