POVIJESNI trenutak hrvatskog sporta dogodio se 30. siječnja 2011. godine. Ivica Kostelić (44) u prvom mjesecu te godine osvojio je čak 999 bodova u Svjetskome kupu i tako utabao put k Velikom kristalnom globusu. Nestvaran mjesec zaključio je superkombinacijom u Chamonixu, u kojoj je slab spustaški rezultat nadoknadio sjajnim slalomom i došao do ukupnog prvoga mjesta.

No, Kostelić nije bio jedini koji je toga dana s francuskog postolja pjevao hrvatsku himnu jer je Natko Zrnčić-Dim (38), njegov sunarodnjak, dugogodišnji prijatelj i kolega iz reprezentacije, a danas i kum, zauzeo drugo mjesto. Zrnčić-Dim bio je osmi nakon spusta. Kao specijalist za brze discipline nije u slalomu uspio prestići Kostelića, već je ostao iza njega, kao i Tin Široki i Dalibor Šamšal koji su 24. odnosno 28. mjestom upotpunili kvartet Hrvata u top 30.

Zrnčić-Dimu bio je to najviši plasman karijere u kojoj je ukupno pet puta stajao na postolju. Uz drugo mjesto u Chamonixu, treći u superkombinaciji bio je u Val-d'Isereu (3. veljače 2008.), Beaver Creeku (4. prosinca 2009.) i Wengenu (17. siječnja 2014.), dok je u Kitzbühelu (25. siječnja 2009.) bio treći u kombinaciji. Bronca u Val-d'Isereu ostvarena je u sklopu skijaškog Svjetskog prvenstva.

O svim tim uspjesima Zrnčić-Dim govorio je u Indexovom Intervjuu tjedna. Najavio je aktualnu sezonu Svjetskog kupa, govorio o klimatskim promjenama koje je primijetio natječući se na svim planinama svijeta i prisjetio se djetinjstva provedenog na snijegu uz svoga oca Mihajla, Ivicu i Janicu te njihova oca Antu Kostelića. 

Dotaknuli smo se ljubavi prema brojnim sportovima, osobito hokeju, teških ozljeda koje je doživio i završetka karijere, promjena u Svjetskome kupu, isplativosti organizacije Snježne kraljice, povratka Marcela Hirschera, "straha" legendarnog Didiera Cuchea od tada mladog Zrnčić-Dima i još mnogo toga.

Počeo je Svjetski kup, u kojem je prošle sezone puno utrka bilo otkazano. Kakva očekivanja imate od hrvatskih skijaša i skijašica?

Kako zasad stvari stoje, Europa je dosta dobra sa snijegom. Doduše, sada imamo malo zatopljenje, ali vjerujem da će glečeri izdržati. Želim dobru sezonu našim skijašima.

Nadam se da će Filip Zubčić nastaviti s postoljima nakon što je prošle sezone osvojio treće mjesto ukupnog poretka veleslaloma. Želim mu da se bori za Mali kristalni globus. Ako će ga zdravlje i snaga služiti, a sada je u najboljim skijaškim godinama, može napasti titulu.

Samuel Kolega i Istok Rodeš, naše slalomske uzdanice, također imaju što za pokazati. Siguran sam da su sposobni ostvariti top 10 rezultate, a vjerujem i bolje. Dobro treniraju i zdravi su, ne bi me čudilo da netko od njih stane na postolje, iako im ne želim stvarati pritisak.

Dolaze i mlađi dečki poput Tvrtka Ljutića, koji će se prvi put okušati u Svjetskom kupu. Vodio sam ga prije dvije godine, trebao je voziti na Sljemenu i u Kranjskoj Gori, ali utrke su bile otkazane. Tu su i njegov brat Hrvoje te Ziggy Vrdoljak, što znači da imamo pomladak.

Kod cura navijamo za Leonu Popović i Zrinku Ljutić. Pokazale su da konstantno mogu napadati postolja. Pobjede su idući korak u njihovim rezultatima.

Proveli ste 15 godina u skijaškom Svjetskom kupu, odradili stotine utrka i obišli vjerojatno sva skijališta. S obzirom na globalno zatopljenje, jeste li primijetili kakve promjene u prirodi na svim tim lokacijama tijekom godina?

Glečere Hintertux i Mölltaler pamtim totalno pokrivene snijegom. Danas na svim stranama izbijaju stijene. Velik dio glečera je nestao kao posljedica globalnog zatopljenja. Što se tiče uvjeta u sezoni, utrku po utrku, često imamo tople temperature zbog kojih se moraju upregnuti organizacijske snage kako bi se održale.

Toga će biti sve više, morat će se smisliti model da se utrke stavljaju na najpovoljnije datume ili sele na druge lokacije. Skijanje je suočeno s izazovima, ali dovoljno je popularan sport sa širokom publikom, pa vjerujem da će se pronaći rješenje za situacije koje nam donose klimatske promjene.

Ekološki aktivisti nerijetko prekidaju razne javne događaje kako bi ukazali na devastiranje prirode. Bilo je toga i prošle sezone u Svjetskom kupu. Kako Vi gledate na njihove pokušaje isticanja problema, podržavate li ih ili smatrate da ne bi svoje aktivnosti trebali prezentirati na sportskim događajima?

Ne znam što aktivisti žele postići na sportskim natjecanjima. Razumijem da se bore za prirodu, ali to se treba pokazivati prosvjedima pred onima koji donose odluke, pred strukturama koje vode svijet. Kroz sportska natjecanja pokušavaju se progurati u medijski prostor, ali nema koristi zbog toga prekidati sport. Time neće steći simpatije.

Da to rade prosvjedima protiv političara, onda bi učinak bio veći. Naravno, ja sam za očuvanje prirode i na tome moramo ozbiljno raditi. Ne radi se samo o sportu, već i o ljudskom opstanku.

S obzirom na to da ste Vi cijeli život proveli u prirodi baveći se sportom, ljutite li se zbog toga što čovjek svojim ponašanjem radi Zemlji?

Jako sam povezan s prirodom. Nisam fan teretana i zatvorenih treninga, već volim biti vani i iskoristiti što priroda nudi. Ne sviđa mi se kada ljudi prirodu uzimaju zdravo za gotovo. O njoj ovisimo. Vidimo kakve nam probleme radi kada je "razljutimo".

Ljuti me kada vidim da netko baca smeće po okolišu i barem na taj malen način ne misli na prirodu. Svatko od nas mora početi od sebe i na taj će način cijela zajednica biti bolja.

Još jedno klimatsko pitanje... Koja je najniža temperatura koju ste doživjeli?

Zanimljivo je da su najniža i najviša temperatura na kojima sam bio isti broj, a to je 42. Na +42 stupnja Celzijeva bio sam na Neretvi, a na -42 u kanadskom Lake Louiseu na utrci Svjetskog kupa. Ako se dobro sjećam, ta utrka u Kanadi je bila otkazana jer je bilo prehladno.

Nismo mogli biti vani. Izašli smo, pogledali stazu, odradili jednu-dvije runde i vratili se u restoran. Jednostavno ti se počnu smrzavati ekstremiteti i lice. No, nije ugodno biti ni na +42. Ne znam što mi je gore od toga, haha.

Jeste li ikad bili u opasnosti na planini, nevezano uz skijaške utrke?

Naravno. Par puta sam svjedočio ozbiljnim lavinama. Bilo je i onih koje su prošle blizu nas kada smo skijali. Opreza na planini nikad dosta, osobito kada je vidljivost slaba, pa ne vidite podlogu ispred ni iza sebe. Niste sigurni krećete li se ili stojite na mjestu.

Postoji i opasnost od izlazaka sa staza, a na glečerima ima puno rupa u koje se može upasti. Ako je visoka opasnost od lavina, ne treba odlaziti u friški snijeg, već se držati uređene staze. Iskusniji ljudi znaju kada je sigurnije skijati po friško napadalom snijegu. Međutim, i njima se događaju nesreće.

Imate li konkretnu priču?

Bili smo na glečeru Mölltaler prije 20-ak godina, kada sam bio klinac. Padao je snijeg kao lud, a idući se dan pojavilo sunce i bilo je prekrasno. Išli smo skijati po dubokome snijegu. Popeli smo se na vrh i Ivica Kostelić je krenuo prvi. Kako je krenuo, tako se odlomila ogromna količina snijega od, ako ne pretjerujem, 100-200 metara.

Krenula je za njim. Odmah smo počeli vikati, ali ne znam je li nas čuo. Znam da je bio brži od lavine i da je pobjegao. Nitko nije nastradao, ali lavina je prošla od nas doslovno pet metara. Dobro smo prošli.

Naravno, treneri su bili s nama, ali vuklo nas je na skijanje. Treba znati da se, ako krene takva lavina, više ne smije ulaziti u zavoje, već treba što brže pobjeći ravno niz brdo.

Odmalena ste skijali s ocem Mihajlom i obitelji Kostelić, ocem Antom te Ivicom i Janicom. Poznata je priča o surovim uvjetima u kojima su Kostelići radili. Jeste li Vi imali slične početke?

Kao klinac sam krenuo s tatom Mikom, kako ga svi zovu. Tih smo dana jako puno bili na snijegu. Vremenski uvjeti su znali biti jako teški, od kiše, magle do snijega i vjetra. Nije bilo lako trenirati, slijedili smo primjer Kostelića koji su se tada probijali. Kako je moj tata bio dobar s Gipsom, znao me je poslati da s njima treniram na Mölltaleru ili Hintertuxu.

Treniralo se gotovo cijeli dan, s pauzom za ručak. Pritom ručak nije podrazumijevao odlazak u restoran, već bismo nasjekli špeka ili uzeli paštete i žemlje. Češnjak i luk nisam jeo, ni danas nisam njihov ljubitelj, haha. Po mojem mišljenju, samo se s takvim predanim radom, drugačijim od ostalih, može uspjeti.

Danas ste otac male djevojčice. Biste li njoj dozvolili da trenira u uvjetima u kojima ste Vi radili?

Bili su to puno ekstremniji uvjeti od onih u kojima su drugi tada radili. Naše su metode bile domaće, snalazili smo se u prirodi. Ne da bih joj dopustio, nego bih je uputio u to. Naravno, treba biti oprezan, ali treba djeci pokazati kako raditi, treba im prenijeti ljubav prema sportu.

Baš sam jučer tromjesečnu kćer upisao u svoj Skijaški klub Medveščak. Naravno, iz zezancije. Sigurno ću joj za par godina nabaviti skije i pancerice. Ove godine će se eventualno malo valjati po snijegu.

Ispričajte nam svoju najbolju priču s Antom Kostelićem.

Baš smo je neki dan prepričavali. Odvila se dok smo ja kao klinac, a Janica i Ivica kao tinejdžeri bili na Hintertuxu. Bilo je užasno hladno, trenirali smo na, recimo, -20. Kako sam bio mali, tako mi je bilo prehladno, a imao sam slab kombinezon i iz nekog razloga u tom trenutku podrapane rukavice.

Naravno, trening se nije prekidao, uvijek se išlo od jutra do sutra. No, u jednom trenutku mi je bilo prehladno, pa mi je Gips rekao da idem dolje na dno staze k žičničaru u kućicu. "Ugrij se, povrati toplinu i snagu i onda ćeš nastaviti s treningom", rekao je Gips.

Otišao sam, ali me žičničar nije pustio u kućicu, rekao je da je to samo za službeno osoblje. Ostao sam se vani smrzavati. Kada je Gips došao nakon nekog vremena, pitao me: "Kaj ti radiš vani? Zakaj nisi unutra?" Ja velim: "Nije me žičničar pustio u kućicu."

On je u tom trenutku poludio. Ušao je, zgrabio žičničara, kojeg smo dobro poznavali jer smo godinama onamo dolazili, i primio ga za gušu. Izvukao ga je van, bacio u snijeg i rekao: "Ti buš sad bio vani, a ti mali ulazi." Nije znao što bi rekao, vidio je da je Gips poludio. Tako je žičničar, taj živčani Austrijanac, stajao vani, dok sam se ja grijao unutra, haha.

U mladosti ste se bavili raznim sportovima, a jako ste voljeli hokej. Kako Vam je bilo na ledu?

Bavio sam se hokejom od pete do 13. godine. Skijanje je postalo preozbiljno i nisam se više mogao paralelno baviti dvama sportovima, morao sam se odlučiti za jedan. Krajem devedesetih, kada je Janica išla na Zimske olimpijske igre u Nagano, a Ivica počeo voziti Svjetski kup, stvarala se dobra skijaška atmosfera.

Gledao sam ih kao idole, pa sam se odlučio za skijanje. Točno se sjećam kada me tata pitao hoću li skijanje, hokej, ništa ili nešto četvrto. Ne žalim zbog toga što sam ostao u skijanju iako mi je i danas žao što sam otišao iz hokeja, koji i danas rekreativno igram s ekipom u novoizgrađenom balonu u Utrinama. Baš smo jučer igrali, od 23 sata do ponoći. Volim biti fizički aktivan kroz sportove.

Igrate li čvrsto, na bodychekove, na hokejaškim terminima?

Kao klinci smo se sigurno naguravali i nabijali na bandu. Sjećam se da smo se jednom potukli sa Slovencima. To je bio show. Svi su letjeli iz boksova, naša i njihova ekipa, tukli smo se 20 na 20. Presmiješno, haha.

U današnjem rekreativnom hokeju nismo tako agresivni, iako sam ja možda najagresivniji. Jučer sam potčkaljio jednog dečka, pa je pao, pri čemu sam i sebi razbio usnicu. Pozdravljam dečke s hokeja, Kune i Tapire, kako nam se zovu ekipe. 

Kad smo već kod ozljeda... U prosincu 2012. doživjeli ste pad na superveleslalomu u Beaver Creeku, kada ste iščašili, a onda morali i operirati rame. Max Franz je na njoj pao i dobio potres mozga. Ivica Kostelić je rekao da je tu stazu, koju je postavio Austrijanac Burkhart Schaffer, "postavio psihopat" jer ste išli brzinama za spust, uz znatno manji razmak među vratima.

Mi smo Schaffera zvali Burki. Između 10 i 15 skijaša je palo i ozlijedilo se na toj utrci. Bila je užasno brza. Sjećam se da su iza prijelomnice bila vrata koja se nisu vidjela i u koja je mnogo njih skočilo pa palo. Ja sam pao jedan zavoj prije. Izgubio sam tlo pod nogama. Hupser me podigao, u zraku sam vidio da ne mogu promijeniti smjer i da idem direktno u ogradu.

Grozan osjećaj, znaš da ćeš se zaletjeti u ogradu velikom brzinom i da ti slijede udarac i lom. Kriknuo sam, vidio sam da mi nema spasa. Ustao sam na svoje noge, a rame mi nije bilo gdje je sada, već ispred. Spustio sam se na svojim nogama do cilja.

Kada sam 2016. pao na treningu spusta u francuskom Val d'Isereu i potrgao koljeno, također me nije morao voziti helikopter jer sam pao pred ciljem. Preživio sam te teške ozljede. Nakon prve sam osvajao postolja, a nakon druge se nisam uspio vratiti kako treba. Kroz ozljede sam naučio da nije sve u sportu lijepo. Treba prebroditi teške trenutke i vratiti se gdje si bio.

Skijaši i njihovi stožeri susreću se tijekom cijele godine na skijalištima. Je li nakon takve utrke bilo kritika na račun Burkharta Schaffera?

Burki je definitivno malo lud čovjek, oduvijek je imao ekstremne metode. Na jednoj utrci nižeg ranga postavio je jako brzu, ravnu stazu. Popadali su predvozači, a onda brojne cure jer nisu bile spremne na to da se iznimnom brzinom dolazilo na skok od 40-50 metara. Ostajale bi u stražnjem položaju, gubile ravnotežu u zraku i padale. Nije se pokazao kao najbolji postavljač staza.

Poznajem ga i inače, dosta je svojeglav i drugačiji od ostalih. S nekim svojim natjecateljima je takvim pristupom imao uspjeha, a s nekima nije. Postoje ekstremniji treneri i oni koji više paze na fizičko i mentalno zdravlje skijaša.

Spust u Kitzbühelu smatra se najopasnijom utrkom Svjetskog kupa. Zašto?

Zato što se za tri-četiri sekunde s 0 dođe do 100 kilometara na sat, nakon čega slijedi pad u "provaliju" od 50 metara. Prvih 20-ak sekundi utrke je čisti rodeo, kao da se vozite rollercoasterom u Gardalandu. Kad se preživi ulazak iz strmine u cestu - gdje se Bode Miller vozio po ogradi, a Peter Fill napravio salto - dolazi do smirivanja.

Tek tada se postavljaš u žabu za spust, nakon čega dolazi Alteschneise, koji sam od milja zvao Altescheiße, odnosno Starosranje. Ponekad se u tom skoku od 20 metara ništa nije dogodilo, a ponekad bi me bacio da nisam znao gdje ću ni kada sletjeti. Tu su i drugi dijelovi prije nego se dođe na čuvenu traverzu, po kojoj moraš u velikoj brzini preko hupsera i valova voziti do ciljnog skoka. 

Danas je ciljni skok dosta manji, nekad je bio i do 60 metara te je na njemu puno skijaša palo. Srećom, smanjili su ga, nema potrebe za ludorijom da se leti kao na skijaškim skokovima. Puno je sigurnije, a i za publiku je dovoljno da se leti 30-40 metara.

Kitzbühel posebnim čini i to što dođe 50 tisuća ljudi. Staneš na start i čuješ huk ljudi koji navijaju za skijaša ispred tebe, koji ulazi u cilj, dok si ti na startu i čeka te bacanje u provaliju. Eto, zato je Kitzbühel drugačiji.

Spomenuli smo ekstremnu utrku i ekstremnog postavljača staza. S druge strane imamo Ivicu Kostelića, koji je posljednjih godina kritizirao postavljanje slalomskih staza jer ih smatra prejednostavnima. Slažete li se ili imate kontra mišljenje?

Slažem se s Ivicom jer su slalomske utrke stvarno jednostavnije, veleslalomske možda i nisu. Nema kombinatorike ni zeznutih dijelova, skijaši se ne moraju pitati "što bih ovdje trebao napraviti", nego je sve u ritmu, jedno na drugo.

Gledateljima je to dosadno jer svi takvom stazom voze relativno identično, nema razlike između najboljih i onih koji startaju 20., 30. ili 50. Moram spomenuti Gipsove atraktivne staze. Primjerice, u Sočiju 2014. na Olimpijskim igrama. 

U šatoru smo bili gledali prve koji su krenuli i čekali svoj start. Prvi je izletio, drugi je izletio, treći je izletio. Svi na istome mjestu! Bio je luk, pa venda ukoso... Morao si jako taktizirati da bi prošao, a o brzini da i ne govorimo, bilo je bitno samo proći.

Kada je peti skijaš prošao, cijeli je šator skočio. Svi smo vikali: "Tooo! Bravo, majstore. Je li moguće da je uspio proći?" Današnje slalomske utrke su dosadne ili barem manje zanimljive nego prije. K tome su neke današnje staze kraće čak i u Svjetskom kupu, dok sam u nižim rangovima vidio utrke slaloma od 30-ak sekundi.

To nije isti sport. Pa koliko netko u narednih 30 sekundi može izgubiti ili dobiti ako je u dobroj kondiciji i ima dobru koncentraciju!? Na stazi od 30 sekundi može se provući ne tako dobar skijaš. Okrenuli su se specijalizaciji, više se nitko ne može istaknuti kao puno bolji jer mu staza ne nudi izazov.

Legendarni američki skijaš Bode Miller je, pak, rekao da je konkurencija u muškom skijanju danas slabija nego prije 20 godina.

Ne mislim da je konkurencija slabija. No, u to su vrijeme skijaši bili face. Mogli smo na prste obje ruke nabrojiti desetak faca, popularnih skijaša koji su imali ime. Marcel Hirscher se sada vraća, ali ne znam koga bih izdvojio da danas ima neku karizmu. Doduše, možda se i moja perspektiva promijenila jer ih ne gledam kao idole, već obične natjecatelje, kao sebi ravne.

Hirscher se vraća skijanju nakon što je osvojio osam Velikih kristalnih globusa. Pet godina nakon odlaska u mirovinu vozit će za Nizozemsku, zemlju svoje majke. Što mislite o tome?

Super je što se vraća G.O.A.T. (greatest of all time, op. a.), po meni najveći skijaš svih vremena. Kao što su Lionel Messi u nogometu ili Novak Đoković u tenisu. To je super za popularnost skijanja. Vidjet ćemo kakve će rezultate ostvarivati, ali sumnjam da mu je bitno osvojiti deveti Veliki kristalni globus, to nije realno.

Super je što se vraća i Lucas Braathen (vozit će za Brazil, dok se ranije natjecao za Norvešku, op. a.). To je ono što govorimo, dobro je da u skijanju budu face koje će nešto napraviti i koje će publika pratiti.

Moram se nadovezati na ukidanje kombinacije kao discipline. Iz moje perspektive jako je zanimljiva jer gledaš skijaše tehničare koji voze spust brzinom 150 km/h. Ili gledaš spustaša kako savladava probleme u slalomu. Publici je jako interesantno vidjeti kako će Hirscher voziti spust ili Didier Cuche slalom. Nadam se da će u FIS-u shvatiti da su pogriješili i da će vratiti kombinaciju.

Kakav je Hirscher privatno?

Jako simpatičan, uvijek pozdravlja i voli razgovarati, nisam ga vidio loše raspoloženog. Velik je radnik, talentiran je i uspješan, u skijanju je napravio nešto što nitko nije i pitanje je hoće li uspjeti.

Iako, mislilo se da nitko neće dostići 86 pobjeda Ingemara Stenmarka, pa je Mikaela Shiffrin uspjela (97 pobjeda, op. a.). Tako je i Đoković prestigao Rogera Federera i Rafaela Nadala po broju naslova na Grand Slam turnirima.

Što mislite o tome da će FIS davati wild cardove, odnosno pozivnice onima koji su izvan natjecanja više od dvije, a manje od deset godina te su pritom tijekom karijere morali biti osvajači Velikog ili Malog globusa ili svjetski/olimpijski pobjednici? Hirscher će tako preskočiti probijanje među najboljih 150 i odmah se natjecati u Svjetskom kupu.

Diskutabilno. Po primjeru tenisa vidjeli smo da je Goran Ivanišević s wild cardom osvojio Wimbledon. Fora je da se pojavi netko tko je bio dobar. S druge strane, nepravedno je prema onima koji se svakodnevno bore kako bi poboljšali startne pozicije, a onda im dođe netko koga nije bilo pet godina i starta prije njih.

Ne znam na čiju bih stranu stao, ali mislim da bi za sve trebalo biti isto. Teško je negdje povući liniju i odlučiti koga se bi, a koga ne bi trebalo svrstati među 30 startera.

Snježna kraljica je prošle godine maknuta iz kalendara Svjetskog kupa, a sada je popravak žičare glavna prepreka za povratak. Što mislite o tom sljemenskom problemu?

Žao mi je zbog Snježne kraljice, jako važne utrke za Hrvatski skijaški savez, građanstvo na Sljemenu, Zagreb i Hrvatsku kao turističku zemlju. Iako strani turisti vjerojatno neće doći skijati na Sljeme ili Platak, čut će se da Hrvatska ima nešto osim mora.

Izgubili smo promociju, poziciju na svjetskoj skijaškoj karti i brigu za Sljeme, gdje je zbog utrke bilo angažirano jako puno ljudi koji su pripremili stazu za utrku, ali i za treninge naših natjecatelja, utrke mlađih uzrasta, školice skijanja, što je potreba Zagrepčana i turista. Šteta je i zbog sljemenske priče, divno mjesto bez Snježne kraljice gubi dodatne sadržaje.

Navijam za povratak Snježne kraljice. U kalendaru je, ali treba što prije popraviti žičaru. Dosadašnji termin početkom siječnja bio je idealan zbog Adventa, Nove godine, Sveta tri kralja, Janičinog rođendana...

No u zadnjih deset godina imali smo užasno tople Božiće, pa je bilo teško organizirati utrku. Stoga se kao novi termin spominje kraj siječnja ili početak veljače, to bi bilo puno bolje. Nadam se da će gradska vlast što prije poduzeti korake za zamjenu žičare.

Kada je prije par dana došla vijest o problemu sa žičarom, na društvenim mrežama bilo je puno komentara kako je organizacija Snježne kraljice bacanje novca. Što kažete na to?

Onda je sve bacanje novca. Organizacija svakog sportskog natjecanja je trošak. Snježna kraljica je pozitivna za sve ovo što sam nabrojio. Ništa to nije bacanje novca. Postoji dio gradskog budžeta koji se odvaja za to. Ne vjerujem da će netko biti uskraćen za nešto zbog organizacije Snježne kraljice.

Koliko vidim, grade se vrtići, obnavljaju se ceste i pruge, pa se tako treba ulagati i u sportske događaje, pogotovo na ovoj svjetskoj razini. Imamo ATP Umag, biciklističku utrku kroz Hrvatsku, gimnastički Svjetski kup u Osijeku i svakih pet-deset godina veliko natjecanje u grupnim sportovima poput rukometa i vaterpola.

Kroz ta će natjecanja pojedini sportovi biti zastupljeni, oni koji se njime bave dobit će motivaciju i u njih će ući mlade osobe.

Je li točno da je Didier Cuche 2010. rekao da ne želi slaviti pobjedu u Kitzbühelu dok se Vi, s brojem 46 na startnoj listi, ne spustite niz stazu? 

To je istina. Velika je čast da je to rekla takva faca, peterostruki pobjednik u Kitzbühelu. Naime, bio sam tada u jako dobroj formi, u treninzima spusta ostvarivao sam odlične rezultate. Volim da se natjecanje završi do kraja prije nego se proglasi pobjednik. Primjerice, Ivica je s brojem 64 pobijedio u slalomskoj utrci u Aspenu. Cuche je mene posebno naglasio jer sam bio dobro skijao.

Povijesni dan hrvatskog skijanja dogodio se u siječnju 2011., kada ste Vi završili drugi, a Ivica Kostelić prvi u superkombinaciji u Chamonixu. Vi ste tada u prvoj vožnji, u spustu, bili šesti, a Ivica tek 24. s 2.5 sekundi zaostatka za Beatom Feuzom. Uz vas, Tin Široki je bio 24., a Dalibor Šamšal 28. Dakle, četvorica hrvatskih skijaša u top 30.

Ne znam kada će opet dvojica Hrvata biti prvi i drugi. Nadam se da će se to dogoditi, puno se toga mora posložiti. Zauvijek ćemo pamtiti taj dan. Dva dečka iz Hrvatske, iz Zagreba, bila su ispred cijelog skijaškog Svjetskog kupa, ispred svih nacija koje puno više ulažu i imaju puno bolje uvjete od nas. Fantastično.

Imali smo četvoricu toga dana koji su osvojili bodove. Lijepo je vidjeti da nije samo jedan jurišnik, već da je više dečki i cura. Naravno, i Leona i Zrinka imaju šansu da zajedno stoje na postolju, uostalom bile su treća i peta. Bilo bi lijepo.

Kako ste se osjećali s Ivicom na postolju?

Joj, neopisiv osjećaj. Bio sam jako ponosan, od srca sam pjevao himnu. Austrijanci i Norvežani, koji te inače gledaju s visoka, stajali su ispod nas. Kasnije smo imali i doček i slavlje, nikad neću zaboraviti taj dan.

Spominjete odnos najvećih skijaških nacija prema manjima. Je li se zaista primijetio njihov podcjenjivački odnos prema vama i ostalim manjim zemljama?

Je, vidio se. Oni imaju tradiciju, drže se najboljima, što uglavnom i jesu. Kada se pojavi netko poput Ivice i Janice, naše i današnje generacije, onda te prestanu gledati kao manje vrijednoga jer ih pobjeđuješ. Shvaćaju da se dobro radi i čak žele trenirati s tvojom ekipom.

S obzirom na to da smo konkurencija, žele od nas pokupiti nešto novo. Otkako se ucrtala prije 30 godina, Hrvatska je ostala na karti najboljih skijaških nacija. Iako se vodimo kao mala nacija, po rezultatima smo među prvih 10-15 na svijetu.

Nosili ste hrvatsku zastavu na otvaranju i zatvaranju Zimskih olimpijskih igara u Južnoj Koreji 2018. Što Vam je to značilo?

Bila mi je velika čast nositi zastavu, naslijedio sam Ivicu Kostelića, a poslije mene ju je nosila Zrinka Ljutić. Ponos je predstavljati svoju zemlju na bilo kojem natjecanju, a pogotovo predvoditi delegaciju na ZOI-ju. Te Igre pamtim po nošenju zastave, bolnim leđima i približavanju kraja karijere.

Četiri ste puta nastupili na Zimskim olimpijskim igrama: u Torinu 2006., Vancouveru 2010., Sočiju 2014. i Pjongčangu 2018. Po čemu pamtite preostale?

Torino je imao poseban miris i osjećaj jer su tamo bile moje prve ZOI. Svjedočio sam osvajanju medalja Ivice i Janice. Ponekad sam bio izvan, a ponekad u olimpijskom selu. Sada mi se čini da je bolje biti unutar sela jer se bolje povežeš i osjetiš olimpijski duh.

Soči je bio posebna priča, u njemu je vladao drugačiji, ruski režim. No sve je to bilo super, svake Igre su nosile nešto posebno. Dao sam sve od sebe, no nisam uspio osvojiti olimpijsku medalju. Ne može se ostvariti sve što zamisliš. Najbolji olimpijski rezultat ostao mi je deseto mjesto, što je također respektabilno.

Je li ozljeda koljena glavni razlog zbog kojeg ste najveće uspjehe postigli do sredine 20-ih godina?

Ozljeda mi sigurno nije pomogla. Najbolje rezultate ostvarivao sam do 2011./2012. godine. Onda sam ozlijedio rame. Potom sam se 2014./2015. vratio dobrim rezultatima, u Wengenu sam uzeo postolje te peto i šesto mjesto. Do 30. godine mi je karijera bila na dobroj razini.

Lošije je krenulo u posljednje tri godine, i prije ozljede. Htio sam bolje, a nisam na to bio spreman. Savez je smanjio budžet te sam ostao bez jednog trenera. Teško je s jednim čovjekom nešto napraviti u brzim disciplinama. Bio sam pridružen slovenskoj reprezentaciji, a danas radim za njih i na taj im način vraćam što su mi pomagali tijekom karijere.

Stvari se nisu odvijale kako su se mogle odvijati i kako sam želio. Ali i to me naučilo nekim stvarima u životu. Svašta sam naučio i tijekom zadnje sezone u kojoj sam samostalno radio. Zadovoljan sam završio karijeru s 33 godine.

Godine 2018. izbačeni ste iz reprezentacije. Direktor Vedran Pavlek tad je rekao da su Vaši slabi rezultati, a onda i ozljeda doveli do toga. Kako ste se osjećali kada Vam je Pavlek priopćio da više niste dio reprezentacije?

Smatram da sam nakon ozljede mogao dobiti dvije povratničke sezone jer mi je taman bolje krenulo. Nikome ništa ne zamjeram, jednostavno je sistem takav da nema milosti ako ne ostvariš rezultate. Nisam ostvario normu i nisam bio uvršten u reprezentaciju za iduću godinu. Probao sam samostalno, bilo je teško, ali zadovoljan sam kako je ispalo.

Morali ste se samostalno kombijem snalaziti po Europi...

U današnje vrijeme nije teško ukucati lokaciju u Google. Stvar je u nečem drugom. Primjerice, odradio sam dvije utrke Europskog kupa u St. Moritzu, gdje sam završio oko desetog mjesta, da bih čim su završile sjeo u kombi, vozio pet sati do Reiteralma i sjeo na sastanak za idući dan. 

Bio sam mrtav umoran. Pronašao sam smještaj koji sam rezervirao ranije, smjestio sam se i prespavao pa idući dan probudio u šest ujutro i išao na stazu. Naravno da sam te utrke katastrofalno odvezao.

To tako ne funkcionira, ne može jedan čovjek sve sam raditi, zato su jako važni svi ljudi koji okružuju skijaša, njih se mora više spominjati, oni stvaraju kostur karijere skijaša. Od kuhara, liječnika do trenera, fizioterapeuta...

Može li se povući paralela s tenisom, za koji se kaže da top 100 igrača svijeta živi glamurozno, dok ostali imaju velike borbe?

Naravno da je teško, potrebna je potpora Saveza/kluba, logistike, sponzora, obitelji i prijatelja, životnog partnera... Bez toga nema uspjeha, to vrijedi za svaki sport, osobito za individualan.

Na posljednjoj utrci, Otvorenom prvenstvu Slovenije na Krvavcu, nosili ste majicu s natpisom "Ako me netko traži, ja sam na plaži" i natjecali ste se u kratkoj majici i hlačama. Je li to bila poruka da Vam je bilo dosta hladnoće, planina i skijanja?

Ma ne, bila je to šala. Fora je i u tome što se restoran na Krvavcu zove Plaža. I metaforički sam htio poručiti da više nisam tu, već odmaram. Bio je jako topao dan, pa nije bilo teško skijati u kupaćim hlačama. Na kraju je bilo šampanjca i prijatelja, a idući dan velika fešta u Medveščakovoj kućici na Sljemenu.

Trenirali ste hrvatsku gluhu skijašicu Reu Hraski, bosanskohercegovačku juniorku Elvedinu Muzaferiju, hrvatskog skijaša i skijašicu Tvrtka Ljutića i Valeriju Knežević te Slovenku Ilku Štuhec.

Prošle godine sam radio s Ilkom, a sada radim za mušku slovensku reprezentaciju u brzim disciplinama. Vraćam se na sve utrke, od Beaver Creeka, Bormija, Wengena do Kitzbühela, Val Gardene i Garmischa. Ponovo ću proći svijet brzih disciplina s ekipom koja je meni pomagala tijekom skijaške karijere, a sada ću ja njima pokušati uzvratiti.

Kako kao trener možete pomoći skijašicama i skijašima?

Organiziram treninge, dajem savjete, organiziram putovanja i smještaj, sudjelujem u kupnji skijaških karata, dogovaram treninge i suradnje s drugim ekipama, snimam treninge i pripremam ih za analizu...

Posljednja tri tjedna treninga u Čileu smo i kuhali jer je hotel bio preskup. Morali smo uzeti svoj apartman i pripremati ručak i večeru. Uloga trenera odnosi se na sve što je potrebno za njihove karijere.

Obitelj ste s Ivicom, pa tako i Janicom Kostelić. Je li ona najbolja hrvatska sportašica s obzirom na to da se umirovila sa svega 24 godine?

Apsolutno jest, ima šest olimpijskih medalja, od čega četiri zlata i tri Velika kristalna globusa. A dalje da ne nabrajam. Umirovila se jer joj je bilo dosta, vjerujem da je osjetila zasićenje. Također, ona bi bila zadovoljna svojim desetim mjestom, a mediji su je zbog toga prozivali.

Ne možeš stalno biti prvi i mislim da joj je i to malo išlo na živce. U konačnici su i ozljede bile u pitanju. Više nije skijala s guštom, već uz bolove. Ona je zbilja sve napravila, više nije morala skijati ako joj se nije dalo. Da je nastavila, tko zna koliko bi pobjeda ostvarila i koga sve dostigla. Ali to je njezin život. Svaka joj čast, treba biti hrabar i tako rano završiti karijeru.

Vaša je majka u intervjuu iz 2018. rekla da ponekad obiteljski idete u kazalište i da napamet znate tekst filma Tko pjeva, zlo ne misli. Točno?

Mama Maja radi u Ministarstvu kulture, a sestra Hana je završila Akademiju dramske umjetnosti, tri godine kazališne režije, a postdiplomski produkciju. Sada radi na Novoj TV. Ljubav prema filmu Tko pjeva, zlo ne misli traje jako dugo. Obiteljski smo ga zavoljeli, jedan od najboljih hrvatskih filmova, znam ga napamet.

Hana je bila asistentica režije na predstavi Tko pjeva, zlo ne misli, koja je imala premijeru u Hrvatskom narodnom kazalištu, a na kojoj smo bili. Kao klinac sam gledao i Smogovce, ušli su mi pod kožu i danas ih također znam napamet.