U NOGOMETU nije ništa uobičajeno da klubovi proživljavaju bolje i loše periode ili turbulentne sezone.

Manchester United od 2013. igra nogomet za zaborav, a AC Milan je od jednog od najjačih klubova svijeta postao prosjek. Arsenal ne igra ozbiljan nogomet, a veliki HSV si već dvije sezone uspijeva upropastiti povratak u Bundesligu. U sličnim problemima je i Stuttgart, a prema drugoj ligi ide i Werder iz Bremena.

Navijači tih, ali i brojnih drugih klubova, poput Hajduka, vole kukati da njihov klub proživljava najteže trenutke ili najtežu sezonu u povijesti, ali to je ništa u usporedbi s onime što su navijači jednog engleskog kluba proživljavali u drugoj polovici devedesetih i to sve zbog samovolje i tiranije jednog čovjeka koji je umislio da je bog.

Nikad prije ni poslije u engleskom nogometu nije zabilježena lošija sezona jednog kluba, a vlasnik je navijače toliko natjerao u očaj da su se počeli lisicama vezati za stative. Organizirali su i sprovod svojem klubu a da to sve skupa više nikome nije bilo čudno. Jer ono što su navijači Doncaster Roversa proživjeli u sezoni 1997./1998. ne bi smislio ni najluđi filmski redatelj.

Taj mali klub iz južnog Yorkshirea bio je od 1879. godine ponos svojeg grada. Bez previše sportskih uspjeha, ali je bio dio identiteta tog grada i njegovim građanima je, kako to biva u svim engleskim gradovima, značio jako puno.

Sumnjivi tip preuzeo klub

Desetljećima je plesao uglavnom između treće i četvrte lige, a preustroj engleske lige osnivanjem Premiershipa dočekao je kao četvrtoligaš. Sredinom devedesetih nije bilo previše novca u klubu, ali su se navijači naivno ponadali boljim danima kad je u klub 1993. godine došao novi investitor, izvjesni Ken Richardson. Nije Richardson bio baš najpošteniji lik kojeg su mogli zamisliti, ali nitko nije ni sanjao da će ovaj proizvođač vreća i prevarant na konjskim utrkama povući klub prema neslućenom debaklu.

O Richardsonu se u Engleskoj 1982. godine pisalo kad je njegov konj Flockton Grey u svojoj prvoj profesionalnoj utrci, kao potpuni autsajder, ostavio konkurenciju 20 dužina i došao do pobjede. Ispostavilo se da munjeviti Flockton Grey nije bio čudo prirode, nego je bio godinu dana stariji, a samim time i brži i jači od svih ostalih konja. Richardson se nadao da će na kladionici uzeti golemu lovu, ali kladionice su mu odbile isplatiti dobitak kad su shvatile prevaru, a engleski konjički savez doživotno mu je zabranio pristup utrkama.

Richardson se nakon toga okušao i u nogometu i to tako što je niželigaša Bridlington Town odlučio preseliti u 200 kilometara udaljeni Doncaster te je igrače prisilio na golemi put svakog vikenda. Baš neobično, ali Bridlington je propao i Richardson je 1993. godine završio u Doncasteru.

Zaposlio sebe, kćer i nećakinju

Da sve neće ići baš glatko bilo je jasno nakon što je imenovao tročlani upravni odbor u kojem je zaposlio sebe, nećakinju i kćer. I dok je Doncaster uglavnom životario u donjem domu lige, Richardson je nanjušio kako bi mogao zaraditi. U oglasnik je na prodaju stavio klupski stadion Belle Vue, koji se nalazio na atraktivnom zemljištu, te je ostavio svoj broj telefona. Neugodno se iznenadio kad je doznao da je vlasnik stadiona grad i da ga klub nema nikakve ovlasti prodati, baš kao što su se i navijači iznenadili kad je 1995. godine iz čistog mira izgorjela cijela tribina njihovog stadiona. O tome nešto kasnije.

I tako je došlo ljeto 1997. godine, u kojem je Richardson prodao ono malo dobih igrača što je bilo u momčadi, na klupu je doveo Sammyja Chunga, a u klubu je kao generalnog menadžera zaposlio Marka Weavera, što će se pokazati katastrofalnim. Weaverovo jedino iskustvo u nogometu bilo je u vidu šefa navijačke lutrije u Stockport Countyju.

Chung se pripremao za prvu utakmicu sezone samo da bi sat vremena prije početka doznao da više nije trener. I to ne preko telefona ili faksa, nego tako što je prije utakmice otišao po nešto u ured, gdje je za stolom našao Kerryja Dixona koji ga je obavijestio da je on novi trener i da može pokupiti stvari. Iako se u klubu zadržao nešto dulje od Chunga, Dixon je otišao nakon što je u dvije utakmice na domaćem terenu primio, pazite sad, 13 golova. Osam mu je utrpao Nottingham Forest u Liga kupu, a još pet Peterborough u prvenstvu.

Dixon je otišao sam, ali ne zbog loših rezultata, nego zbog, kako je sam rekao, uplitanja predsjednika kluba u selekciju momčadi. Neki drugi klub bi takve navode demantirao, ali Richardson je potvrdio ono što je Dixon govorio tako što je za sljedeću utakmicu na klupu postavio samog sebe.

Za divno čudo, izgubio je tri utakmice zaredom, sa samo jednim zabijenim golom, i Doncaster se našao na dnu tablice, na kojem će ostati sljedećih osam mjeseci, u najlošijoj sezoni u povijesti engleskog nogometa.

Shvativši da to možda i nije za njega, Ken je trenerom imenovao svojeg prezimenjaka Colina, koji se istaknuo time što je u rujnu osvojio prvi Doncasterov bod u sezoni i tako što je doveo iskusnog stopera Andyja Thorpea. Thorpe jest imao više od 500 utakmica u nogama, ali je problem bio što nogomet nije igrao pet godina i do danas nije poznato odakle ga je Richardson bio iskopao. Zadržao se u klubu dvije utakmice, nakon čega je otišao u amaterski nogomet.

Kola su sad već ozbiljno išla nizbrdo, ali Richardson i Weaver su se baš dobro zabavljali. U prvoj momčadi se do kraja listopada izrotiralo već 45 igrača, od kojih je Belle Vue većini bilo jedino mjesto u karijeri na kojem su igrali profesionalni nogomet. Weaver je odlučio dodatno začiniti sezonu pa su on i Richardson, ili tko god je birao momčad, iz sastava izbacili najboljeg strijelca Princea Moncrieffea (dva gola) i golmana Garyja Inghama. Umjesto njih u momčadi su bili Rod Thornley i Dave Smith. Prvi je došao iz devete engleske lige, a drugome je mjesto u momčadi jamčila činjenica da je Weaverov susjed.

Navijačima je drugi prevarant bio bolji od sadašnjeg predsjednika

Prosvjedi su postali sve nasilniji pa je tijekom utakmice s Brightonom policija Weaveru i Kenu Richardsonu savjetovala da bi bilo bolje da odu sa stadiona jer im ne može jamčiti sigurnost. Brighton je slavio 3:1, a FA je kaznio Doncaster jer je smatrao da je na teren namjerno poslao preslabu momčad.

Navijačima je već bilo dosta i očajnički su tražili investitore koji bi otkupili klub od Richardsona. Pojavio se Anton Johnson, poznati lokalni prevarant koji je Southend United odveo na rub bankrota, no i on je navijačima bio bolji izbor od Richardsona, ali ovaj je odbio prodati klub.

Studeni. Četvrti mjesec sezone, četiri boda na tablici i četvrti trener prve momčadi. Sad je u sedlu bio trener juniorske momčadi Dave Cowling, koji je otišao nakon samo dvije utakmice kad ga je Richardson nazvao i izdiktirao mu tko mora igrati u sljedećoj utakmici. Cowling se zahvalio i otišao, a na njegovom mjestu osvanuo je urugvajski "stručnjak" Danny Bergara. On je imao revolucionarnu ideju kako zavarati protivnike.

Shvativši da je momčad za rezalište, Bergara je odlučio izmijeniti brojeve igrača na dresovima i tako zbuniti suparnike. Suluda ideja u kojoj je centralni vezni nosio broj 2, a špica 5 zaista je upalila u prve dvije utakmice, koje su završile neodlučeno. No do trećeg Bergarinog nastupa već su svi skužili njegov trik pa je upisao pet poraza zaredom, a Roversi su kraj studenog dočekali sa samo šest bodova i nijednom pobjedom.

E sad je Marku Weaveru bilo dosta pa je stvari odlučio doslovno uzeti u svoje ruke. Kako? Tako što je sebe postavio za trenera, šestog u sezoni, a Bergaru u stručni stožer. Potpuno neočekivano, Weaver je u prvoj utakmici na klupi upisao pobjedu, prvu u 24. službenoj utakmici Doncastera te sezone. Kako je to uspio?

"Ne znam, to je bila čista sreća", rekao je nakon utakmice, a veznjak Jim Dobbin je rekao da nema ništa protiv novog trenera, ali da misli da on nema pojma o nogometu.

Ipak, Weaver se nije pokazao kao novi Mourinho jer su se nakon pobjede 2:1 protiv Chestera stvari vratile u normalu. U sljedeće tri utakmice njegova momčad primila je 16 golova. Leyton Orient dobio ih je 8:0, a zabio bi još barem tri ili četiri komada da njihov trener 20 minuta prije kraja susreta iz samilosti nije izvadio oba napadača iz igre.

Božić je Doncaster dočekao u stečaju, a u zimskom prijelaznom roku doveden je perspektivni napadač Padi Wilson, koji je otišao nekoliko tjedana kasnije jer je pijan skrivio prometnu nesreću. 

A Ken Richardson? Nakon one utakmice s Birghtonom više nije viđen na Belle Vueu, a usred sezone došla je vijest da je konačno netko osumnjičen za podmetanje požara na stadionu 1995. godine. Osumnjičeni je bio, pogađate, upravo Richardson, koji je unajmio bivšeg pripadnika SAS-a da zapali tribinu. SAS-ovac je sve odradio po dogovoru za 10.000 funti, ali je pokraj stadiona ostavio mobitel s kojeg je Richardsonu poslao SMS sadržaja "sve je obavljeno". Richardson je čekao suđenje, a Doncaster je čekao konačnu presudu.

Trenerima 75 funti otpremnine

Kako se sezona bližila kraju, situacija je bila sve luđa. U ožujku je na stadionu osvanula obješena lutka s Richardsonovom glavom, a budući da klub više nije mogao plaćati nikoga, ostao je i bez svih trenera. Posljednja dvojica koja su se sredinom ožujka pojavila na poslu dobila su svaki po 75 funti otpremnine i treninzi u Doncasteru su otkazani. Igrači su se za utakmice pripremali u parku ili trčeći po tribinama, a utakmice je vodio Bergara, koji se opet vratio na klupu, ali ga je uskoro zamijenio - Weaver.

Do samoga kraja zimskog prijelaznog roka u klubu je bilo samo sedam profesionalnih nogometaša, a svi ostali bili su amateri ili juniori. Weaver je doveo osmog - samog sebe, s kojim je potpisao ugovor do kraja sezone. Raspušteni su omladinska škola i juniorski sastav i svi klinci prebačeni su u kadar prve momčadi. U takvom sastavu Doncaster je otišao u goste Cardiffu, 21. momčadi tablice, a koliki je kaos vladao u ekipi dovoljno govori činjenica da su napadači Aide Mike i Mike Smith igrali stopera, odnosno desnog beka. Rezultat? 1:7.

Bijesni navijači iskazivali su nezadovoljstvo na sve moguće načine. Tako je na jednoj domaćoj utakmici navijač preskočio ogradu i sjeo pokraj Weavera i Bergare na klupu glumeći da je i on trener. Udruga navijača organizirala je razne proteste, ali uprava nije ostala dužna pa su nekima izbušene gume, a nekima automobili preliveni bijelom bojom.

I onda je došao travanj i utakmica s Hull Cityjem. Ako izgubi, Doncaster je i matematički ispao iz lige. Raspad Doncastera već je nekoliko dana bio tema na nacionalnoj razini pa je ovaj susret bio čak i u televizijskom prijenosu. U 10. minuti, u želji da ukaže svima na ono što se događa s njegovim voljenim klubom, jedan navijač preskočio je ogradu, odšetao na centar i sjeo na travnjak. Uskoro mu se pridružio još jedan, pa još jedan, pa još jedan navijač. Za to vrijeme je pjevač tad popularnog benda Big Flame, Alan Brown, otišao do stative i lancima i lokotom se zavezao ga okvir gola.

Bilo je to konačno "NE!" Richardsonu, koje je uživo vidjela cijela Engleska. Navijači su preklinjali engleski savez da izbaci Richardsona iz nogometa, ali nitko nije mario. Za divno čudo, golom Adieja Mikea Roversi su pobijedili 1:0, ali su tako neizbježno samo odgodili za tjedan dana. Sljedećeg vikenda gostovali su kod Chester Cityja. Na poluvremenu su gubili 2:1, a Weaver im je u svlačionici prigovorio na zalaganju.

"Želite ispasti iz lige od ovih luzera? Ja bih na vašem mjestu radije ispao sljedećeg vikenda", bio je Weaverov motivacijski govor. Završilo je 2:1 i Doncaster je i službeno ispao iz sustava Football League te je završio među amaterima, u Conferenceu.

U posljednjem kolu na Belle Vueu su igrali protiv Colchestera, a navijači su utakmicu iskoristili za - sprovod. Kroz cijeli grad su do stadiona nosili lijes s grbom kluba, a ispred navijačke tribine položili su cvijeće i zapalili svijeće. Gotovo četiri tisuće navijača je plakalo tijekom cijele utakmice, a nakon utakmice je trubač odsvirao i posmrtnu melodiju. No FA nije mario za Doncaster, koji su samovolja i tiranija jednog čovjeka odvele u amaterizam. Prosvjedi protiv Richardsona i Weavera postali su toliko snažni da je Weaver usred utakmice odšetao preko čitavog travnjaka i otišao sa stadiona. Ni on ni Richardson nisu nikad više viđeni u prostorijama Doncastera. Četiri pobjede, osam remija, 34 poraza i gol razlika 30:113 bila je i ostala najlošija sezona u povijesti engleskog profesionalnog nogometa.

Bio je to, vjerovali su navijači, kraj.

Doncaster je završio u konferencijskoj ligi, ali je na opće oduševljenje u ljeto 1998. godine Richardson klub prodao jednom konzorciju, koji je udario temelje za budućnost. No bilo je još nekih nesuglasica pa su Roversi pripreme za sljedeću sezonu igrali s dvije momčadi, iako su uskoro bile ujedinjene.

Richardson je u međuvremenu 1999. završio na suđenju za palež stadiona te je dobio četiri godine i 100.000 funti kazne uz doživotan izgon iz nogometa. Njegovom presudom simbolično je završio kaos u Doncasteru i počela su bolja vremena.

Klub će se 2003. godine vratiti u Football League, a 2007. preseliti na novi, lijepi Keepmoat Stadium, na kojem igra i danas. Donny je u dva navrata ukupno pet sezona bio i u Championshipu, ali trenutačno je u League One, koja je prekinuta zbog koronavirusa. Sljedeće sezone pokušat će napasti plasman u Championship, ali ako u tome i ne uspije, teško će ikada ponoviti ono što su Richardson i Weaver režirali u svojoj nevjerojatnoj sezoni.