KADA smo, prije godinu dana, pisali retrospektivu 2021. godine u svijetu, nazvali smo je godinom bez kraja, odnosno godinom za kojom nitko neće žaliti. Da smo znali kakva će biti sljedeća, sigurno bismo bili blaži prema njoj.

Ali tako to biva, budućnost ne možemo predvidjeti, a nekad ni zamisliti. Nakon dvije godine pandemije, milijuna mrtvih diljem svijeta, ekstremnog razdora i polarizacije oko odgovora na nju, a pogotovo oko cjepiva za covid-19, opasnog klimanja demokratskog sustava u Americi, ali i drugim zemljama, kao i prirodnih katastrofa povezanih s klimatskim promjenama, sve je to palo u drugi plan 24. veljače.

Iza sudbonosne odluke o invaziji stajao je jedan čovjek, neokrunjeni ruski car Vladimir Putin, bivši KGB-ov špijun koji se sad predstavlja kao nepokolebljivi borac protiv američkog kolonijalizma i zaštitnik tradicionalne kršćanske kulture. 

No ni on, zasigurno, nije bio svjestan u kakav će kaos baciti i Rusiju i Europu i čitav svijet - ne samo Ukrajinu, zemlju koju smatra odnarođenom ruskom provincijom, potpalom pod istovremeni utjecaj zapadnog liberalizma i nacizma, i koju je mislio pokoriti u par dana. Njegove elitne jedinice su, kako smo nedavno saznali iz velike istrage New York Timesa, imale naredbu da dopru do predgrađa Kijeva za 13 sati. 

Kijev je trebao pasti u par dana

U par dana nakon toga ukrajinska vojska se trebala ili raspasti ili predati Rusima, predsjednik Volodimir Zelenski i njegova vlada trebali su biti ili ubijeni ili pobjeći iz Kijeva, ruska zastava se trebala zavijoriti iznad Marijinske palače (sjedišta predsjednika) i Vrhovne rade, a ruski časnici trebali su u svečanim odorama, koje su ponijeli sa sobom u invaziju, paradirati Trgom neovisnosti (čuvenim Majdanom). I američki obavještajci su procjenjivali da će Kijev pasti za najviše 96 sati.

Umjesto toga ukrajinska vojska je, uz velike žrtve, pružila herojski otpor i nanijela agresorima ogromne gubitke, što se nastavilo sve do danas. A odgovor Zelenskog na navodnu ponudu Amerikanaca da ga evakuiraju iz glavnog grada drugog dana rata ekspresno je postao jedan od povijesnih citata: "Borba je ovdje. Trebam streljivo, ne prijevoz."

Ukrajina je nastavila odolijevati nominalno drugoj vojnoj sili svijeta, čemu su u jednakoj mjeri doprinijeli kriminalna nesposobnost, korumpiranost i nemar ruskih generala, demoraliziranost vojnika, zastarjelost oružja i kronični nedostatak opreme. Svijet je šokirano gledao, ali paraliza i pasivnost su trajali iznenađujuće kratko, barem na Zapadu. 

Godina prekretnice

Europa se, prije svega, naglo probudila iz pospane uljuljkanosti u desetljeća mira, prosperiteta i lagodnog aranžmana s besplatnom američkom vojnom zaštitom i jeftinim ruskim energentima. 

To je samo jedan način na koji je ovo bila godina prekretnice - zeitenwende, na njemačkom, što je riječ koju je i njemački kancelar Olaf Scholz iskoristio u obraćanju parlamentu u veljači. Iuzija da međunarodno pravo i institucije mogu obuzdati golu vojnu silu (bez vlastite sile) definitivno je mrtva, zaključuje Andreas Kluth za Bloomberg.

NATO i SAD, kao njegova najjača članica, brzo su i jasno dali do znanja da izravna vojna intervencija ne dolazi u obzir jer Ukrajina nije članica saveza. No vojna pomoć je brzo počela pristizati preko ukrajinske granice, u čemu je SAD, očekivano, imao glavnu ulogu. 

Odlučan odgovor Zapada i "nesvrstanost" Juga

Europska unija je zato prva pokrenula ekonomsku odmazdu za agresiju, s najtežim sankcijama koje je ikad uvela i koje mnogi, a prije svega sama Moskva, vide kao vrstu ekonomskog rata. 

Odgovor je bio neusporedivo brži i snažniji nego u vrijeme raspada Jugoslavije i krvavih ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini koji su izbili početkom devedesetih, ali i od ruskog ratovanja u pokrajini Čečeniji, u susjednoj Gruziji, u Siriji i u samoj Ukrajini u obliku "hibridne" invazije 2014.

141 od 193 zemlje članice Ujedinjenih naroda izglasala je osudu ruske invazije, a samo pet je glasalo protiv. Ipak, ono što se u doba hladnog rata zvalo trećim svijetom, a danas globalnim Jugom, općenito je reagiralo suzdržano, kao da obnavlja politiku čuvenog Pokreta nesvrstanih. 

"Svijet nije jedinstven u stavu da je ruska agresija neopravdana niti je značajan dio svijeta voljan kazniti Rusiju za njezine postupke. Doista, neke zemlje žele profitirati od trenutne situacije u Rusiji", upozorila je u svibnju, u tekstu za list Foreign Policy, Angela Stent, viša suradnica u Institutu Brookings i autorica knjige Putinov svijet: Rusija protiv Zapada i s ostalima.

To je otežalo cilj koji je američki predsjednik Joe Biden sam postavio nakon početka invazije - pretvoriti Putinovu Rusiju u "izopćenika na međunarodnoj pozornici".

Neke zemlje su se tako postavile jer su raznim interesima vezane uz Moskvu, a neke jer ih ne brine njima dalek rat u istočnoj Europi dok same imaju razne sukobe i krize u regiji. Na barem neke od njih je, očito, imala utjecaja i ruska ratna propaganda koja na sve moguće načine pokušava demonizirati neovisnu Ukrajinu. 

Ruski informacijski rat 

Neonacistički režim (sa židovskim predsjednikom i godišnjim Gay Prideom u Kijevu), najkorumpiranija zemlja u Europi (iako je to ustvari Rusija), vojna baza NATO-a (iako nije članica, a jedine strane vojne baze na njenom tlu su ruske) samo su neki od mitova koje ruski i proruski propagandisti uporno forsiraju. 

Tu je i narativ da je ova međunarodno priznata zemlja američka kolonija (iako je upravo Rusija želi pokoriti) te da provodi genocid nad ruskom manjinom (dok ruski okupatori negiraju Ukrajincima u anektiranim oblastima jezik i identitet i odvode ih u "filtracijske logore").

>> Ruska invazija na Ukrajinu je gora od svih američkih invazija. Evo zašto

Kad je Putin odlučio "specijalnom vojnom operacijom" ispravljati imaginarne povijesne nepravde i širiti rusku moć, to je izgledalo kao kraj ideje japansko-američkog politologa Francisa Fukuyame o kraju povijesti, odnosno trijumfu liberalne demokracije.

Činilo se da je potvrdu dobilo pesimistično viđenje pokojnog njemačkog političkog teoretičara (i člana Nacističke partije) Carla Schmitta, prema kojem je mirni demokratski svijet fantazija, a u srži politike leže nasilje i neprijateljstvo.  

I dok je Rusija bezočno kršila teritorijalni integritet i suverenitet susjedne zemlje za koji je sama jamčila Budimpeštanskim sporazumom iz 1994., SAD-u i Brazilu, najvećim zemljama zapadne hemisfere, prijetilo je potonuće u politički kaos zbog sve raširenijeg nepriznavanja izbornih rezultata. Činilo se da će višegodišnji trend slabljenja demokracija i jačanja autokracija predvođenih Kinom kulminirati. 

>> Fukuyama: Ovo je zaista kraj povijesti

Demokracija se pokazala jačom, a autokracija slabijom od očekivanja

Ali, kako piše Zack Beauchamp za portal Vox, do kraja godine pokazalo se da su demokratski sustavi daleko otporniji, a autoritarni sustavi daleko ranjiviji nego što su mnogi očekivali. Dok se Rusija možda nadala masovnim prosvjedima koji će uzdrmati Ameriku i Europu, takvi su prosvjedi izbili u njenim saveznicama, Kini i Iranu.

Putinovo podcjenjivanje ukrajinskog patriotizma i otpora i precjenjivanje vlastite vojske i narodne podrške potvrdili su koliko je donošenje odluka loše, a podrška plitka kad je sva moć koncentrirana u rukama vođe, smatra Fukuyama.

Daleko od toga da demonstrira svoju veličinu i obnovi svoje carstvo, Rusija je postala globalni predmet ismijavanja i pretrpjet će daljnja poniženja od Ukrajine, predviđa ovaj utjecajni autor.

Poznato je da su se ruski okupatori povukli iz grada Hersona manje od dva mjeseca nakon što je Putin potpisao aneksiju te još tri ukrajinske pokrajine proglasio "zauvijek ruskima".

Mračna ironija ovog rata je u tome što, da nije krenuo ukrivo po ruske snage i da se nisu morale povući iz niza okupiranih gradova i sela koje su zauzele, svijet možda ne bi ni  vidio zvjerstva koja su počinile nad "bratskim" narodom. Buča i Izjum su postali sinonimi za rusku okrutnost i potaknuli još snažniju podršku međunarodne zajednice, ili barem jednog njenog dijela, Ukrajini.

Skoro deset mjeseci od svoje poruke da ne odlazi iz Kijeva i u istom vojničkom izdanju iz kojeg ne izlazi, bez obzira na to sastaje li se sa svojim vojnicima u Bahmutu ili Joeom Bidenom u Bijeloj kući, Zelenski je pred američkim Kongresom poručio da, "usprkos svim izgledima i propasti i tuzi, Ukrajina nije pala, Ukrajina je živa i zdrava".

Onima koji ne podnose Zelenskog i krive njega, ne Putina za stradanje ukrajinskog naroda i uništenje gradova i sela diljem te zemlje, njegov izbor za osobu godine lista Time posebno je zasmetao. No teško da je itko drugi mogao dobiti tu titulu ove godine, s obzirom na povijesnu ulogu koja ga je zapala i za koju se pokazao da joj je dorastao, unatoč određenim greškama. 

Europa osigurala energiju za ovu zimu, Ukrajina na rubu 

Ukrajini i dalje prijeti potpuni kolaps elektroenergetske mreže, a milijuni Ukrajinaca su i sada bez struje i grijanja zbog sustavnog ruskog raketiranja, da ne spominjemo stotine tisuća onih koji su ostali bez domova. Milijuni su već mjesecima u izbjeglištvu diljem Europe, pa tako i u Hrvatskoj.

U isto se vrijeme i europski energetski sustav suočio s vjerojatno najvećim izazovom u novije doba. Sankcije EU nisu zabranile uvoz plina (za razliku od nafte, ugljena, čelika i drugih sirovina i proizvoda, kao ni izvoz moderne europske tehnologije i luksuznih proizvoda u Rusiju), ali je Rusija na njih odgovorila sve većim zavrtanjem svojih naftovoda. 

Ipak, EU je uspjela napuniti skladišta plina za ovu zimu štednjom i uvozom mnogo skupljeg ukapljenog plina (LNG) iz SAD-a i drugih zemalja, što je srušilo i cijenu plina na globalnom tržištu i pokvarilo ruske planove. 

Ali pitanje je što će biti iduće zime. Nema sumnje da će morati dubinski reformirati svoj energetski model, od ulaganja u nuklearnu energiju i infrastrukturu za ukapljeni plin do pouzdanijih izvora obnovljive energije. U suprotnom, budućnost Europe - a prije svega Njemačke - kao industrijske velesile je upitna.

Alarmantno visoka inflacija, za koju mnogi kritičari pomoći Ukrajini krive sankcije uvedene Rusiji, ne pomaže, iako postoje naznake da će se situacija i na tom polju donekle popraviti.

Međutim, još je upitnije može li Rusija, koja je prije invazije izvozila polovicu svoje nafte i tri četvrtine plina u Europu, nadoknaditi gubitak svog najvećeg kupca. Pogotovo uz sankcije čiji je puni učinak uspjela izbjeći vještim manevriranjem svoje centralne banke, ali samo privremeno. A dok god je Putin na vlasti i dok inzistira na tome da je 20% Ukrajine rusko, odnosno dok drži okupacijske snage na tom teritoriju, te sankcije vjerojatno neće biti ukinute. 

Hrana kao oružje

Još jedna kriza s kojom se cijeli svijet suočava zbog ruske agresije je, naravno, ona prehrambena. Iako Rusija i njeni apologeti i za ovo žele okriviti sankcije, ruska mornarica je blokirala izvoz žita iz ukrajinskih luka prije nego što je, uz posredovanje Turske i UN-a, postignut dogovor. Ruski pokušaj u listopadu da se povuče iz tog sporazumu i nastavi blokadu neslavno je propao. 

Rusija, kao i mnogi koji prebacuju odgovornost za pokretanje najvećeg rata u Europi u 70 godina s Rusije na Zapad, tvrde da je širenje NATO-a bio jedan od ključnih razloga koji su doveli do toga. No dok su za pridruživanje Ukrajine ovom savezu šanse i danas minimalne, baš kao što su bile i 23. veljače, druga susjeda Rusije je nadomak ulasku u NATO - Finska, skupa sa Švedskom. 

Ruski prorežimski bloger Maksim Fomin sažeo je, nakon proglašenja aneksije, ruske planove i viziju daleko iskrenije nego Putin: "Pobijedit ćemo. Ubit ćemo sve, opljačkat ćemo koga god treba. Sve će biti onako kako želimo." Srećom za Ukrajinu, ali i za svaku zemlju kojoj nepovredivost granica išta znači, ruski kapaciteti pokazali su se groteskno neusklađenima s njihovim ambicijama.

Putin se nada da će slomiti Europu, a preko nje Ukrajinu

Jednako su groteskne Putinove izjave da Rusija "nije ništa izgubila" napadom na Ukrajinu (dok SAD procjenjuje broj ubijenih i ranjenih ruskih vojnika na oko sto tisuća, a Ukrajina i mnogo više od toga) ili da je 99.9% Rusa "spremno žrtvovati sve za domovinu", s obzirom na to da ih je gotovo milijun dosad pobjeglo iz domovine od početka invazije. 

Ali Putin još uvijek ima šanse izvući neki vid pobjede iz ralja vojnog poniženja i poraza, ako kombinacijom zastrašivanja, blefiranja, energetskih ucjena i nuklearnih prijetnji uspije uvjeriti Bruxelles i Washington da natjeraju Kijev na sklapanje primirja i prihvaćanje statusa quo na bojištu.

Ukrajinci, naravno, nikad neće priznati aneksiju, ali Rusiji je dovoljno da ona postane stvarno stanje na tlu , baš kao što je slučaj s Krimom. A onda će, nakon razdoblja oporavka i obnove desetkovane vojske, imati taj teritorij kao odskočnu dasku za novi pokušaj osvajanja Ukrajine, bilo do istočne obale Dnjepra ili u cjelini. 

>> Budućnost Europe ovisi o ratu u Ukrajini. Samo idioti mogu tvrditi da to nije naš rat

Pred onim dijelom svijeta koji podržava Ukrajinu i shvaća koliko bi ruska pobjeda bila opasna sad je izbor: ili je nastaviti vojno, financijski i politički podržavati dok ne istjera okupatore, bar s onog teritorija koji su osvojili od 24. veljače, ili pustiti Putina da uzme što želi, odnosno može, kako ne bi slučajno ostvario svoju suicidalnu prijetnju nuklearnim oružjem. 

To će biti izbor između kukavičke, kalkulantske i razjedinjene Europe koja pušta da joj fašistoidni siledžija mijenja granice silom ili Europe koja se konačno trgnula i shvatila da su njeni interesi i njene vrijednosti suštinski povezani, da ishod rata u Ukrajini ima posljedice za sve, a da mir i predaja nisu isto. Cijena će biti visoka u svakom slučaju.