PORAZOM od Francuske 27:30 Hrvatska je izgubila mogućnost da uđe u polufinale EP-a i igrat će za peto mjesto. Zasluženo, da zasluženije nije moglo biti. Hrvatskoj je za polufinale trebao barem remi, ali ni u jednom trenutku utakmice igrači Line Červara nisu pokazali da imaju znanje i moć srušiti oslabljenu Francusku, momčad koja je već ranije osigurala nastup među četiri najbolja na svijetu. Skupa s aktualnim svjetskim prvakom u polufinale odlaze Šveđani, koji su u utakmici odigranoj prije ove izgubili od Norveške.

Francuska je jedna od najsportskijih nacija na svijetu. I u kolektivnim i u individualnim sportovima. I u ljetnim i u zimskim. Zemlja od 67 milijuna stanovnika, od kojih je velik dio njih opako nabrijan na sport, može se pohvaliti da jest ili da je barem bila na krovu svijeta u gotovo svim relevantnim sportovima. Francuska je 1998. bila prvak svijeta u nogometu, u Njemačkoj 2006. bili su svjetski doprvaci, a u najpopularnijem sportu na svijetu u svojoj golemoj riznici trofeja imaju i dvije svjetske bronce. 1984. bili su i prvaci Europe u nogometu, a prije dvije godine osvojili su i europsko nogometno srebro. Mnogi ih stručnjaci smatraju najpotentnijom nogometnom nacijom na kugli zemaljskoj, a dvojica njihovih nogometaša drže drugo i treće mjesto na ljestvici najskupljih igrača svih vremena. Uz Talijane, Španjolce i Srbe, jedini se mogu pohvaliti da su im klubovi i u nogometu i košarci osvajali naslove prvaka Europe. 

 

 

Predvođena Tonyjem Parkerom, košarkaška reprezentacija im se prije pet godina popela na krov Starog kontinenta, a 2000. su na Igrama u Sydneyju igrali finale olimpijskog turnira protiv nedodirljivih Amerikanaca. U ragbiju su godinama bili dio Pet nacija (dok se u elitu kao šesti nisu uključili i Talijani), a i u odbojci su jedni od najboljih na svijetu (posljednju medalju, i to zlatnu, osvojili su prije tri godine na Europskom prvenstvu).

 

Teniska baština im je još bogatija. Višestruki su osvajači Davis Cupa, a mogu se pohvaliti i nizom legendarnih tenisača koji su osvajali Grand Slamove i na najljepši mogući način pisali povijest bijelog sporta. U individualnim sportovima podjednako su moćni. Atletika, plivanje, gimnastika, posebno biciklizam, sportovi su s nevjerojatno jakim francuskim pečatom. Uzmemo li kao mjerilo sportskog uspjeha neke nacije medalje na olimpijskim igrama, doći ćemo do zaključka da je Francuzima sport barem podjednako važan kao njihov film, kuhinja, šansona ili likovna umjetnost. Na ljetnim igrama natječu se od prvih modernih igara u Ateni 1896. Nastupili su na svim Igrama do sada i s osvojenih 716 medalja (212 zlata, 241 srebro i 263 bronce) drže fantastično četvrto mjesto na vječnoj ljestvici. Na zimskim igrama nastupaju od 1924. kad su bili domaćini (Chamonix), a zaključno s Igrama u Sočiju osvojili su 109 medalja (31 zlato, 31 srebro i 47 bronci), što ih svrstava na 14. mjesto najuspješnijih nacija u zimskim sportovima.

 

 

Činjenice koje smo gore naveli, a koje smo potkrijepili brojkama, dokazuju da je Francuska sportski gigant, zemlja s nevjerojatno ispravnom percepcijom sporta i nacija s još impresivnijim sportskim potencijalom. Međutim, jedan sport odskače. Francuska je sinonim za taj sport i svih 67 milijuna Francuza, ma kojim sportom se bave, neovisno kakve preferencije imaju i zanima li ih sport uopće, posebno su ponosni na skupinu igrača koje od milja nazivaju Les Experts. Naravno, riječ je o francuskoj rukometnoj reprezentaciji, momčadi koja je u posljednjih 12 godina postala simbol i jedina prava dinastija u povijesti rukometa. Nekoć su dominirali Rumunji, konac osamdesetih obilježili su Rusi, a devedesete Švedi, ali nitko nikad nije bio toliko moćan kao Francuzi.

 

Pišemo o Francuskoj kao izrazito sportskoj naciji, no znate li kad su Francuzi prvi put u bilo kojem muškom kolektivnom sportu postali prvaci svijeta? Dogodilo se to tek 1995. Znate li u kojem se sportu to dogodilo? Naravno, u rukometu. A znate li koga je Francuska morala pobijediti u finalu turnira na Islandu da bi prvi put mogla kazati da je u nečemu najbolja na svijetu? Hrvatsku!

 

 

Puno simbolike leži u ovom pomalo nevjerojatnom faktu. Tehnički gledano, te dvije reprezentacije svoj prvi meč na velikim natjecanjima odigrali su godinu dana ranije, na Europskom prvenstvu u Portugalu. Francuzi su tad u skupini bili bolji, ali neočekivani kiksevi Tricolora protiv Nijemaca i Rumunja gurnuli su Hrvatsku u polufinale, koja je kasnije osvojila broncu. Ipak, na Islandu, u tom za Hrvatsku nesretnom finalu, rodio se najveći rivalitet u povijesti rukometa te jedan od najintrigantnijih u cjelokupnoj povijesti reprezentativnog sporta. No ta simbolika stvorena u tom islandskom finalu ne leži samo na evociranju kasnijih epskih mečeva dviju fantastičnih reprezentacija, nego ponajprije u činjenici da su Francuzi svoje prvo muško zlato u kolektivnim sportovima osvojili protiv nacije koja je prije 30 godina iste te Francuze učila igrati rukomet. Jedna od najotrcanijih sportskih fraza, ali ne samo sportskih, ona je kako je učenik nadmašio učitelja. Frazetina ili ne, 29. svibnja 1995. u Reykjaviku upravo se to dogodilo i momčad koju je s klupe vodio Daniel Constantini, a na parketu veliki Jackson Richardson, pobijedila je 23:19 Saračevića, Puca, Ćavara i društvo te je nakon olimpijske bronce 1992. i svjetskog srebra 1993. napokon ugrabila zlato.

 

"Bila je to za nas utakmica u kojoj nismo imali nikakvih problema. Moji igrači bili su na vrhuncu u toj utakmici. Jednostavno su odlučili da žele postati svjetski prvaci. Pružili su sve ono što se od njih očekivalo, posebno u obrani. A Jackson Richardson bio je veličanstven. Onemogućili su Hrvatima da razviju svoju igru, a kada smo kasnije pogledali utakmicu, shvatili smo da je slomljena najbolja momčad u povijesti hrvatskog rukometa. Bio je to rukometni dream team, ekipa koja je sljedeće godine uzela olimpijsko zlato u Atlanti. No tog dana naša je obrana bila sposobna potpuno zaustaviti Hrvate da igraju rukomet", godinama kasnije pričao je Constantini, dodavši da mu je ta pobjeda najvažniji trijumf u karijeri, a onda je i kazao da je jedan poraz od Hrvatske najveća sportska šamarčina koju je dobio u životu:

 

 

"Polufinale Olimpijskih igara 1996. godine u Atlanti. Izgubili smo tu utakmicu 24:20 jer smo mislili da protiv Hrvata treba ići na snagu, a zaboravili smo igrati rukomet. To je bilo potpuno glupo. Forsirali smo. To je karakteristika Francuske; jednu godinu bili smo zajedno u borbi da žrtvu pretpostavimo dojmu, a onda bi moji igrači sljedeće godine mislili da ne treba ići rano u krevet i da treba spavati sa svim djevojkama iz olimpijskog sela, te ćemo bez problema postati pobjednici. Taj poraz mi je teže pao nego onaj u finalu SP-a 1993. Tad su nas Rusi zgazili, bilo je 28:19, približili su nas poniženju. Ta utakmica ostala mi je u gorkom sjećanju, ali dobro nam je došlo to iskustvo u finalu SP-a na Islandu za dvije godine. Tada smo još učili rukomet, upijali smo od boljih od nas i s vremenske distance mislim da je francuski rukomet puno više profitirao od tog teškog poraza od Rusije nego što smo dobili od nekih pobjeda i trijumfa. Tada smo shvatili da ništa neće pasti s neba, da moramo spustiti nosove i biti ponizni. Učiti, raditi i tražiti savjete. Taj recept kasnije je postao standard francuskog rukometa i zato je on sad tu gdje jest'', za francuske medije uoči finala SP-a 2009. u Zagrebu između Hrvatske i Francuske rekao je čovjek koji je na klupi Tricolora sjedio od 1985. do 2001., majstor koji je postavio temelje današnje dinastije i genijalan rukometni um kojeg se i danas u Francuskoj izuzetno cijeni i pita za savjet.

 

Kad je Constantini, nekoć igrač pa trener Stade Marseillaisa, 1985. prihvatio izborničku ulogu, ni slutiti nije mogao da je donio jednu od najčudesnijih odluka u povijesti sporta. U to vrijeme svjetskim rukometom harale su reprezentacije SSSR-a, Jugoslavije, Rumunjske i Istočne Njemačke. Skandinavci su se tražili, a Španjolci su počeli dolaziti. Francuza nije bilo. Jednostavno, francuski rukomet bio je egzotika, kao što je danas Hrvatima ragbi, hokej ili košarka.

 

No Francuski rukometni savez ispravno je detektirao potencijal tog za njih u to vrijeme neobičnog, ali izrazito zanimljivog i dinamičnog sporta. Kako u rukometu (ni tada, a ni danas) financijska ulaganja nisu ni izbliza u rangu s onim nogometnima, na vrhu je donesena odluka da se krene iz početka, da se oformi što kompetitivnija liga te da se – a to je bio ključ – dovedu igrači i treneri iz nekadašnjeg istočnog bloka koji će Francuze učiti rukometu. Kako je Sovjetima i Istočnim Nijemcima bilo zabranjeno profesionalno igrati s one strane Željezne zavjese, izbor je pao na rukometne radnike s područja bivše Jugoslavije, trenere i igrače, koji su u smiraju svojih karijera sve masovnije prihvaćali dobre financijske ponude iz Francuske.

 

Jedan od pionira bio je veliki Mile Isaković, za mnoge najbolje lijevo krilo svih vremena, prvi umjetnik u rukometu i čovjek koji je s reprezentacijom Jugoslavije i šabačkom Metaloplastikom osvojio sve što se osvojiti dalo. Nakon Igara u Seulu 1988., tada 30-godišnji Isaković prihvaća ponudu Créteila, a igračku karijeru okončao je u Vitrollesu. Rukometni majstor koji je izmislio jedan od najatraktivnijih poteza u rukometu, tzv. šaraf, u počecima svoje francuske avanture tamo je bio držan božanstvom. Premda je u počecima bio samo igrač, jasno je bilo da je Isaković i u Créteilu, a kasnije i u Marseilleu, bio sve. Dolazak Isakovića u novu obećanu zemlju otvorio je vrata mnogim rukometašima koji su u dresu sa šest baklji na grbu u to vrijeme drmali rukometnom mapom svijeta. Bundesliga u to vrijeme nije plaćala ni izbliza kao danas, a na Pirinejima su se tek stvarale buduće supersile europskog klupskog rukometa poput Barcelone, Atletico Madrida ili Teke Santander.

 

Koncem 80-ih prvo ime hrvatskog klupskog rukometa bio je Medveščak, a dvojac koji je u Medvjede došao iz banjalučkog Borca, Zlatko Saračević (svjetsko zlato 1986. i olimpijska bronca 1988.) i Irfan Smajlagić (olimpijska bronca iz Seula), 1990., odnosno 1991., odlazi u Nimes. Kasnije su Pipe i Sarač bili ključni igrači prve zlatne generacije našeg rukometa, velikani, ali nisu samo zvučna imena odlazila u Francusku trbuhom za kruhom. Dvojica u to vrijeme nešto manje poznatih rukometaša na mala su vrata otišla u Francusku, a budućnost je pokazala da su kao malo tko prije i poslije njih zadužili tamošnji rukomet. Sredinom sedamdesetih ponajbolji klub u Europi bio je Borac iz Banje Luke. 1975. postali su viceprvaci Europe, a već sljedeće godine momčad za koju je branio za mnoge najbolji rukometni vratar svih vremena, bivši izbornik Hrvatske Abas Arslanagić, postala je najbolja na Starom kontinentu. Jedan od igrača koji su podigli pokal bio je i Boro Golić. Golić se nekoliko godina kasnije okušao i u Francuskoj, nastupajući za Sochaux te Mulhouse. Vidjevši da je razina rukometa u to vrijeme u Francuskoj bila na niskim granama, vratio se natrag u Banju Luku, pokorio Europu i ostao u matičnom Borcu sve do 1988., kad je postao trener prve momčadi. Već sljedeće sezone odlazi u Bordeaux, a 1991. sjeda na klupu u to vrijeme najjačeg francuskog kluba Nimesa. Zašto je Boro Golić zanimljiv i važan za ovu priču? Osim što je u karijeri trenirao pet francuskih klubova, k sebi je povukao i sina Andreja, koji je te sezone s Borcem osvojio tadašnji Kup IHF-a (sadašnji Kup EHF-a). 

 

U Nimesu je Andrej igrao do 1995., kad je potpisao za Montpellier, klub u kojem je doživio vrhunac svoje klupske karijere. Igrajući s reprezentativnim kolegama Martinijem, Anquetilom i tada mlađahnim i nepoznatim Nikolom Karabatićem, osvojio je EHF-ovu Ligu prvaka 2003., pobijedivši Portland San Antonio u kojem je također igrao jedan reprezentativni kolega, Jackson Richardson. Do danas, to je jedini naslov prvaka Europe koji je uzeo neki francuski klub.

 

Francusko državljanstvo dobio je 1998. godine, otkad postaje neizostavni član Constantinijeve momčadi. Sudjelovao je u osvajanju zlata na svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a ima i dvije bronce s prvenstava u Portugalu i Tunisu. Za reprezentaciju je sakupio 149 nastupa i postigao 368 pogodaka, od kojih je 60 bilo iz sedmeraca.

 

Neusporedivo važniji bijeg iz Jugoslavije u Francusku napravio je Branko Karabatić. Rođen 1956. u Vrsinama pokraj Trogira, Karabatić stariji bio je dobar rukometaš, toliko dobar da je nastupio za reprezentaciju bivše države na Igrama u Moskvi 1980. Karijeru je nastavio igrajući za Željezničar iz Niša, a koncem 80-ih odlazi u Francusku gdje postaje igrač Strasbourga. U Nišu je upoznao suprugu Radmilu, a tamo mu se rodio stariji sin Nikola, dok je mlađi Luka na svijet došao 1988. u Strasbourgu. Sve ostalo je povijest.

 

Tako je sve počelo, a što se u međuvremenu dogodilo? Francuska je od 1995. osvojila pet svjetskih zlata (ostale medalje nećemo brojati), četiri puta bili su prvaci Europe, a imaju i dvije zlatne olimpijske medalje. Nacija koja do konca 80-ih praktički nije ni poznavala pravila rukometne igre, u nešto više od dva desetljeća postala je metafora za rukomet i nepobjedivost u sportu.

 

 

U čemu je njihov recept? Odgovor je jednostavan – u sustavu i u kultu reprezentacije. Francuska rukometna reprezentacija užasno podsjeća na Manchester United iz vremena kad ga je vodio Alex Ferguson. Ili na San Antonio Spurse Gregga Popovicha. Gledaš ih kako dominiraju i imaš osjećaj da su cijelo desetljeće uvijek isti igrači na terenu. No onda, znatiželje radi, pogledaš postavu danas i popis igrača od prije desetak godina i shvatiš da se samo dva-tri imena ponavljaju, a u glavnim rolama su neki novi klinci koji su u momčad došli tiho, neprimjetno, a onda, kad su sazreli, dobili su status koji im po svemu pripada.

 

 

U posljednja dva desetljeća francuski rukomet kao da je kopirao Fergusonove postulate i smjene generacija odrađivao je fantastično. Igrali su uvijek najbolji, bez obzira na to koliko su imali godina na leđima, a svako toliko poziv bi dobio nadareni klinac kojem je zadatak bio da u budućnosti zamijeni nekog od velikana kojem je istekao rok trajanja.

 

 

Kad je Daniel Constantini nakon drugog osvojenog svjetskog zlata 2001. klupu prepustio Claudeu Onesti, nitko nije mogao ni slutiti da se od tog trenutka rukometna povijest počela pisati iz početka. Onesta je tijekom godina stvorio najdominantniju sportsku družinu u povijesti reprezentativnog sporta, a sve to držeći se prokušanog i jednostavnog recepta – stvaraj mlade igrače, pažljivo ih biraj i doziraj, pusti ih neka uče od starijih i iskusnijih, a onda kad dođe vrijeme, pusti ih u vatru i daj im svu odgovornost. Na koncu, Onesta se toliko slijepo držao tog zlatnog poučka da je i sam prepustio klupu svom pomoćniku Didieru Dinartu, kad se uvjerio da najboljeg obrambenog igrača svih vremena doista više nema čemu naučiti.

 

Dinart je preuzeo reprezentaciju nakon Rija, gdje je Francuska osvojila ''samo'' srebro i odmah je nastavio propovijedati Onestin nauk, čija je pravila ispisao Daniel Constantini. Istina, u momčadi su i dalje Nikola Karabatić, Luc Abalo i Michael Guigou, ali dominacija ove Francuske počiva na sasvim drugim igračima.

 

Da bismo objasnili u čemu leži snaga ove Francuske – osim neupitne igračke kvalitete – treba reći da je kontinuitet struke ključan. Od 1984., kad je na klupu sjeo Constantini, do danas, Tricolore su vodila samo tri čovjeka. U 34 godine SAMO trojica ljudi su sjedila na klupi ponosa Francuske! Za usporedbu, od 1994., kad se Hrvatska prvi put pojavila na rukometnoj mapi kao samostalna država, vodilo ju je devet izbornika. Ono što je također bitno napomenuti, Constantini je pripremao teren za Onestu, a ovaj za Dinarta.

 

 Embed from Getty Images

I jedan i drugi i danas imaju itekako aktivnu ulogu u francuskom rukometu. Constantini je povremeni novinar, stručni analitičar te kritičar kad to treba biti, čija se svaka riječ i danas sluša, a Onesta je supervizor momčadi koju vode Didier Dinart i njegov pomoćnik, legendarni Guillaume Gille. Ni oni nisu imuni na probleme, na povišene tonove. Sjetimo se sukoba Oneste i Jeromea Fernandeza; i kod Francuza postoji taština jer, pobogu, i oni su ljudi, a ne mašine, ali kad podvučemo crtu bitna je jedino reprezentacija i s njom sve počinje i završava. 

 

Francuzi su bili prva reprezentacija koja je na ovom turniru osigurala polufinale. Kolo prije kraja četvrtfinalne grupe. Ruku na srce, Tricolori u ovih desetak dana i nisu nešto posebno oduševili igrom. Međutim, nikome nisu dozvolili da ih iznenadi i ako ne već nekom impresivnom igrom, rivale su lomili silom. Nije ovo Francuska iz najboljih dana. I njih je pogodila smjena generacija, a Dinart je dobar dio momčadi morao skrpati jer zbog ozljeda nije mogao računati na nekoliko užasno važnih igrača. Za Ludovica Fabregasa, 20-godišnjeg pivota iz Montpelliera, već sad možemo kazati da je legitiman nasljednik Dinarta i igrač koji će, ako sve bude kako treba, dominirati svjetskim rukometom barem desetljeće. U obrani neprelazan, u napadu ubojit. Cédric Sorhaindo, čuveni gorostas iz Barcelone, lani je na SP-u zbog ovog igrača kod Dinarta uglavnom sjedio na klupi. Toliko je dobar taj Fabregas. Takvoga Dinart u Hrvatskoj nema.

 

 

Francuzi su u Hrvatsku došli bez ijednog vrhunskog lijevog beka. N' Guessan je ozlijeđen, Narcisse se napokon umirovio, Accambray, Grebille i Nyokas također su van pogona. Gotovo svi treneri na svijetu bi u ovakvoj situaciji kukali, kmečali i tražili alibi za eventualni neuspjeh. Dinart i Les Experts gaze sve pred sobom. 

 

Kentin Mahe, sin starog Pascala, svjetskog prvaka s Islanda i francuske rukometne legende, već danas je jedan od ponajboljih all-round igrača na svijetu. Dečko može igrati jednako dobro srednje i lijevo krilo i ako se pitate zašto sedmerce za Francusku ne izvodi vječno nepogrešivi Michael Guigou, razlog leži u činjenici da ih Mahe izvodi još sigurnije. Ili Nedim Remili, desni vanjski PSG-a, rukometni Roberto Carlos, tinejdžer koji je lani sasvim zasluženo izabran za najboljeg desnog beka SP-a. Gledajući tog momka na djelu jasno je zbog čega Luka Stepančić u Parizu pokraj njega dobiva minute na kapaljku. Na ovom turniru upoznali smo Diku Mema, 20-godišnje čudo od djeteta koje je kupila Barcelona, fenomenalnog desnog vanjskog koji bi trebao obilježiti budućnost svjetskog rukometa.

 

 

I na kraju Vincent Gerard, vratar čija je priča najzanimljivija i koja je na neki način iznimka od poučka koji je francuski rukomet doveo tu gdje je danas. Vratar Montpelliera nije klinac. Ima 32 na leđima i nije senator u svlačionici. Onesta mu je prvi put dao priliku na Euru 2014. u Danskoj, gdje je bio rezerva najvećem svih vremena – Titiju Omeyeru. Gerard je svoju priliku čekao i nije kvocao što tek tu i tamo uđe u igru kako bi pokušao obraniti neki sedmerac. Sretan i ponosan što uopće može biti rezerva francuskoj hobotnici. Svijet je za Gerarda prvi put čuo prošle godine na svjetskoj smotri u Francuskoj. Do utakmice protiv Švedske, Francuska se prošetala turnirom, a onda su u četvrtfinalu žilavi Skandinavci pošteno namučili domaćine. U zadnjih deset minuta utakmice ušlo se s prednošću Švedske, a tada je svoja vrata zaključao ćelavac koji se stalno smije, i golovima Remilija, Narcissea i Karabatića Francuska je prošla u polufinale.

 

Slovenija je bila dobra. Prijetila je, nije se predavala ni kad su Tricolori u ranoj fazi pobjegli na četiri, pa pet razlike. Igrači Veselina Vujovića smanjivali su prednost, no do potpunog preokreta nisu mogli jer je Gerard ''zaglumio'' Omeyera, poskidao nekoliko zicera u trenucima kad se lomio susret i sa 16 obrana zasluženo je proglašen igračem utakmice. Omeyer, najveći ikad, premda na klupi, bio je sretniji od Gerarda i baš je on poveo navijanje prepunog Bercyja. Nekad je sretan bio Gerard jer je imao čast učiti od najvećeg. Danas je sretan Thiery. Ponosan što Francuska ima ''Omeyera'' i nakon Omeyera. Takve veličine ne poznaju taštinu i ljutnju, niti ih povrijeđeni ego koči da se vesele zbog suigrača, iako više nisu u prvom planu. Čak i Nikola Karabatić, vjerojatno najveći rukometaš svih vremena, na ovom natjecanju više igra za druge nego za osobnu statistiku. 

 

''Nitko nije veći od momčadi'', bila je mantra Alexa Fergusona kojom je pokorio nogometnu Europu. Držeći se iste filozofije, Francuzi su više od desetljeća dominirali svjetskim rukometom kao nikad nitko prije. 

 

Gledajući ih kako igraju i kakav im je pristup sportu i nacionalnom dresu, bojimo se da nas takva dominacija čeka i u sljedećih deset godina.

 

 

Francuzi možda nemaju kvalitetom jaču ligu od njemačke, no upitno je imaju li slabiju. Arapski novac ubrizgan u PSG stvorio je najskuplju momčad na svijetu, no i pariški se bogatuni, kad moraju na megdan protiv Montpelliera, Nimesa, Dunkerquea, St Raphaela, Ivryja ili Chamberyja, itekako moraju oznojiti za bodove. Nakon 13 odigranih kola tekućeg prvenstva Montpellier je vodeći s 25 bodova, pet više od drugoplasiranog Nimesa i čak šest od dream teama iz Pariza. Osim što imaju nevjerojatan potencijal u mlađim kategorijama s kojima strašno dobro rade, Francuzi svoju sve jaču ligu koriste kako bi te nebrušene dragulje pretvorili u vrhunske igrače od kojih će profitirati A selekcija. Kadeti i juniori koji godinama osvajaju odličja na europskim i svjetskim prvenstvima strogo se selekcioniraju, a ono ''zlato'' koje prođe kroz najuže filtre odmah dobije priliku kaliti se u domaćem prvenstvu. I zato za Francuze nema straha kad se velikani opraštaju jer u rezervi uvijek imaju spremnog mladca čija je taktička i tehnička kvaliteta dovoljna da uz pomoć Nikole Karabatića i ostalih iskusnijih igrača nastavi tradiciju Les Expertsa.

 

 

Dok je u Francuskoj rukomet po popularnosti jedan od omiljenijih sportova, a Nikola i Jackson imaju status totema, u Hrvatskoj se prema njemu ponašamo kao prema Vukovaru. Grad Heroj zanimljiv je javnosti samo ona dva dana koncem studenog, kad i ljevica i desnica, i vladajući i oporba, u javni prostor emitiraju patetične poruke natopljene licemjerjem i lažnim obećanjima, znajući da, kad cijeli taj tužni cirkus završi, za Vukovar i za Vukovarce ostatak godine nikoga neće biti briga. Upravo tako je i s hrvatskim rukometom. Dva tjedna svakog siječnja, kad se igra neko veliko natjecanje, cijela država je na nogama. Plasman rukometaša važniji je od kreditnog rejtinga i vanjskog duga države, Kolinda i Plenković nakon prvog kola i utakmice sa Srbijom dolaze u studio jedne privatne televizije kako bi kontekst rukometnih uspjeha koristili za podizanje svoje političke platforme, a iritantne reklame i bezbrojni jednokratni navijači s neizbježnim mobitelima u rukama i kockicama iscrtanima na licu u transu plaču i vrište kad Luka Cindrić ili Željko Musa zabiju neki gol ili promaše zicer.

 

 

No kad sve to skupa završi, kad se šizofrena situacija stabilizira, kad se spuste zastori i podijele medalje, a ''cirkus napusti naš mali grad'', sve se vraća u kolotečinu gdje za rukomet i rukometaše nikoga nije briga. Rukometni dom političke elite obećavaju godinama. Do danas se ništa nije dogodilo po tom pitanju. Klupski rukomet sveo se samo na Zagreb, koji svakih nekoliko godina uspije tu i tamo proći do nekog četvrtfinala Lige prvaka, a miljama je daleko od slavnih dana kad je marširao Europom. Da se danas emitira nekad popularni TV kviz Milijunaš, legitimna pitanja za milijunski iznos bila bi ''Tko je vodeći klub Prve hrvatske lige?'' ili ''U kojim klubovima svoj kruh zarađuju dvotjedni miljenici nacije Ivan Stevanović, Marino Marić ili Lovro Mihić?'' Hrvatska je na SP-u u Španjolskoj igrala zaista krasan rukomet, momčad Slavka Goluže na kraju je osvojila broncu, a u četvrtfinalu u epskoj utakmici srušena je bila Francuska. Kao velike talente Goluža je u Španjolsku zvao Lovru Šprema, Stipu Mandalinića i Luku Stepančića. Pet godina kasnije Šprem više ne igra ozbiljan rukomet. Nikad nitko za to nije odgovarao. Stipe Mandalinić, lijevi bek s topom u desnoj ruci, trebao je biti nasljednik Blaža Lackovića. Pet su godina ljudi koji su ga vodili u Zagrebu bezbrižno uništavali  potencijal nekad strašnog talenta i Stipe u ovoj reprezentaciji minute skuplja na kapaljku jer ga nitko nikad u formativnim godinama nije naučio igrati obranu.

 

 

Luka Stepančić sa sličnim je problemom došao kod Noke Serdarušića u Pariz. S reputacijom strašnog pucača i bogovskom lijevom rukom stigao je u najskuplju svlačionicu na svijetu. Taktički jako loše obučen i tehnički nedorastao, u PSG-u je vrlo brzo izgubio mjesto u momčadi. Nedim Remili postao je prva napadačka opcija s desne strane, a Luka, isključivo zahvaljujući upornosti, želji i urođenom talentu, naučio je igrati obranu i zadržao je mjesto u momčadi. Neobičan je slučaj i Lovre Mihića. 23-godišnji Zagrepčanin od svojih prvih rukometnih koraka bio je predodređen za nasljednika Manuela Štrleka. Dečko koji je oduševio na lanjskom SP-u u Francuskoj izgubio je mjesto u groznom Zagrebu i formu i poziv za reprezentaciju vratio je tek spasonosnim bijegom u uglednu Wislu Plock gdje danas igra odlično. 

 

Nakon Domagoja Duvnjaka hrvatski rukomet izbacio je samo jednu superzvijezdu – Luku Cindrića. Međutim, ni novi Ivano Balić, kako mu mnogi tepaju, nije plod sustava nego posljedica slučajnosti i vizije Line Červara koji ga je iz Karlovca kao anonimca odveo u Metalurg. Danas je Luka prvak Europe s Vardarom i najbolji europski rukometaš.

 

 

Kad je 2003. postala prvak svijeta u Portugalu, Hrvatska je imala samo dva-tri igrača koji su igrali vani, ostatak momčadi igrao je u domaćoj ligi. Metković je 2000. osvojio Kup EHF-a, dvije godine kasnije igrao je finale istog kupa. Ivano Balić je 2004. zamijenio Metković Pamplonom, kad je u džepu već imao svjetsko i olimpijsko zlato. Splitski Brodomerkur tih je godina predvođen osovinom Balić-Metličić bio po snazi drugi klub iza Zagreba i izgubio je polufinale Kupa EHF-a protiv kasnijeg pobjednika, čuvenog Kiela. Zamet, Sisak, Varaždin, Moslavina, Nexe, Karlovac, nekad Bjelovar… Strašna liga koja se u međuvremenu voljom rukometnih moćnika pretvorila u natjecanje koje smije osvojiti samo jedan klub. 

 

Hrvatska rukometna reprezentacija od samostalnosti je najuspješniji domaći sportski brend. Dva olimpijska i jedno svjetsko zlato nalaze se u vitrinama HRS-a, a silna srebra i bronce gotovo nitko i ne broji. Na svakom natjecanju smo u uskom krugu favorita i uglavnom ta očekivanja i prognoze opravdamo. Gledajući put Francuza do statusa kakav danas imaju i s njim uspoređujući namjerno institucionalno sabotiranje i uništavanje hrvatskog rukometa od strane onih koji su se trebali brinuti za isti, maziti ga i paziti, dolazimo do zaključka da je najveća sportska tajna i misterija – kako smo dovraga toliko prokleto dobri u rukometu? Unatoč svemu. Svaka čast.

 

 

Jesmo li zaslužili pobijediti Francuze? S obzirom na odnos kakav imamo prema rukometu, odgovor je ne. Nisu u pitanju nikakvi kompleksi, stvar psihe, strah niti bilo kakva praznovjerja. Koliko smo rukometu dali, previše smo i dobili. Čak i večeras protiv Francuske. Moćne Francuske. Izgubili smo od ekipe koju smo nekad učili igrati rukomet, kojoj smo bili uzori i mentori. Francuska, čak i ova ''polovna'', danas je miljama daleko od Hrvatske, a za to smo sami krivi jer smo prešutno pristali da nam mutni likovi sa sportske margine nakon košarke ubiju i rukomet. Samo me strah da se nakon ovog pada jako dugo nećemo podići, baš kao što četvrt stoljeća čekamo dizanje onih koji se bave loptanjem pod obručima. Realno, to smo i zaslužili. Nebrigom i hohštaplerajem. Ipak, nadam se da se varam. Jer i nakon Atlante 1996. sedam godina tavorili smo na dnu, a onda...