NOVA sezona Svjetskog skijaškog kupa tradicionalno počinje veleslalomom u austrijskom Söldenu, gdje će 26. listopada nastupati skijašice, a dan poslije skijaši. Prvog dana natjecanja Hrvatsku će predstavljati Zrinka Ljutić, 20-godišnja Zagrepčanka koja je prošle sezone u poretku te discipline završila na 10. mjestu.

U slalomu je bila još bolja, osma, uz čak tri druga mjesta, ali i čak pet nedovršenih utrka, koje su je koštale puno višega konačnog plasmana. Ove godine početak sezone dočekuje u "najboljoj formi života" i "mentalno spremnija nego ikad" i vjeruje da će ispraviti greške zbog kojih je izlijetala u slalomima te se ozbiljnije uključiti u borbu za najviše plasmane.

U intervjuu za Index uoči nove sezone Ljutić je govorila o razlikama između slaloma i veleslaloma te zaključila da je osnovna razlika u pristupu, želji za pobjedom u jednoj, u odnosu na slobodniju i ležerniju vožnju u drugoj disciplini.

Otkrila je čime se zabavlja u slobodno vrijeme u zabačenim destinacijama Svjetskoga kupa, s kim se voli družiti, ali i o utjecaju obitelji Kostelić na njen život - Janice u smislu skijanja, a Ivice u vidu savjeta o gitari. Nada se kako će opet imati priliku natjecati se na Sljemenu, veseli se zbog povratka skijanju idola Marcela Hirschera, s kojim sad ima i priliku trenirati, te najavljuje velike stvari u budućnosti.

Kako su protekle pripreme u Argentini?

Bili smo tamo u kolovozu i početkom rujna, dok je kod nas ljeto. Tada se skoro svi tamo sele na treninge, tako da su treninzi bili jaki, dobro društvo, vrhunski zimski uvjeti, raznolike staze, ima i zahtjevnih i lakših, razvedenih, strmih... Korisno je jer se sve može trenirati, i veleslalom i brze discipline.

Prošle sezone u slalomu ste imali tri druga mjesta, ali čak pet puta niste završili utrku. Koji je razlog tolikim izlijetanjima?

Teško je reći, nikad nije jedan, nego spoj više stvari. Ali morala sam još dosta toga naučiti, nositi se s nekim stvarima, bilo je i mentalnih i tehničkih i taktičkih stvari. Sve to igra ulogu, a treba izreagirati u par stotinki jer u slalomu nema mjesta za takve greške, pogotovo kad skijaš s takvim pristupom da želiš ostvariti rezultat.

Možda takav pristup sam po sebi objašnjava takvu kombinaciju vrhunskih rezultata i izlijetanja?

Zna biti različita priča, ali možda je razlog to što sam na utrkama uvijek imala pristup kao na treningu, na kojem možeš pogriješiti i ići ponovno, tako treniraš brzinu i bolje skijanje. Na utrci nije nužno odvoziti najbolje, nego taktički koliko je traženo. To na početku nisam shvaćala. Najbolje vožnje na utrkama kod najboljih nisu ni blizu najboljim vožnjama na treningu, a ja to nisam razlikovala.

Dobra je to škola, kad se pretvori u iskustvo, da se ne ponovi. Takve stvari se događaju, ali nadam se da će što rjeđe. Već sam konstantnija na treninzima, vidjet ćemo što će biti na utrkama.

U veleslalomu ste imali slabije, ali konstantnije rezultate. Kako to objašnjavate?

I u veleslalomu sam jednom pala, ali teže je izletjeti nego u slalomu. U veleslalomu se uvijek možeš vratiti, oporaviti, zavoji su duži pa se možeš korigirati. Osim toga, u veleslalomu nisam imala očekivanja, skijala sam slobodno i ulovila način na koji mi to funkcionira. Svaki sljedeći rezultat bio je takav da me može zadovoljiti. Na prvoj utrci sezone startala sam s brojem 47, a pred kraj u prvoj grupi. Kad napraviš takav iskorak, sve je lakše.

Mislite li da ste u obje discipline podjednako dobri?

Rekla bih da su podjednake. Rezultatski to još nije potkrijepljeno, ali nadam se da će biti. Kad nema izlijetanja, dođe na isto po broju bodova, ali stvar je i pristupa, u slalomu vozim na sve ili ništa.

A kakav je pristup u veleslalomu?

Bila sam svjesna da u veleslalomu još puno toga ne znam i trebam učiti, pa nisam ni htjela kruha preko pogače, samo biti najbolja što mogu, a ne pokušavati ništa ludo. U slalomu sam zbog iskustva s treninga osjećala da mogu bolje, do pobjede ili postolja, i da nisam tako razmišljala, nikad ne bih bila druga, možda bih jednom slučajno završila na postolju. Ali znala sam da mogu.

Koja vam je disciplina fizički zahtjevnija?

Prije mi je bio slalom, više mi je trebalo za oporavak, ali sad ne toliko, možda jer sam počela bolje i učinkovitije skijati, popravljati tehniku. Veleslalom je zahtjevan za leđa, pogotovo ako je staza grbava. Kad bih nakon dužeg vremena bez veleslaloma došla na strmu stazu, danima bih osjećala muskulfiber u leđima.

Jesu li vam brzinske discipline i u primisli?

Samo u primisli, nisu u fokusu, ni ne razgovaramo o tome, jedino iskoristimo priliku kad možemo trenirati super-G. Nadam se da ću ove sezone voziti koju utrku, barem FIS-ovu za početak jer ako želim nekad konkurirati za Veliki kristalni globus, to će zahtijevati da vozim više disciplina. Zasad je prerano, bio bi prevelik rasip fokusa, a moram se ustaliti u tehničkim disciplinama. Kad se to dogodi, onda ćemo dodati i brzinske, slično kao Mikaela Schiffrin.

Prva utrka tradicionalno je u Söldenu, kakve osjećaje bude početak sezone i ta staza?

To je prva utrka nakon duge pauze, pa je svake godine dočekujem u drukčijem stanju. Kad ulaziš u novu sezonu, neke se stvari promijene, poboljšam se, drukčije razmišljam, pa uvijek drukčije ulazim u prvu utrku. U ovu ulazim u najboljoj formi dosad i mentalno najspremnija dosad.

Utrka je zahtjevna jer je prva, na velikoj je visini, dugačka je i sa zahtjevnom ledenom podlogom. Pravi "wake up call" za početak sezone.

U veljači je Svjetsko prvenstvo u Saalbachu. Utrka kao svaka druga ili nešto više?

Dosad mi Svjetsko prvenstvo nije predstavljalo ništa više od drugih utrka da bih se posebno pripremala za nju, a tako će biti i ove sezone. Cilj mi je što dulje ostati u formi, na visokom nivou, pa ako to znači da ću biti dobra u veljači na SP-u, super. Ali na pripremama sam odradila što sam htjela, nema potrebe za dodatnim tempiranjem forme.

Naravno da bi medalja bila veći uspjeh od običnog postolja, možda bi mi više značila, ali nema razlike u pristupu. Na SP-u je manja konkurencija zbog limita natjecatelja iz jedne zemlje, ali zato se boduje samo prvih 15 mjesta. Ipak, naslov svjetske prvakinje zvuči spektakularno.

Već par godina nema Snježne kraljice. Nedostaje li zagrebačka utrka ostalim skijašicama?

Svi jako vole Kraljicu i Sljeme. Utrka je posebna iz više razloga, prvenstveno jer je u gradu, što je puno drukčije od malih mjesta gdje nema ničeg osim staze. Plus atmosfera na Sljemenu, s obzirom na povijest utrke i onu legendarnu Janičinu vožnju bez štapa, zbog toga je svima posebna.

Svi su uvijek hvalili organizaciju, broj ljudi, pogotovo dok je Janica skijala, kad su se i palile baklje. Svako malo opet pogledam te snimke.

Nažalost, žičara je pokvarena i neće se moći organizirati utrke još koju godinu. Šteta, meni bi to puno značilo, da imam priliku ostvariti rezultat na Sljemenu. Nisam tu nikad imala dobre rezultate, najbolje 31. mjesto, ali nadam se da će jednom opet sve biti spremno za utrku.

Dok ste u tim malim mjestima, koliko vam znači što je u reprezentaciji i Leona Popović, odnosno koliko fali dok ste na veleslalomu koji ona ne vozi?

Zna Leona faliti, čisto da imam nekog na treningu i u hotelu s kim mogu popričati, a da nije netko od trenera ili osoblja. Lakše je kad na treningu imam nekog s kim mogu popričati, ali nema puno utrka gdje smo odvojene, dosta smo zajedno. A kad je nema, više se družim sa skijašicama iz drugih timova.

Kakva su putovanja do tih zabačenih odredišta i kako provodite slobodno vrijeme kad nigdje nema ničega?

Nekad putujemo kombijem, ali većinom avionom, barem mi natjecatelji, da se ne trošimo toliko, dok treneri idu kombijem. Uvijek je dobro imati neku zanimaciju sa strane, nešto za čitati, zasviram gitaru, prošetam s prijateljima iz drugih timova na kavu ili čaj, to pomogne.

Sad nam je u Argentini Federica Brignone organizirala satove salse. Imali smo instruktora, prostor, nekoliko sati salse predvečer i stvarno je bilo fora. Takve stvari koristimo da se opustimo i socijaliziramo.

Gitaru stalno nosite sa sobom?

Da, svugdje. Uglavnom sviram električnu. Nedavno sam dobila novi Fender Stratocaster, prije sam imala Les Paula. Najviše sviram rock, pop rock, nešto punka, ali ne kao prije, omekšala sam. Znala sam s Ivicom (Kostelićem) zasvirati kad bi došao, on me naučio svirati blues, rekao mi je da je to super kad sviram sama.

To što sviram dosta se poklapa s onim što slušam, rock sedamdesetih, na primjer volim Hendrixa, Led Zeppelin, solaže Pink Floyda, to pokušavam.

Kako ste se upleli u skijanje?

U skijanje sam ušla jako mala, s tri godine. Tata je bio fan skijanja, inženjer brodarstva, ali kratko je radio u struci i posvetio se nama - meni, braći i sestri. Svi smo odgajani kroz sport, a skijanje je bilo logično. Tata je radio kao učitelj skijanja u kampu u Austriji, a mi smo tamo bili po cijelu zimu. Ujutro smo išli u školu na njemačkom, a popodne skijali. Po povratku u Zagreb nadoknađivali smo redovitu školu.

S vremenom je to postalo ozbiljnije, odlazili smo tamo tijekom cijele godine, tata se zaposlio u ski klubu, svake godine sve je izrastalo u nešto veće. Imala sam dobre rezultate u hrvatskim utrkama za djecu, a onda i u međunarodnim i već od prve sezone seniorskog skijanja sam u reprezentaciji.

Ali sve je počelo od roditelja, oni su nas usmjerili na sport, vodili nas, radili s nama, to je postao način života. Oba brata, i stariji i mlađi, trenutačno su u B reprezentaciji na pripremama u Belgiji, dok sestra više skija privatno, ali ozlijedila se i sad se oporavlja. Ona nije taj nivo, voli skijanje, obećavala je u brzinskim disciplinama, ali sad je fokus na oporavku. Vjerujem da će nastaviti sa skijanjem, još ni ne pomišlja na druge opcije.

Imali ste samo dvije godine kad je Janica Kostelić osvojila zadnje medalje, no koliki je ona utjecaj imala na vašu karijeru?

Janica je velik uzor u puno stvari, u načinu na koji je skijala, u mentalitetu... Nisam imala sreću gledati je jer sam bila premala, ali nakon njene karijere pratila sam sve priče o njoj, gledala sve snimke. Ostavila je velik trag na mene iako nisam bila prisutna u to doba.

Upoznala sam je osobno, tijekom moje prve sezone bila je savjetnica u mojoj grupi i tad sam imala priliku bolje je upoznati i surađivati s njom. Puno mi je značilo imati nekoga tko je sve prošao na tom nivou, puno mi je pomogla savjetima i super je što smo u dobrom odnosu i što joj se mogu obratiti.

Je li ikad neka druga karijera osim skijanja bila opcija?

Kad sam bila mala, morala sam nešto raditi, a sad vidim da su nas roditelji htjeli uputiti da ništa ne uzimamo olako i zahtijevali su angažman. Imali smo slobodu da biramo čime se želimo baviti i htjeli su da budemo dobri u školi, koliko smo mogli biti uz sve izostanke, i pružiti nam drugo obrazovanje, jer mama je profesor njemačkog i engleskog jezika. Ali ja sam rano vidjela da se želim baviti skijanjem i voziti u Svjetskom kupu.

S kim ste najbliži od cura iz ostalih reprezentacija?

Najbliža sam s curama moga godišta, Slovenkom Nejom Dvornik i Poljakinjom Magdalenom Luczak, s njima se dugo poznajem. Od ostalih sam dosta dobra s Alice Robinson, Federica (Brignone) mi je odlična, jako otvorena, brine se o meni, uvijek pita kako sam i zainteresirana je za popričati. Trenirala sam s Annom Swen Larsson, s njom imam fora odnos, ali sve cure su dosta susretljive i otvorene.

Lara Gut-Behrami brani naslov ukupne pobjednice i u veleslalomu, Mikaela Shiffrin u slalomu, kako vidite borbu za vrh i svoje mjesto među njima?

Nisam razmišljala o drugim curama i tome tko bi mogao konkurirati, a za sebe vidim da bi im mogla barem otežati borbu. Ozbiljno shvaćam ovo što radim, imam još duži put nego one, ali nisam daleko od konkuriranja za top plasmane. Dugoročno se vidim kao ukupnu pobjednicu Svjetskog kupa. To mi je san, jako ću raditi na tome i mislim da je jednog dana ostvarivo.

U Svjetski kup nakon pet godina vraća se Marcel Hirscher, koji je prestao skijati prije vaše prve utrke na toj razini. Kako gledate na to i kakva je atmosfera među skijašima zbog njega?

Među svima nama je jako osvježen osjećaj, puno je uzbuđenja zbog njegova povratka. On mi je bio uzor, heroj iz djetinjstva, dominirao je sve te godine dok sam odrastala i bila sam impresionirana iz puno razloga. Nisam mislila da ću imati priliku natjecati se u isto vrijeme kao on, a sad smo nekidan trenirali zajedno.

To nema veze sa sportom i dostignućima, on je moj heroj i idol, a ja se natječem u isto vrijeme s njim i to mi je fora. I puno skijaša dijeli isto mišljenje.